Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Gospodo, uradite nešto, nadopunite filozofiju baluna barba Luke i Brace Ivića

glava u balunu

Eto, finila je i ova, što se sporta tiče bila je plodna, olimpijska. Dapače rekordna. A što se tiče nogometa bila je turbulentna, čak se može kazati ružna s aspekta navijačkih divljanja. Tu nema odstupanja, niti isprike, odnosno neke izlike u vidu (ne)primjene Zakona o sportu.

Legitimno je pravo navijačkih grupa, posebno Torcide, odnosno udruge Naš Hajduka da se bore za zakonitost, apsolutno i za provedu Zakona o sportu bez izmotavanja. Međutim, čudi kako ti borci za pravo i pravdu nemaju snage sputati, zaustaviti, pa i prokazati huligane, koji rade na njihovu štetu. 

O tome u stvari nema smisla raspravljati obzirom da se ni rukovodstvo Hajduka ne osvrće na ispade svojih navijača nego im udara ligadine, doslovno im se dodvoravaju, jednako kao i pojedini novinari. Činjenica je da je 2016. bila neuspješna godina za splitski klub, predaleko od očekivanja i najavljivanja.

S velikom pozornošću pratim propagandne tekstove izletnika u sportsko novinarstvo, ali odmah napominjem da takve ekskurzije nisu grijeh. Naime, oduvijek se protivim tendenciji da svaki novinar ekskluzivno prati neki svoj sektor, pa da drugi nemaju prava zadirati u te uvjetno rečeno zabrane. 

Onako kad se tu i tamo osvrnem na svoju novinarsku karijeru dođe mi milo kolikima sam pomogao, gurnuo i podržao ih u ovu predivnu profesiju. Eto, bio sam zagovornik baš izleta pojedinih novinara u sportske teme, bolje je kazati u događanja oko sporta.

Nezaboravno je, na primjer bilo, kako je iz Francuske, u tijeku prvenstva Europe 1984. pisao Momčilo Popadić, jedan od naših veličanstvenih i nezaboravnih kolega, ali i pjesnika, to jest kakve su bile njegov opservacije oko stadiona i kampova, pa i sa press-konferencija.

Usput, na startnoj utakmici Eura 1984. između Francuske i Danske stoper domaćina Yvon Le Roux jednim brutalnim startom polomio je nogu najboljem danskom igraču Allanu Simonsenu, a naš Pop je odmah sročio jednu pjesmu, stihovi su stjecajem okolnosti prevedeni, pa i uglazbljeni, tako da su je danski reprezentativci pjevali svom Allanu...

Načitao sam se pa i načudio na račun nekih tekstova, koji na sramotu svojih autora ostaju zapisani, pa se ne može vaditi onim frazama “ja nisam mislio tako” ili “ja sam pogrešno shvaćen”. Možda će takvu ispriku dočekati poklonici najboljih trenera Hajduk od Krešimira Gojuna, šefa akademije Hajduka i njegova adlatusa Siniše Oreščanina koji su goropadno naveli kako “ljudi u Splitu i uokolo Hajduka napokon trebaju shvatiti kako više ne živimo u vremenu barba Luke Kaliterne i Tomislava Ivića”. Oni se kao klanjaju liku i djelu barba Luke i Ivića, ali je “nogomet evoluirao, otišao ogromnim koracima naprijed”.

Sve je to točno, danas vrijede neki drugi parametri, danas se – kako kažu ovi naučeni treneri, zovu ih “laptopaši” – traže neka druga znanja, pa su uvedene video analize, snimaju i treninge, pazi se na prehranu, na odmor i mentalno stanje i tako dalje. Međutim, i Gojun i Oreščanin bi trebali naučiti da su danas sva pravila, bolje je kazati principi osmišljeni od Luke Kaliterne doslovno iskonska mudrost nogometa, pravi aksiomi, koje je Ivić još produbio, modernizirao...

Zato imam poruku: dajte, uradite, nadopunite filozofiju baluna barba Luke i Brace Ivića, pa će Hajduk vrlo brzo u šampionske vode. Zato gospodo, ne izustite ime Luke i Tomislava uzalud, jer je to stvarno u nogometu smrtni grijeh, doslovce neoprostivo.

I požurite, molim vas, za dobro navijačkog puka Hajduka da nekako vide to vaše svjetlo iz ovog tunela prosjeka. Naslušali smo se obećanja već godinama, pa i više od desetljeća. Baš Ivić je jednom otkrio:

- Svaki put kad dođem u Hajduka pa se raspitujem o omladinskom pogonu dočeka me ista dijagnoza: imamo solidne juniore, par igrača za prvu momčad, ali zato među kadetima ima čudo talentiranih. I tako mi govore svakog ljeta...

Od svega što je Gojun zborio i nastojao se prikazati kao vrhunski stručnjak najdraža mi je spoznajan koliko je šef sa svojim stručnim ansamblom oduševljen predsjednikom Ivanom Kosom pa kažu da “nikad nisu radili s predsjednikom koji stalno, ali baš stalno priča o omladinskoj školi”. Svaka čast...

No, s druge strane mi je nepojmljivo da su među trenerima u tom pogonu od svih bivših preživjeli jedino Boris Marin, zlatni učitelj nogometa, kao neki koordinator i Vinko Bego za individualni rad. Moglo se, pa i moralo naći mjesta za pojedine asove, legendarne igrače, makar u savjetodavnim ulogama, kako se to radi u europskim klubovima. Zato s pravom negoduju veterani, koje se prognalo iz kluba, kao da su kužni. A oni su, u prvom redu, stvarali mit o Hajduku. 

Podmladak je nasušna potreba, jedina nada razvoja nogometa i sporta uopće. Zato kad se dožive predstave kao što su tradicionalni završni godišnji nastup pomlatka taekwondo kluba Marjan, pa Božićni miting atletskog kluba Hajduk, te parada mladih gimnastičara Splita, onda se tek vidi pravi, temeljni rad za dobro pučanstva.

Jer ta razdraganost i razgaljenost djevojčica i dječaka, njihovo oduševljenje i spremnost da se podvrgnu treninzima, podizanje odgoja, najbolje su svjedočanstvo plemenitog rada. Zato zahvale zaslužuju pokretači takvih pokreta Toni Tomas, Ivan Akrap i Deni Borozan sa svojim ljudima, ali i drugi, koji brinu za slavu i na ponos sportskog Splita.

Naslovnica Glava u balunu