Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SLAVA Rumunjski film iz Bugarske

FILM: Slava; drama; Bugarska/Grčka, 2016.; REŽIJA: Kristina Grozeva i Petar Valchanov; ULOGE: Stefan Denolyubov, Margita Gosheva; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: *** 1/2

Kamera prati likove u stopu poput sjene, nerijetko s leđa ili sa strane, ali je unatoč toj blizini od njih distancirana jer Grozeva i Valchanov priči pristupaju kao rumunjski filmaši - klinički trezveno, bez (suvišnih) emocija i zamuckivanja koje simpatetski i simbolički krasi 'junaka' Tsanka kao 'caprijanskog' malog čovjeka bez prava glasa. Redateljski duo režira film onako kako bi ga režirala antagonistica Julia, a ne 'heroj' Tsanko.

Tuđi novac, nenadano pronađen negdje na putu, svakog bi čovjeka doveo u iskušenje, korumpirao njegov moral unatoč mogućim posljedicama i bio mogući okidač za arhetipsku kriminalističku/triler priču u kojoj bi sretni nalaznik ubrzo spoznao nesreću. Nešto slično smo, recimo, vidjeli u modernom žanrovskom klasiku “Nema zemlje za starce“ braće Coen s konzekvencama/kaznom za pronalazak novca utjelovljenim u ubojitom Javieru Bardemu. U “Slavi“ bugarskog redateljskog para Kristina Grozeva-Petar Valchanov (“Lekcija“) milijunska lova je rasuta po željezničkoj pruzi.

Na pare nailazi zaposlenik željeznice Tsanko Petrov (Stefan Denolyubov), ali umjesto da pohlepno strpa svežnjeve novčanica u sve džepove pa što bude da bude, on uzima svega njih dvije i obavještava policiju, kako bi valjda napravila još samo poštenjačina a la Alan Ford. Šefica Odjela za odnose s javnošću Ministarstva prometa Julia Staikova (Margita Gosheva) ubrzo pretvara Tsanka u medijskog junaka kako bi skrenula pozornost sa stvarnih problema Ministarstva prometa - na javnoj ceremoniji će “heroja“ nagraditi jeftinim digitalnim satom i usput mu s ruke skinuti njegov obiteljski marke “Slava“ (odatle naslov filma) koji za njega ima sentimentalnu vrijednost i spletom okolnosti biva izgubljen.

“Neka te ovaj sat služi vjerno kao što ti vjerno služiš našoj domovini“, časte pohvalama Tsanka koji koristi (krivu) prigodu da prvog čovjeka Ministarstva upita koliko dugo će odgađati dati plaće njegovim kolegama radnicima. Kad “junakov“ novi sat crkne idućeg jutra, a on danima ne dobije svoj stari natrag i njegova se nastojanja birokratski ignoriraju (“Ako imaš problem, obrati se ljudima koji su ti predali“, govori mu portir Ministarstva), Tsanko će javno istupiti i na televiziji otkriti korupciju unutar njegove firme.

Naravno, ta “istina“, i to ne od bilo koga, nego “heroja, poštenog čovjeka“, nagoni Juliju da poduzme mjere i povlači veze u policiji tražeći od direktora da njegovi ljudi pronađu nešto gdje ne bi trebalo biti, podmetnu novac Tsanku da ga se diskreditira. “Prilično je jednostavno, ispričaj se za Ministra i mi ćemo zaboraviti na lovu“, prijete Tsanku. “Glory“ tu načas koketira s kriminalističkim filmom, ali neće postati krimi-trilerski arhetip poput “No Country For Old Men“ ako ste slučajno pomislili da modernu istočnoeuropsku kinematografiju uopće interesiraju žanrovci.

Ipak, to što Tsanko ne uzima pare i otkriće uredno prijavljuje policiji čini “Slavu“ u startu drukčijim filmom na temu pronalaska novca. Grozevu i Valchanova, dakle, zanima korupcija bugarskog društva i institucija, ne pojedin(a)ca, običnih ljudi kao čestih pijuna u rukama “šahista“ na visokim pozicijama tog istog društva koji igraju šah s njihovim životima i nerijetko zadaju fatalni mat. To je, pak, postojana tema rumunjskog filma, najpoplarnijeg predstavnika kinematografije istočne Europe.

U mnogočemu je “Glory“ rumunjski film iz Bugarske i standardni izdanak (istočno)europskog festivalskog ostvarenja, počevši od priče izvučene iz ralja društvenog realiteta, povremeno obojane crnim humorom da se situacije gledateljski lakše podnesu, do dokumentarističkog stila snimanja reminiscentna braći Dardenne, a ovdje lišena “dardennovske“ melodramske bliskosti s likovima i uprljana sivljim, tranzicijskim “lookom“ bugarske svakodnevice. Kamera prati likove u stopu poput sjene, nerijetko s leđa ili sa strane, ali je unatoč toj blizini od njih distancirana jer Grozeva i Valchanov priči pristupaju kao rumunjski filmaši.

Znači, klinički trezveno, bez (suvišnih) emocija i zamuckivanja koje simpatetski i simbolički krasi Tsanka kao “caprijanskog“ malog čovjeka bez prava glasa. Redateljski duo režira film onako kako bi ga režirala Julia, a ne Tsanko, stoga “Slava“ nipošto nije film u slavu Capre. Julia je nemoralna kučka gora od odvjetničkog lika Tilde Swinton u “Michaelu Claytonu“ – suzdržana od osjećaja i prezaposlena da bi zatrudnila i umjetnom oplodnjom, kamoli imala vremena slušati Tsenkove zamuckujuće prigovore u vezi sata.

U jednoj sceni njezin suprug Valeri (Kitodar Todorov) jedva je uspijeva nagovoriti da stane na trenutak-dva od posla i injektira supstanciju za potencijalnu trudnoću u maternicu, što će napraviti omotana zastavom. Satovi višestruko otkucavaju u filmu. Tsankova bitka za analognu Slavu, simbol (nekadašnje) točnosti/urednosti (društva), te Julijin biološki sat resetirani su digitalnim satom kao preslikom hladnog, užurbanog i kvarljivog svijeta današnjice.

Premijera na FMFS-u

“Slava“ je hrvatsku premijeru doživjela na FMFS-u, gdje se nekoliko godina ranije prikazao i prethodni film redateljskog dvojca “Lekcija“ (2014.). U tom filmu glavnu žensku ulogu također je igrala odlična Margita Gosheva, dok je Stefan Denolyubov bio u sporednijoj.

Naslovnica Cinemark