Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ŠUTNJA Posljednje Scorseseovo iskušenje

FILM: Silence; drama; SAD/Tajvan/Meksiko, 2016.; REŽIJA: Martin Scorsese; ULOGE: Andrew Garfield, Liam Neeson; DISTRIBUCIJA: Pa-dora; OCJENA: ****

'Silence' je svojevrstan zaključak Scorseseove neslužbene trilogije započete s 'The Last Temptation of Christ' i nastavljene s 'Kundunom', ali u spiritualnom, ako ne i 'fizičkom' dosluhu s redateljevom filmografijom, onako kao što se slažu uloge Andrewa Garfielda u ovom filmu i Gibsonovu 'Hacksaw Ridge'.

“Planine i rijeke je moguće pomaknuti, ali ljudsku prirodu ne.“ – “Šutnja“ (2016.)

Istetovirani golemi križ s vagom na nabildanim leđima utamničenoga Roberta De Nira u “Rtu straha“ (1991.) oslikava dvije možda i središnje filmske preokupacije ponajvećega živućeg redatelja starije generacije Martina Scorsesea. Na jednoj strani uravnotežene vage stoji “istina“ u obliku knjige (Biblije?), na drugoj mač i natpis “pravda“. Biblijskim motivima, (ne)vjerom u Boga i Božjom (ne)pravdom, Scorsese se bavio još od ranih dana plodne karijere, obilježene nasilnim mafijaškim remek-djelima poput “Dobrih momaka“ (1990.) i “Casina“ (1995.).

Unutar tog nasilja Scorsese je tragao za Bogom i propitivao njegovo postojanje, tražio odgovor na pitanje mogu li istina i pravda koegzistirati, odnosno ima li u svijetu tjelesnog, krvi i mesa, uopće mjesta za duhovno. U Scorseseovu ponajboljem filmu “Taksist“ (1976.) vijetnamski veteran u maestralnoj izvedbi De Nira imao je plan uzeti pravdu u svoje ruke i očistiti New York od duhovne i ine prljavštine. De Niro se u “Cape Fearu“ također namjerio izvršiti “God's justice“, a Nicolas Cage kao bolničar u “Između života i smrti“ (1999.) pokušao iskupiti za sve duše koje nije uspio spasiti.

Navedemo li još očitiji primjer “Posljednjeg Kristova iskušenja“ (1988.), kontroverznog portreta Isusa kao obična čovjeka, mahom ogoljena od božanskih moći, te “Kunduna“ (1997.), temeljena na životu mladog Dalaj Lame, jasno je da Scorseseov najnoviji film “Šutnja“ nije došao niotkuda s pričom o dva portugalska katolička svećenika jezuita, Rodriguesu (Andrew Garfield) i Garrpeu (Adam Driver), na putovanju u Japan 1633., gdje je katoličanstvo zabranjeno i nerijetko se kažnjava smrću, s misijom da pronađu mentora, oca Ferreiru (Liam Neeson), nakon što se prisilno odrekao vjere/Boga i sad živi kao Japanac.

“Oblikovao je svijet za nas, moramo mu spasiti dušu“, zavjetuje se “padre“ Rodrigues, nesvjestan kako će se i sam naći u bremenitoj kušnji da se odrekne vjere koju je mislio (s)provoditi, i to tako da zgazi (na) svog Isusa, poput ostalih kršćana u Japanu. Dok film raspreda o ljudskoj prirodi koja se “ne može pomaknuti“, uslišenim i neuslišenim molitvama, ništavilu i spasenju “iluzije zvane vjera“, a Rodrigues se bori protiv Gospodove šutnje, Scorsese i Garfield portretiraju protagonista razmjerno provokativno, ne samo kao kristoliku figuru (njegov odraz u površini vode na trenutak biva zamijenjen Isusovim), nego i čovjeka s djelomično egocentričnom vizijom vlastitog mučeništva i “sebičnim snom o kršćanskom Japanu“.

Dvije i pol dekade u nastajanju, što je valjda rekord za nečiji “passion project“ (u ovom slučaju “passion“ se može prevesti i kao “pasija“, ne samo “strast“), ekranizacija romana Shusakua Enda svojevrstan je zaključak Scorseseove neslužbene trilogije započete s “The Last Temptation Of Christ“ i nastavljene s “Kundunom“, ali u spiritualnom, ako ne i “fizičkom“ dosluhu s redateljevom filmografijom, onako kao što se slažu Garfieldove uloge u ovom filmu i Gibsonovu ratnom remek-djelu “Hacksaw Ridge“.

Valja naglasiti, “Silence“ je prilično drukčiji, režijski obnaženiji film redateljskog boga da slobodno možemo govoriti o posljednjem Scorseseovu iskušenju. “Casino“ je trajao dulje, puna tri sata naspram 161 minutu “Šutnje“, jednako kao i “Vuk s Wall Streeta“ (2013.), no oba su proletjela za tren zahvaljujući pokretljivoj kameri i njezinim vožnjama neograničene brzine, kao i montaži koja je sjeckala kadrove rapidno, no elegantno kako kartice sjeckaju magistrale kokaina u ritmu Rolling Stonesa u tim filmovima (i “Goodfellasima“, dakako).

U “Silence“ toga nema i relativno slični Joffeov “The Mission“ (1986.), s jezuitima na misiji u Južnoj Americi, izgleda kao hollywoodska komercijala u usporedbi sa Scorseseovim filmom. Glazba jedva da nadjačava zvukove prirode, dok je u “Misiji“ trnce izazivao Ennio Morricone, tempo je spokojan i meditativan, pokreti kamere izvrsnog Rodriga Prieta (“Babel“) usporeniji, prelijepi kadrovi većinski statični i duži, u duši bliži umjetničkom filmu kakve su nekoć radili Bergman, Kurosawa i Mizoguchi, sve kako bi “Šutnja“ bila što glasnija. Recimo to ovako: “Silence“ je ostao u sjeni na nominacijama za Oscara, ali vjerojatno bi bez problema upao u Cannes da je Scorsese pričekao nekoliko mjeseci. Nije, ukratko, čudno da se nalazi u ograničenoj distribuciji u našim kinima.

Pa ipak, u odsutnim momentima filma, a ima ih (kamera se podiže od broda do neba dajući božanski pogled), Scorsese podsjeća na prijašnje majstorije. Scena kad Rodrigues nemoćno gleda kako japanske kršćane zamataju u slamnate prostirke i utapaju ih u moru gotovo je ekvivalentna brutalnom premlaćivanju palicama u “Casinu“. Još moćnija je scena kršćana zavezanih za križeve u moru ususret nadolazećoj plimi koja ih najprije nemilice šiba valovima, potom utapa i zauvijek guta. Treba vremena da emotivno suzdržani “Silence“ počne utjecati na gledatelja i premda ćemo se filmu teško vraćati iznova za višestruka gledanja kao tucetu Scorseseovih, ne možemo ga ne respektirati i prešutjeti njegovu vrijednost. “Šutnja“ je uglavnom zlato.

Bez 'Vuka' nema nauka

Tko zna, možda bi se produkcijski muk “Šutnje“ nastavio još koju godinu da “Vuk s Wall Streeta“ nije ispao onako uspješan, točnije Scorseseov najveći hit u svjetskim kinima, gdje šije “Otok Shutter“ i “Pokojne“ (“Shutter Island“ mu je no.1 u američkim). Opet, tko zna i kakav bi film bio da su u njemu glumili Gael Garcia Bernal, Benicio Del Toro i Daniel Day-Lewis, predviđeni za ključne tri uloge 2009. godine.

Naslovnica Cinemark