Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

CRO FILM 2017. Nemamo gledatelja, ali imamo novu generaciju redatelja

Ako trenutno nemamo gledanost i strane festivale, primjer 'Kratkog izleta', nagrađenog u Puli zajedno s 'Ne gledaj mi u pijat', ali i pojava dokumentarca 'Glasnije od oružja', govori kako definitivno imamo mlade autore kadre nositi se s veteranima, tj. da 'pomlađena' 2016. u tom pogledu nije bila slučajna. Formira se nova generacija autora i to ulijeva nadu u bolje sutra.

Koji dan nakon što je u širu kinodistribuciju krenuo posljednji hrvatski film 2017., “Mrtve ribe“ redatelja Kristijana Milića, vrijeme je tradicionalno pogledati u retrovizor uskoro minule godine unutar CRO kinematografije. Prvo što vidimo je, nažalost, box-office, odnosno pad gledanosti u odnosu na 2016. godinu, o 2012./2013. da i ne govorimo, a drugo izostanak dugometražnog hrvatskog filma na jakim stranim festivalima (Cannes, Venecija…), makar u “sporednim“ programima.

Daleko najveći kinohit godine je film za djecu - prednastavak serijala o malom junaku Koku “Uzbuna na zelenom vrhu“ redateljice Čejen Černić s 63.583 gledatelja. To je znatno veća suma od posljednjeg “Koka“ iz 2014., “Ljubav ili smrt“ (oko 40 tisuća), ali nešto manja od prva dva filma iz serijala, “Koko i duhovi“ i “Zagonetni dječak“. Drugi po gledanosti je također film za djecu, fantazija “Anka“ Dejana Aćimovića s dvostruko manjom brojkom od “Uzbune“ (30.885 kinoposjetitelja), no u kontekstu gledanosti na razini godine više nego respektabilnom.

A ni treći nije za odrasle, već animirani film nastao u koprodukciji s Češkom i Slovačkom. Crtić “Neparožderi“, na kojem je kao producent radio Arsen Anton Ostojić, privukao je 15.764 gledatelja od 5. listopada do 17. prosinca. Svi ostali hrvatski filmovi u kinodistribuciji nisu se dobacili ni do pet tisuća gledatelja, pače bolje su prošli dokumentarci poput koprodukcijskog “Trst, Jugoslavija“ (4707) i “Glasnije od oružja“ Miroslava Sikavice (nešto manje od 3000). Očekivalo se svakako više od “Gorana“ Nevija Marasovića koji je krenuo na prijelazu prošle u ovu godinu i skupio 3080 gledatelja. Isto se može zapisati i za “Agape“ Branka Schmidta.

Gledanosti prvog nije pomogla čak ni tabloidna senzacija sa “screenshotovima“ golog Janka Popovića Volarića, a potonjem nije išla na ruku kontroverza, često presudna za privlačenje publike u kino na hrvatski film (“Svećenikova djeca“ Vinka Brešana, “Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića…), niti traženi Goran Bogdan koji glumi i izvan granica Lijepe naše (TV serija “Fargo“). Tako, od 30. studenog do pisanja ovog teksta “Agape“ je vidjelo 2465 gledatelja, nakon čega je film ispao s box-office liste gledanosti. Sličnu sudbinu doživjeli su i drugi hrvatski filmovi poput “Fuck Off I Love You“ Anđela Jurkasa i “Egzorcizma“ Dalibora Matanića – prvi je od 26. listopada do polovine studenoga privukao 2062 gledatelja, a drugi 1611 od 9.11. do 22.11., nakon čega im se gubi box-office trag.

To je još i dobro uzevši u obzir npr. 543 gledatelja “Svinjara“. (Ne)gledanosti zaigurno jednim dijelom kumuje i “maćehinski“ odnos kinoprikazivača prema hrvatskom filmu, u multipleksima nerijetko plasiranom na manji broj (atraktivnih) projekcija/satnica i stiješnjenom između stranih hitova, no činjenica je da publika 2017. baš i nije trčala u kino na “domaćice“ i da godina podsjeća na 2014. i 2015., kad su najgledaniji filmovi bili oni s jedva oko 40 tisuća posjetitelja. Rezultati gledanosti hrvatskog filma iz 2012./2013. danas izgledaju znanstveno-fantastični, odnosno brojke top-pet hitova kao što su bili “Svećenikova djeca“ (158.130 gledatelja), “Šegrt Hlapić“ (129.923), “Sonja i bik“ (97.927), “Zagonetni dječak“ (68.969) i “Kauboji“ (33.367).

Čak smo i prošle, 2016. godine imali dva kinohita s preko 50 tisuća gledatelja - “ZG80“ (65.345) i “Narodnog heroja Ljiljana Vidića“ (oko 55.000), a ove, dakle, samo jedan. Danas i gledanost komornijih, dramskih, art filmova poput “Zvizdana“ (oko 40 tisuća gledatelja) i “Ustava RH“ (preko 32.000), djeluju kao čisti SF. Utjeha je da nadolazeća 2018. godina krije zvučne naslove, poput “Osmog povjerenika“ Ivana Salaja, ekranizacije popularnog i nagrađivanog romana Renata Baretića tempirane već 11. siječnja za kinodistribuciju, pa gledanost uz malo sreće krene uzlaznom putanjom.

Neki od tih filmova će isto uz malo sreće nastaviti slijediti ove godine zameteni hrvatski trag na stranim festivalima. Filmovi iz 2016. kao “Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i “Ustav RH“, lansirani na Veneciji i Montrealu, nastavili su putovati po festivalima i ove godine te kupiti nagrade (beogradski FEST, londonski Raindance…), s tim da je potonji, iznimno pohvalno, dobio i američku kinodistribuciju. Prosjek 2017. popravljaju kratkometražni filmovi poput, recimo, “Ježeve kuće“ Eve Cvijanović i “U plavetnilo“ Antonete Alamat Kusijanović, osvajača priznanja žirija u sporednim sekcijama Berlinalea, te “Oni samo dolaze i odlaze“ Borisa Poljaka, nagrađenog na festivalu u Oberhausenu. Od ovogodišnjih “dugih“ filmova samo se “Kratki izlet“ Igora Bezinovića našao na nekom jačem festivalu - Rotterdamu.

No, ako trenutno nemamo gledanost i strane festivale, primjer Bezinovićeva filma, nagrađenog u Puli zajedno s “Ne gledaj mi u pijat“, ali i pojava Sikavičina dokumentarca “Glasnije od oružja“, te hitoidnost “Koka“ Čejen Černić, govori kako definitivno imamo mlade autore kadre nositi se s veteranima poput Schmidta, tj. da “pomlađena“ 2016. u tom pogledu nije bila slučajna. Nova generacija autora se formira i to ulijeva nadu u bolje sutra. S tom pozitivnom mišlju završimo pregled neujednačene i skromne godine CRO filma, i prebacimo se na odabir najboljeg.

1. a) KRATKI IZLET (Igor Bezinović)
“Kratki izlet“ i “Agape“ dva su uvjerljivo najbolja hrvatska filma 2017. - oba imaju nešto što drugi nemaju ni ove ni takoreći bilo koje druge godine. U slučaju mladenačkog “Kratkog izleta“ to je jasna - ili barem dosad najjasnija - pripadnost jednog hrvatskog filma nekoj generaciji i transformativna poistovjetljivost s istom, zbog čega ga ovaj kritičar stavlja pod “a“. Generacija koju Bezinović portertira s dosta ljubavi, ali i ironije još je jedna izgubljena. Izgubljena u prijevodu poraća, tranzicije i filma. Konkretnije, novomilenijska, ona koja, među ostalim, pohodi Motovun mahom da tulumari na “brdu filmova“ i još se više pogubi u sebi pa tek onda da zapravo gleda filmove poput “linklaterovskih“ američkih nezavisnjaka/apstraktnih europskih festivalskih artova i u njima se pronađe. Bezinović s “Kratkim izletom“ pokazuje toj generaciji što propušta (po)gledati.

1. b) AGAPE (Branko Schmidt)
U dostojnom finalnom poglavlju društvene trilogije (“Metastaze“, “Ljudožder vegetarijanac“) Schmidt se kroz sklisku, rizičnu temu pedofilije u crkvi, lišenu eksplicitnosti, dotaknuo rastuće homofobije u Lijepoj našoj vjerski licemjernoj i politički korumpiranoj. Dat će Bog, dat će, kako govore u filmu? Neće, smatra Schmidt. A što je to posebno ili najposebnije što “Agape“ ima? Finale. Nezaboravan kraj. Najbolji ili barem najpamtljiviji u nekom novijem hrvatskom filmu uopće. Schmidtu je za to – oprez: “spoiler“ - bio dostatan motor snažne kubikaže, kod nas neviđeni subjektivni “akcijski“ kadar u stilu ekstremnih i subverzivnih “videoigričastih“ akcija novog milenija te otvorena autocesta kolektivnog iskupljenja kojom 200 na sat juri svećenik Goran Bogdan, postupno otkrivena krvava lica u retrovizoru filma gdje je “Sumnja“ nastanjena tik do “Ubrzanja“.

2. GLASNIJE OD ORUŽJA (Miroslav Sikavica)
“Glasnije od oružja“ istodobno funkcionira kao podizač i spuštač do daske odvrnutih nacionalnih/ističkih ideologija i zanosa devedesetih, potiče pijanstvo istima i potom ih otriježnjava gorkim mamurlukom današnjice kad ni Zrinko Tutić više ne bi napisao himničnu “Moju domovinu“. Sikavica uspijeva probuditi zavađene osjećaje u svakom gledatelju i akteru filma s jasnom slikom i zvukom devedesetih u glavi (videospotovi i pjesme poput “Stop the war in Croatia“, “Mir, mir do neba“, “Dosta je rata“…). Uspijeva nas navesti da sa sjetom u oku/uhu gleda period ne tako davne prošlosti koji se ne bi tako trebao gledati, ali hoće suprotstavljen sadašnjosti izgubljenih ideala (“za ideale ginu budale“, zaključi jedan glazbenik-branitelj u filmu), “unplugged“ zanosa i pitanja što je nama naša borba (pjesmama) dala. Odgovor na odjavnoj špici nudi TBF i anti-borbena pjesma “Heroyix“. Glasniji od oružja.

3. UZBUNA NA ZELENOM VRHU (Čejen Černić)
“Koji ste vi klinci, malo nogač, malo kupanac, lako vama“… Prednastavak “Koka“, dosad najbolji film tog serijala i zreo redatejski debi Čejen Černić, pogodio je tajming veličanja odrastanja u osamdesetima na malim i velikim ekranima (serija “Stranger Things“, kinohit “It“) i dao svoj obol na tu temu. Manjak proračuna rezultirao je manjkom (doslovno) insceniranih posveta svim filmovima koji su bili inspirativni za “Uzbunu na zelenom vrhu“ (“Stand By Me“, dječji avanturistički hitovi s logom Amblina), ali i ponekim nedokučivim odabirom za “hommage“ (plakat “Sedmorica jašu“ s Leejem Van Cleefom u sobi jednog od klinaca umjesto “Ostani uz mene“ ili nekog 80's Spielberga). No, vibra osamdesetih prisutna je u kadrovima suncem cjelivanih ljetnih djetinjstava u slavu dekade kad je bilo lijepo biti dijete. Čejen se sjeća tog osjećaja.

4. EGZORCIZAM (Dalibor Matanić)
“Egzorcizam“ neće ući u anale hrvatske kinematografije onako kao što Friedkinov “Exorcist“ ulazi u anale američke, no ostat će upisan kao prvi domaći užežanrovski horor uopće. Horor kao žanr potrebniji je hrvatskoj kinematografiji u kojoj ne postoji, iako mu Hrvatska daje materijala za postojanje. Realno, Mataniću nije potreban, posebice nakon nagrađivane art-drame “Zvizdan“. No, redatelj je ovim potezom pokazao kolegama kako se ne treba sramiti kod nas često posramljivanog žanrovskog filma unutar kojeg se može reći dosta toga o društvu u kojem živimo, a koje treba pročišćenje i egzorcizam. Matanićev horor u tom smislu stiže još uvijek na vrijeme, premda je demode njegova “found footage“ tehnika, koliko god bila odrađena zanatski po mjeri. Podrum u kojem se odvija egzorcizam u “Egzorcizmu“ je Hrvatska u malom. Zemlja od koje je bog digao ruke, pa vrag mora doći po svoje.

5. MRTVE RIBE (Kristijan Milić)
U akcijsko-ratnom “Broju 55“ brojali su se meci. U poratnoj drami “Mrtve ribe“ broje se glumci. Film ima 42 glavne uloge. Svi su glumci jednako važni u “Mrtvim ribama“, što će reći da se nalazimo na polju “short cuts“ drame “altmanovskog“ i “inarrituovskog“ štiha. Žanrovski redatelj snašao se solidno u nežanrovskom filmu u kojem je žanr/akcija sveden(a) na rub kadra ili zamišljaj o balkanskom “Taksistu“, a koji u njegovoj ratnoj filmografiji (“Živi i mrtvi“) ima smisla i ispada svojevrsni nastavak dvaju prethodnika, pa i produžetak izvanredne drame “Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića. Suočavanje s traumama ratnih veterana različite nacionalnosti širi se na jedan cijeli “podijeljeni“ BiH grad. U prilog filmu ide i aktualnost - ispao je “pravodobniji“ nakon nedavnih haških presuda, nego ljetos na Puli. “Mrtve ribe“ su možda potrebnije regiji nego Miliću, ali svejedno potrebne.

Najbolje od ostalog

Ako moramo odabrati samo po jedno unutar ovih kategorija, izbor bi bio ovakav...

Kratki metar - “Oni samo dolaze i odlaze“ Borisa Poljaka
Animacija - “Ježeva kuća“ Eve Cvijanović
Regija - “Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića
Ženska uloga - Robert Ugrina, “Lavina“ 
Muška uloga - Leon Lučev, “Muškarci ne plaču“ 
Otkriće - Nika Ivančić, “Egzorcizam“
Scena - Reportaža u paklu narkomanije, “Svinjari“

Jurkas za povijest
Anđelo Jurkas ne nailazi na pozitivan odjek kritike, ali ulazi u povijest hrvatske kinematografije kao je jedini domaći filmaš kojemu su se u jednoj godini našla čak dva filma u konkurenciji Pule (“Fuck Off I Love You“, “Zbog tebe“). To treba notirati.

Naslovnica Cinemark