Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hoće li operne večeri uzmaknuti pred ribarskima

Čemu služe HTV-ove „Vijesti iz kulture“? Odgovor je jednostavan: grupiranju svih gnjavatorskih priloga o umjetnosti na jedno mjesto da bi prosječan čovjek - kojega se, naravno, friga za violine i balerine - znao kada treba na nekoliko minuta promijeniti program.

Ne, nisam se probudio na lijevu nogu, vani ne zavija gnjila južina, od jutros me nitko, još uvijek, nije uzrujao toliko da moram režati na svaki podražaj. Samo pokušavam biti realan. Ma koliko god odgovorni s Prisavlja dotičnu emisiju predstavljali kao dobitak za sve kojima je kultura na srcu, meni se ipak čini kako se radi o potpunome gubitku: umjetničke teme nestale su iz fokusa najšire javnosti (elitnih dnevničkih minuta koje bilježe visoku gledanost) i posrnule u programski geto.

Gdje mi je daljinski

Emisija koja, dakle, može računati na gledanost samo kod onih pretplatnika koji su lakomisleno zalegli na kauč ne provjerivši gdje su ostavili daljinski upravljač, pa im je sada lijeno ustajati, neku nam je večer, u paketu s očekivanim temama o ljetnim kazališnim festivalima i izložbama, ponudila i priču iz Omiša.

U tome ljupkom gradiću nije se zbivalo ništa iz standardnog kataloga kulturnih zbivanja. Znate kako se kaže – kad topovi grme, muze šute. A te kobne večeri omiške su se pjacete i kale tresle od detonacija iz porta. U takvim okolnostima nitko, naravno, nije htio upriličiti kakav lijepi poetski recital ili, recimo, neko kazališno gostovanje.

Ionako je znatiželja svekolika općinstva i tisuća gostiju koji su u grad pristigli s različitih strana bila upravljena prema jednom jedincatom događaju koji je milošću HTV-a postao prvorazrednom kulturnom činjenicom vrijednom uvrštenja u famozne uljudbene vijesti. A taj događaj službeno je zaveden pod imenom Gusarska bitka.

Prije kojih sedam ili osam godina slučajno sam se zatekao u Omišu baš u večeri kad su razdragani mještani za svoje susjede i turiste odigravali dramolet kojim se evociraju uspomene na dane pomorskog ponosa i slave. Prigodno kostimirani, naoružani plastičnim sabljama iz China shopova i zaklonjeni umjetnim bradama koje je laštik pridržavao da ne spuznu, domaćini su se rasporedili u gajete i pasare iz kojih su onda počeli napadati jedan jedrenjak za kružna putovanja po obližnjim otocima.

Lukom je odjekivao što vrisak a što prasak stadionske pirotehnike dok je trajala koreografirana bitka između „naših“, dakle, nemilosrdnih gusara dobrih u duši, i „njihovih“, bogatih tuđinaca bez mrvice skrupula. To natezanje kazališnih amatera što je gledateljstvu podvaljeno pod pretencioznom egidom rekonstrukcije bitke, sigurno je zabavilo sve dječake u publici mlađe od deset godina. Svima ostalima moralo je pak predstavljati priličnu gnjavažu.

Strancima – zbog kojih je događaj i upriličen – čak i nešto veću negoli domaćemu svijetu. Jer, dok su se Omišani barem mogli smijati na račun svojih rođaka i znanaca koji su se te večeri uživljavali u role pirata s Kariba, turistima nije preostalo ništa drugo osim da zijevajući odbrojavaju do kraja možda dražesne, ali sasvim sigurno prebučne fešte lokalnih domorodaca.

Taj karneval koji je nekoliko mjeseci okasnio u polasku, veselica kojoj ću svakako zapljeskati dokle god budem vidio da nekoga veseli (a raduje barem same sudionike fešte koji se s puno djetinjeg entuzijazma predaju igri) nekidan je, međutim, uredbom s Prisavlja proglašena kulturnim dobrom, činjenicom istoga reda kao što je to, primjerice, kazališna premijera ili izložba nekog akademski obrazovanog umjetnika.

Ta odluka otvara put daljnjoj programskoj liberalizaciji: već sljedećega ljeta možda ćemo u minutama koje su se do sada čuvale za glumce i slikare gledati izvještaje s takvih umjetničkih soareja kao što su ribarske fešte ili utrke magaraca.

HRT zna što je to kultura

Ove retke ne ispisujem da bih popovao damama i gospodi s de jure javne, a de facto jadne televizije. HTV-ovci su predugo već i preduboko zavaljani u blatu da ih više nitko nije kadar otamo izbaviti istezanjem ušiju. Na slučaj promocije omiških maškara u kulturne radnike podsjećam samo zato da bih upozorio na mogućnost da umjetnici uskoro u Dalmaciji potpuno uzmaknu pred feštadurima.

Intendant splitskog teatra nekidan je upozorio da lokalni inspektori na kazalištarce već gledaju kao na običnu komunalnu smetnju. Za razliku od dramskih prvaka i akademskih glazbenika, koji blokiraju javne površine i svojim larmanjem tjeraju goste, dražesni gusari ih privlače, a odnedavno se, eto, i sami mogu nazivati umjetnicima. Tko ne vjeruje, neka provjeri na Prisavlju. Tamo sigurno znaju što jest, a što nije kultura.

Naslovnica Jučer danas malo sutra