Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DETROIT Detroit Shock City

FILM: Detroit; akcijska drama; REŽIJA: Kathryn Bigelow; ULOGE: John Boyega, Will Poulter; OCJENA: **** 1/2

Detroit Rock City iz nevinog filma 90-ih naslovljenog po pjesmi grupe Kiss definitivno postaje Detroit Shock City nakon što se radnja s vatrenih ulica većinski preseli u motel 'Algiers'. Bigelow se rukovodi taktikom šoka u jednoj od najtenzičnijih scena posljednjih godina koja gledatelja pretvara u aktivno-pasivnog nijemog svjedoka, zatočenog s likovima u kući iz filma strave.

Minipleks “Odeon“ u londonskom “Covent Gardenu“ bio je proteklog tjedna polovično ispunjen bijelcima i crncima na jednoj od prvih britanskih projekcija “Detroita“, najnovijeg filma oskarovke Kathryn Bigelow o pobuni detroitskih Afroamerikanaca protiv bjelačke policijske brutalnosti u ljeto 1967. godine. Rasnih tenzija nije bilo u parteru “Odeona“, samo na velikom ekranu, u evokaciji petodnevnih rasnih nemira istrgnutih iz jednog od najmračnijih poglavlja novije američke povijesti.

Naprotiv, neki tamnoputi Britanac prijateljski je pridržao vrata potpisniku ovih redaka na izlazu iz kinodvorane. No, opet, ovo je London, Engleska. U Detroitu i Americi je bila druga priča kad je film krenuo u kinodistribuciju početkom kolovoza, nedugo nakon 50. godišnjice detroitskih nereda tijekom kojih su 43 osobe izgubile život, a preko 1200 ljudi je bilo ozlijeđeno. Neki gledatelji su izašli iz kina na pola filma – jednostavno nisu mogli izdržati nasilnu dramatizaciju događaja s kulminacijom u bešćutnom policijskom smaknuću troje crnaca u motelu “Algiers“ za što su akteri prošli nekažnjeno.

Gledatelji koji su uspjeli ostati na svojim mjestima do odjavne špice složili su se kako je opresija izazvala pobunu, žalili se da pravde nije bilo onda kao što je nema ni sada i pozivali svakog policajca da vidi film, zasigurno kako se ne bi ponovili nedavni neosuđeni slučajevi u Fergusonu, Staten Islandu i Clevelandu (usmrćivanje nenaoružanih crnaca i jednog 12-godišnjaka od strane bijele policije). Zaključak je kako se povijest ponavlja (ili bi se opet mogla ponoviti) i da se stvari nisu bitno promijenile od 1967. do 2017., a pitanje hoće li ovaj film razbiti začarani krug rasnih tenzija.

Debata se razvila i dovela do rasprave o tome jesu li bijeli filmaši, redateljica Bigelow i scenarist Mark Boal, uopće imali pravo snimiti nešto poput “Detroita“ pored crnih kolega (npr. Spike Lee), na površinu se opet izvuksao rasni diverzitet aktualan na posljednjim dvjema dodjelama Oscara itd. Atmosfera je bila prilično ključajuća i mogla je možda i dosegnuti “boiling point“ u Trumpovoj Americi da je “Detroit“ postao veliki kinohit i dopro do najšire publike, ali nije. Ljeto je vrijeme kad ovakvi ozbiljniji, teži, antijunački filmovi rijetko privlače široke mase u konkurenciji s lepršavijim superjunačkim blockbusterima (primjer “Dunkirka“ je iznimka); njihova sezona je jesen-zima.

Međutim, ne znači da se rasprava neće nanovo rasplamsati prema kraju godine ako se “Detroit“ nađe na oskarovskom radaru kao prethodni filmovi dueta Bigelow-Boal (“Narednik James“, “Zero Dark Thirty“), a mogao bi. S tako velikom temom, stvorenom za povlačenje paralela između (afro)američkog jučer i danas, onog što se dogodilo 1967. i još uvijek se događa, “Detroit“ preuzima štafetu od “crnačkih“, tzv. Oscar-friendly filmova kao što su “12 godina ropstva“, “Batler“, “Selma“ i “Moonlight“ koji su u usporedbi s njime obična kamilica.

Naime, Bigelow je režirala “Detroit“ prilično zapaljivo, na način da bi film nalik tempiranoj bombi mogao proključati lančanom reakcijom nasilja, gotovo pozivajući na pobunu naroda poput one koju dramatizira. Animirana špica u uvodu kronicira vrelište segregacije i rasnih tenzija nakon Drugog svjetskog rata u Detroitu, gdje su se posebne četvrti nalazile pod nadzorom policije poznate po agresiji, a obećanje o “jednakim mogućnostima“ bilo samo iluzija. “Promjena je bila neizbježna, pitanje je samo kad će nastupiti“, najavljuju se u uvodu kobni događaji.

Prva scena prikazuje noćnu raciju policije i kršenje ovlasti njezinih pripadnika koji guraju crnce iako se ovi posebno ne opiru i ovlaš drpaju njihove bolje polovice uhićene bez nekog razloga. To je početna točka ključanja pobune koja će ubrzo eksplodirati u bačenim molotovljenim koktelima i paljenju vatre na ulicama. Detroit najednom izgleda poput Vijetnama, a selidbu iz jedne ratne zone u drugu Bigelow efektno podvlači time da je jedan od najvažnijih likova, Greene (Anthony Mackie; glumio i u njezinom filmu “The Hurt Locker“), povratnik iz rata koji će biti maltretiran samo zato što je crn.

“Ne mogu vjerovati da bi se ovo moglo dogoditi u Americi“, netko u filmu komentira, kao da apelira “ne ponovilo se“, premda je Bigelow svjesna da se ponavlja(lo). Kad se za suzbijanje nereda angažira nacionalna garda s teškim naoružanjem i oklopnim vozilima koja će zaprašiti mecima po prozoru misleći od neke klinke da je snajperist, ulice Detroita pretvaraju se u totalni “war zone“ kaos, gotovo nalik eskalaciji nasilja u futurističkom “RoboCopu“ Paula Verhoevena, samo režiranoj u realističnom, pseudo-dokumentarističkom stilu novomilenijske akcijske hitnosti, kakav je Bigelow usavršila u prijašnjem filmu “Zero Dark Thirty“.

“Detroit“ je stilski, ako ne i tematski, logičan nastavak tog filma i “Narednika Jamesa“, drukčiji od Bigelowičinih filmičnijih filmova devedesetih (“Plavi čelik“, “Čudni dani“). To je možda najvidljivije u sceni kad rasistički pozornik Krauss (jezivo dobri, Oscar nominacije vrijedni Will Poulter) krene u potjeru autotabanićima za nekim crncem nakon pljačke, relativno sličnu onoj iz akcijskog klasika “Pakleni val“. Ovaj se dade u bijeg preko žičane ograde, kao Swayzeov Bodhi ispred Reevesova Johnnyja Utaha.

Ipak, dok Utah nije mogao odriješiti spremnik na Bodhija, Krauss bez puno razmišljanja puca s leđa u bjegunca. Tu se film režijski i svakako dobrano intenzivira. Barry Ackroyd, česti suradnik akcijskog dokumentariste Paula Greengrassa, koji je snimio i Bigelowičin “The Hurt Locker“, sve više sužava planove i zumira akciju sveprisutnom kamerom u stalnom pokretu kad se radnja s vatrenih ulica većinski preseli u motel “Algiers“, gdje će se naći i Larry (Algee Smith), član “motown“ sastava u usponu Dramatics, čija je svirka u “Fox Theatreu“ prekinuta pod izlikom da je publika razularena gomila i dolaskom na koncert, kao, podržava pobunu.

Detroit Rock City iz nevinog filma devedesetih naslovljenog po pjesmi grupe Kiss tad defintivno postaje Detroit Shock City. Redateljica se rukovodi taktikom šoka nakon što likove poput Greena, Larryja i zaštitara Melvina Dismukesa (John Boyega), zasebno predstavljene kao u filmu katastrofe bez izrazitog protagonista, zatvara u motelu pod opsadom detroitskih murjaka, nacionalne garde i pripadnika michiganske državne policije. Okidač za nasilje su meci ispaljeni iz startera, što detroitskim policajcima daje dobar povod za teroriziranje “osumnjičenika“ i demonstraciju “bijele moći“, a stvari će se oteti kontroli kad istaknuti antagonist Krauss i njegovi jednako rasistički kolege Demens (Jack Raynor) i Flynn (Ben O'Toole) uvide da se dvije zgodne bjelkinje (Hannah Murray, Kaitlyn Dever) druže sa Greenom i pomrači im se um od frustracije i ljubomore.

Tragično je da se sve moglo prekinuti da se šef michiganske državne policije nije odmah pokupio odatle ne želeći biti upleten u “međurasna pitanja ljudskih prava“ ili da je pripadnik nacionalne garde sa solidnom filmskom minutažom Roberts (Austin Héber) rekao barem riječ, ako već to zbog boje kože nije mogao Dismukes, reduciran na promatrača. U jednoj od najtenzičnijih scena posljednjih godina koja se prati bez daha, rastegnutoj na moguće realno vrijeme od nekih 45 minuta, “Detroit“ se pretvara u dokudramski križanac “home invasion“ trilera i “torture“ horora, a gledatelj je također pretvoren u aktivno-pasivnog nijemog svjedoka, zatočenog s likovima u kući iz filma strave, uz tu razliku da umjesto Leatherfacea monstrumi imaju ljudsko lice i naoružani su puškama, ne motornim pilama.

Uski krupni planovi postižu osjećaj prisustvovanja zbivanjima “na licu mjesta“. Gotovo da možemo pomirisati znoj i krv sa lica/tijela žrtava prilikom Kraussove taktike ispitivanja/zastrašivanja s ubijanjem “u prazno“ koju neće svi policajci shvatiti. Tek u epilogu film popušta intenzitet i mijenja žanr (sudska drama). “Spielbergovska“ završnica s “on the nose“ porukom je manje dojmljiva, no ne umanjuje snagu “Detroita“. Zapravo, reklo bi se da je i potrebna. Gledatelj treba doći do daha od scene i filma koji djeluje kao udarac kundakom sačmarice u stomak.

Abeceda esencijalne Kathryn Bigelow

- 'Blizu tame' (1987.)
- 'Čudni dani' (1995.)
- 'Detroit' (2017.)
- 'Narednik James' (2008.)
- 'Pakleni val' (1991.)
- 'Plavi čelik' (1990.)
- 'Zero Dark Thirty' (2012.)

Kad će kod nas?
“Detroit“ zasad još nije službeno najavljen za distribuciju hrvatskim kinima, no doznali smo da bi se trebao pojaviti na našim velikim ekranima do kraja godine.

Naslovnica Cinemark