Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Država nikad nikome nije pomogla, pa neće ni Slavoncima

Iz Splita – koji je zadnjih dana barem dva konfekcijska broja pretijesan da bi primio sve turiste koji se u njega slijevaju – prošlog sam se vikenda zaputio u Slavoniju. Prije polaska na de jure bliski a de facto daleki istok, bio sam pomiren s najgorim.

Kad već godinama slušate o propadanju nekoga kraja, logično je očekivati da će vas na svakom koraku sustizati deprimirajući prizori od kojih biste najradije utekli. I kako je prošla moja trodnevna pustolovina? Na to vam pitanje ne bih znao odgovoriti jednom rečenicom. Nisam siguran da će i prostor ove kolumne biti dovoljan da bih razbistrio dojmove.

Da, naravno, još se nije rodio onaj koji bi mirne duše mogao reći kako je Osijek neobično živahan grad. On prije sliči varošici u stanju inducirane kome. A opet, ne bi valjalo brzati sa zaključcima. Od grada koji se doima kao puki zbroj golemih parkova, u kojemu i zabačene, bočne ulice imaju širinu bulevara, čiji graditelji nikada nisu škrtarili s prostorom, nije se umjesno nadati gužvi i žamoru.

Ucviljena pokrajina

Istini za volju, većina fasada izgleda oronulo, ali u tom se smislu Osijek ne razlikuje bitno od Pule ili čak Rijeke. Ne znam kad ste zadnji put pohodili Istru i Kvarner, ali tamošnji veliki urbani centri također očajnički vape za face-liftingom. Cijeli pulski kvartovi izgledaju kao hollywoodski setovi za horore o zombijima, a situacija u Rijeci jedva da je nešto bolja. Unatoč svemu, tim gradovima nitko ne piše nekrologe, njihovi stanovnici ne razmišljaju o iseljavanju.

Osijek, da skratim, zbunjuje. Na prvi, čak i na drugi, pa i na treći pogled on se ne doima kao siromaška prijestolnica Hrvatske. Da, reći ćete, u centru, ma kako on neugledan i tužan bio, uvijek se živi barem mrvicu ljepše negoli u provinciji.

Želimo li s pouzdanjem sagledati krvnu sliku Slavonije, valja nam sjesti u automobil, pa se onda dugo potucati cestama špartajući od jednoga do drugoga sela. I kako na tome testu prolazi ucviljena pokrajina?

Nećete vjerovati, ali iznad svih očekivanja. Gdje god me put doveo, svjedočio sam navlas istim prizorima: lijevo i desno od asfaltne trake prostirali su se nepregledni hektari uredno oštucanih usjeva. Možda je problem u mojoj slabovidnosti, ali ja nigdje nisam opazio ni jedan jedincati pedalj neobrađene zemlje.

Pa u čemu je onda kvaka? Na to mi pitanje nitko od mojih domaćina nije uspio ponuditi dovoljno uvjerljiv odgovor. Je li problem možda u tome što su ta golema prostranstva leno nekolicine novodobnih feudalaca? Ili pak tamošnji ljudi tvrdoglavo lome kičmu baveći se poljoprivrednim kulturama koje više nisu isplative? Ili se radi o kombinaciji ovih dvaju razloga?

Naravno, pojma nemam. Niti sam makroekonomist niti znalac agrara, samo sam slučajni turist kojemu je jedan izlet temeljito poljuljao uvjerenja (ili je bolje reći – predrasude).

Očekivao sam draču i korov, a dobio polja suncokreta, kukuruza i pšenice. Put me vodio sve do Erduta, gdje sam vidio trsova koliko ih vjerojatno nema u cijeloj Dalmaciji. Slavonija, dakle, i danas izgleda kao hraniteljica cijele Hrvatske, premda uživa, s puno razloga, u reputaciji pokrajine u kojoj se gladuje.

Fensi-šmensi spiza

Kako razriješiti ovaj paradoks? Preteško je to pitanje i za pametnije glave od moje, ali mi se dvije činjenice čine neupitnima. Žitelji posrnule regije, barem oni koji ne razmišljaju o selidbi u Kilkenny ili Cork, trebali bi zaboraviti na to da će njihove probleme riješiti država.

Nikome do sada nije, pa neće ni njima. Potom, ključ opstanka posrnule pokrajine i njezinih ljudi krije se u razmišljanju "out of the box", kako bi se to lijepo reklo na hrvatskome jeziku. Treba mozgati vanka škvare, zaboraviti na rješenja iz prošlosti i hrabro tragati za novima.

Ako su Istrani tri trivijalne težačke pjatance (maneštra, fuži i ombolo) uspjeli brendirati i prodati svijetu kao visoku gastronomiju, Slavoncima samo nebo može biti granica. Tko god prekorači prag trgovine s takozvanom zdravom hranom (kao da se u običnim samoposlugama prodaju namirnice koje jamče bolest i smrt!), mora računati s ozbiljnim izdacima.

A koliko bi samo fensi-šmensi spize, biošmedekana, bezglutenskih zvizdarija, ekoloških cveba i egzotičnih napoja globalnome tržištu mogli ponuditi tamošnji seljaci? Raditi im, dokazano, nije mrsko. Samo je pitanje – što.

Stari poučak veli kako je i noga u guzicu korak naprijed. Slavoncima je zadnjih godina stražnjica toliko naprašena da su uhvatili lijep zalet. Hoće li se, poslije svega, skljokati kao vreće ili nastaviti utrku, samo o njima ovisi. Za početak, ne bi im škodila infuzija dinaridske prčevitosti. Ili makar istarske pragmatičnosti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra