Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

FLUIDØ + PURGATORYO (S)ekscesi, mrtvačnice i pornoterorizam

FILM: Fluidø/Purgatoryo; SF/drama; Njemačka/Filipini, 2017.; REŽIJA: Shu Lea Cheang/Derick Cabrido; ULOGE: Kristina Marlen, Caprice Crawford/Bernardo Bernardo, Jess Mendoza; OCJENA: * 1/2; ***

'Fluidø' nije ni izbliza narativni film, gotovo pa ni film uopće. Samo izgovor za (s)ekscese u filmovanim performansima/instalacijama miješanja tjelesnih izlučevina. 'Purgatoryo' jest art eksces svoje vrste, no barem je film. Pornić je s 'Fluidøm' dobio novi podžanr – pornoterorizam, a 'Purgatoryo' nas odvodi u svijet (živih) mrtvaca za gledatelje mrtvih živaca i navodi navodi da se ugrizemo za jezik što smo se u recenziji 'Obdukcije Jane Doe' požalili kako od 'Maratonaca' naovamo nema više filmova ambijentiranih u mrtvačnice.

Satnica od 22.45h u kinu “Karaman“ tijekom STFF-a sad već tradicionalno podrazumijeva filmove (s)eksplicitnih krajnosti, stavljene na program da opet i iznova ruše dužebrižničke tabue i testiraju oči splitske publike (ne)navikle na čisti koncentrat kinematografskog ludila. Kasnovečernji termin, udaljen sat i kvarat od “Ponoćnog ludila“ s Toronta i niza filmskih festivala, proteklih je festivalskih izdanja bio rezerviran za npr. “Kink“ i “Izložene“, te “Mi smo meso“ i “Motel Sumaglicu“, a ove godine STFF-ove šokerske perjanice su filmovi “Fluidø“ i “Purgatoryo“, oba pokupljena s marginalnih sekcija Berlinalea, oaze za opskurnije naslove, svjetlosnim godinama daleko od “mainstreama“.

“Fluidø“ je logičan nastavak karijere tajvanske umjetnice nakon njezina prvijenca “I.K.U.“, pornografskog “cyberpunk“ odgovora na “Blade Runnera“ i “Terminatora“, film nastao iz performansa i instalacije. Shu Lea Cheang se opet fura na znanstvenu fantastiku, ovaj put s postavkom o post-AIDS budućnosti 2060. godine, gdje odabrani muškarci, nositelji mutiranog virusa HIV-a spojeni na cjevčice, konstantnim masturbiranjem produciraju sjemenu tekućinu od koje se radi najdominantnija droga na tržištu koju, pak, žele distribuirati korporacije.

Postavka je potentna u svojoj (su)ludosti, no redateljica ne penetrira u koherentniju priču, odnosno ona ostaje isključivo to – postavka. Naime, “Fluidø“ nije ni izbliza narativni film, gotovo pa ni film uopće. Samo izgovor za (s)ekscese u filmovanim performansima/instalacijama miješanja tjelesnih izlučevina, golotinje i “gang-bang“ opačine pod parolom (hvalevrijedne, premda na rubu propagande) korporativne kritike i borbe za pravo na seksualne slobode (“bebe koju odgajaju istospolni partneri pokazuje znakove zrelosti“), tj. “oslobađanja fluida“.

Fizičke tekućine se u pornografskom “Fluidu“ oslobađaju kao nikad prije, što najavljuje naslov filma ispisan spermom – sakupljena uriniranja i ejakuliranja po nagim tijelima, licima, ali i zidovima u formi nekakvih seks-grafita, napunila bi valjda dva olimpijska bazena. Živopisni likovi, među kojima su i “pornoteroristi(ce)“, mažu se drogom od sperme iz kondoma, od koje će na kraju, kad smo već dobrano otupjeli od redateljičina vizualnog silovanja podcrtana stroboskopskim efektom “blinkanja“, nastati kreme kao još jedan hit-proizvod budućnosti. Pornić je s “Fluidøm“ dobio novi podžanr – pornoterorizam.

S druge strane, “Purgatoryo“ Filipinca Dericka Cabrida jest art eksces svoje vrste, no barem je film, lišen loše glume i CGI-ja iz kućne radinosti jeftinih pornografskih produkcija prethodnika. Svejedno, “Purgatoryo“ nas navodi da se ugrizemo za jezik što smo se u recenziji “Obdukcije Jane Doe“ požalili kako od “Maratonaca“ naovamo nema više (horor) filmova ambijentiranih u mrtvačnice. Cabrido nas, dakle, odvodi u svijet (živih) mrtvaca za gledatelje mrtvih živaca.

Glavni lik je transvetitski vlasnik mrtvačnice (Bernardo Bernardo) koji zarađuje na leševima i iznajmljuje beživotna tijela, a njegova dva asistenta, ovisnika o seksu i kocki (Kristoffer King, Jess Mendoza), imaju zadatak pranja pokojnika i priprema za bdijenje kako bi bio pristalog izgleda. “Imam više nade s mrtvima nego živima“, povjerava se jedan ženski lik u filmu s uposlenim konceptom purgatorija. Mrtvačnica je na određeni način čistilište za žive, likove s malo i nimalo morala.

Napaljeni asistent će nasrnuti na leš ženske osobe nakon što ga cura ostavi seksualno nezadovoljenoga u mrtvačnici, tik poviše bazena s mrtvacima. Umjetnički dvojbeno opravdana scena nekrofilije izaziva šok i nevjericu budući da je snimljena u podužem, neprekinutom kadru. Montažni rezovi prekinuli bi scenu u trenutku kad bi se glumičin prsni koš počeo nadimati od disanja, slično “The Autopsy Of Jane Doe“, ali ovdje pokojnica čitavo vrijeme doista ne diše, poput pravog leša. Je li to prava mrtva osoba ili najuvjerljivija lutka ikad, ostaje za debatu.

Kamera prije nije zatvarala oči na “pročišćujuće“ djelovanje asistenata i znala je pokazati i što rade iz perspektive leša (pražnjenje unutarnjih organa, stavljanje u bazen s formaldehidom…), kao da ovaj, iako mrtav, gleda zbivanja oko sebe. No, u sceni nekrofilije, svjesna pretjeranosti, kamera se posramljeno polako povlači unatrag iza zastora mrtvačncie. Povucimo se sa njom i mi.

Purgatorij vrata do

“Fluidø“ se sinoć prikazao u STFF-ovoj sekciji Frame Extended. “Purgatoryo“ se, pak, večeras vrti u sklopu programa Next Door.

Naslovnica Cinemark