Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PODMORNICA Rat kroz antiratni periskop

FILM: Das Boot; ratni triler; Njemačka, 1981.; REŽIJA: Wolfgang Petersen; ULOGE: Jürgen Prochnow, Herbert Groenemeyer; OCJENA: *****

Drugi svjetski rat je demitologiziran iz njemačke perspektive i sagledan kroz podmornički periskop koji, nalik kameri, daje na metafilmičnosti Petersenova remek-djela. 'Das Boot' je uronio najdublje u žanr podmorničkog trilera, a izronio i kao jedan od najboljih (anti)ratnih filmova.

Imenjak Wolfganga Amadeusa Mozarta, Wolfgang Petersen, trebao bi biti slavljen kao genijalac poput legendarnog skladatelja zbog fenomenalne režije njemačkog filma “Podmornica“ (1981.), svojedobno šesterostruko nominiranog za Oscara. Iza kamere je Petersen istovremeno bio podmorničar i simfoničar. Podmornički triler iz Drugog svjetskog rata je redateljska simfonija teškog metala. Naravno, to ne podrazumijeva heavy metal glazbu; soundtrack Klausa Doldingera ionako pulsira elektronikom osamdesetih u rangu “Plavog groma“ i “Terminatora“, idealnom podlogom za techno remiks sastava U-96 početkom devedesetih.

Teški metal se odnosi na mašineriju ubojitog plovećeg stroja. Podmornica je gotovo pa samostalan lik filma “Das Boot“, jednako važna poput stoičkog kapetana s očima boje mora Henricha (Jürgen Prochnow) i njegove posade. Škripa metala bode uši čim se utiša Doldingerova muzika i podmornica počne ispuštati zvukove ranjene zvijeri u bliskom susretu s dubinskim bombama savezničkog razarača iznad nje ili prilikom spuštanja na dubinu ispod dozvoljene, kad oplate i zavojnice počnu popuštati i pucati kao meci.

Relativno se slično glasaju i brodovi nakon što podmornica na njih pusti bijesni torpedo s lanca i inicira savijanje metala. Zvuk “slomljene kralježnice“ broda dignutog u zrak kojeg, zapovijeda Henrich, treba “dokrajčiti“ još jednim torpedom jednako se usijeca u uho u ponajboljoj sceni “Podmornice“. Tom zvuku razvaline pridodani su i krikovi goruće ili utapajuće posade. Čovjek i stroj isprepleteni su i stopljeni u jedno poput ulja podmornice i znoja posade. Konačno, podmornica jest stroj kojim kontroliraju ljudi, dok njima svima u filmu upravlja Petersen, poput maestra na čelu orkestra.

Dirigent Petersen orkestrira “koncert“ bez ijedne pogrešne note. Osim skladatelja Doldingera veliki je, pa čak i veći, obol filmu dao Jost Vacano, kućni direktor fotografije nizozemskog režisera Paula Verhoevena (“Vojnik Nizozemske“, “RoboCop“, “Potpuno sjećanje“, “Svemirski vojnici“), slijedeći likove kamerom kroz uske koridore podmornice i ponašajući se poput člana posade koji ide na svoj položaj, prema zapovjednom mostu, glavnom ventilu ili komori za torpeda, saginjući se da ne udari glavom u nešto i preskačući prepreke na putu.

Vacano sve uspijeva snimiti čisto “steadycamom“, nema kod njega trendovskih novomilenijskih “shaky cam“ forsiranja, ali ima dosta krupnih planova straha od zatvorenog prostora. U njima Petersen pronalazi akcijsko-trilersku urgentnost u nizu tenzičnih scena koje čupaju živce, za što je dobio pozivnicu u hollywoodsku elitu, tj. angažmane na skupim žanrovskim filmovima kao što su “Na vatrenoj liniji“, “Izvan kontrole“, “Air Force One“, “Oluja svih oluja“ i “Troja“.

Redateljev i snimateljev nerv za prostor i kadriranje od presudne je važnosti za film, valjda najklaustrofobičniji ikad uz briljantni tenkovski “Libanon“ Samuela Maoza, 90 posto ambijentiran unutar podmornice (deset otpada na uvodnu i završnu kopnenu scenu). Kad podmornica naizgled počne tonuti prema dnu neuspješno tražeći prolaz kroz Gibraltar, na gledatelja se prenosi psihološki osjećaj nemoći od zatočenosti, izolacije i manjka kisika, bojazni od utapanja čim voda prodre u unutrašnjost. A kad razarači preko sonara osluškuju puls podmornice, posada koja je ionako bez daha takoreći ne smije ni disati.

Film “Das Boot“ potapa podmorničku konkurenciju snagom torpeda. Nijedan sličan film prije (“Enemy Below“, “Run Silent, Run Deep“…) ili poslije (“Lov na Crveni Oktobar“, “Grimizna plima“, “Podmornica U-571“…) nije uspio ovako psihički i fizički autentično projicirati istinu o životu na podmornici koju će otkriti novinar (Herbert Groenemeyer) - kakav je osjećaj biti ispod vode usred oceana u stiješnjenom prostoru dok vas neprijatelj gore čeka i u međuvremenu igra sa vama igru metalne mačke i miša. “Jedino što osjećam je strah“, kaže jedan lik u podmornici. Kao i većina strojeva, podmornica dehumanizira čovjeka, a Petersen se ne boji prikaza dehumanizacije u scenama kad neki nesretnik gologuz izjuri iz toaleta na spomen uzbune.

Ekstra dehumanizaciju potiče sam (Drugi svjetski) rat, demitologiziran iz njemačke perspektive i sagledan kroz podmornički periskop koji, nalik kameri, daje na metafilmičnosti Petersenova remek-djela spremna za isplovljavanje u kinematografsku vječnost. Njemački “heroji dubina“ su “djeca odvučena od mamine suknje“, ne nužno slijepe pristaše Hitlera, ali su prisiljeni služiti domovini na podmornici sve do njihove/njezine ironične sudbine. Petersen je “Podmornicu“ potjerao svom snagom naprijed i zacrtao novi kurs. “Das Boot“ je uronio najdublje u žanr podmorničkog trilera, a izronio i kao jedan od najboljih (anti)ratnih filmova.

Dotad rekordni broj Oscar nominacija za 'strani' film

Šest oskarovskih nominacija “Podmornice“ (režija, scenarij, kamera, montaža, zvuk, zvučni efekti) predstavljalo je dotad rekord za neki film izvan engleskog govornog područja. Rekord je u međuvremenu srušen dvaput, s filmovima “Život je lijep“ (1997.) i “Tigar i zmaj“ (2000.) koji su osvojili sedam, odnosno deset nominacija.

Naslovnica Cinemark