Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

RATNICI PODZEMLJA Banditi New Yorka

FILM: The Warriors; akcija; SAD, 1979.; REŽIJA: Walter Hill; ULOGE: Michael Beck, James Remar; OCJENA: *****

'The Warriorsi' su prebacili generacije i obilježili (akcijsku) kinematografiju poput crvenog spreja za grafite s kojim je Cleon tražio od Rembrandta da označi njihove putešestvije. 'I want everybody to know The Warriors were there'. Danas, blizu 40 godina od premijere, svi znaju da su 'tu bili' Warriorsi, najveći (filmski) banditi New Yorka.

Bilo je to u studenom 2011. kad su pisac ovih redaka i njegova dva prijatelja pozdravili “O'Haru“ i zaputili se svaki svojoj kući kako bi iznova guštali u “Ratnicima podzemlja“ (1979.), tempiranima za prikazivanje u gluho doba noći na HRT-u. Nećete zbog svakog filma napustiti klub na vrhuncu groznice subotnje večeri sa svime što ona potencijalno nudi i poći kući kako bi vas opet zalijepio za ekran. Probajte samo zamisliti da to napravite za, npr., neki film Bele Tarra. Nema šanse sve i da ste najveći filmofil na svijetu.

No, “The Warriors“ Waltera Hilla je jedan od takvih filmova. Film radi kojeg se naprasno prekida noćni izlazak, onako kao što je Luther (David Patrick Kelly), vođa Roguesa, prekinuo govor Cyrusa (Roger Hill), šefa najveće bande New Yorka - Riffsa. Bang! Can you dig it? Razumijete li? Filmofili će (s)kužiti, posebice pripadnici generacije sedamdesetih i osamdesetih koji još dobivaju trnce prilikom gledanja Hillova filma, ako ne i novi naraštaji sinefila kojima ga HRT2 ove nedjelje servira u manje fanatičnom terminu od 20.05 sati.

“Ratnici podzemlja“ na koncu i jesu akcijska ekvivalencija noćnog izlaska/života u kojem zveketanje bocama piva na prstima u automobilu (“Waaaaarriors, come out to plaaaay“/“Raaaatnici, izađite da se poigramoooo“) može biti znatno uzbudljivije od ispijanja pive za šankom. Naracija jednog od najkultnijih akcijskih filmova svih vremena povezana je pjesmama po izboru tamnopute DJ-ice, nazočne u kadru samo punim usnama nadomak mikrofona, poput Ume Thurman u kratkoj, ali slatkoj Tarantinovoj posveti Hillu (“Pakleni šund“).

DJ-ica svira hitove za Warriorse i soundtrack je krcat stvarčinama epohe, počevši od uvodne teme Barryja De Vorzona, zimzelene vožnje od pjesme svojedobno redovno puštane u “Metropolisu“ za pumpanje atmosfere u sitne sate. Adrenalin skače do neba i, s kadrovima rotiranja neonskog kotača iz luna parka i približavanju farova podzemne željeznice, Hill nas priprema na vožnju od filma koja neće jenjati sve do kraja, samo što će se umjesto Wonder Wheela okretati kotačići koturaljki na nogama vođe Punksa.

Uvod je ogledan primjer ekonomičnog predstavljanja raznolikih likova i tihog podizanja tenzija koje pulsiraju zajedno s De Vorzonovom temom. Montaža vozi paralelni slalom između srednjih ili krupnih planova Warriorsa kako se pripremaju za odlazak iz Coney Islanda u Bronx na okupljanje bandi i stiliziranih prizora vožnje podzemnim vlakom iz perspektive čelnog vagona. Hill se nameće kao vrhunski esteta u stripovski artističkoj igri svjetla (neonskim koloritom prošarane usputne stanice, crveni semafori) i mraka (crna trasa željeznice) dok vlak vijuga šarenim podzemnim arterijama New Yorka.

Kako vlak prolazi pored stanica, redatelj u sjajan film potjere uvodi druge bande i odvozi Warriorse prema nesigurnoj, tamnoj budućnosti, no sa samopuzdanjem De Vorzonove himne dovoljnim da znamo kako s njima neće biti zajebancije i da će po potrebi “come out to play“. I doista, nakon što psihotični Luther “bez razloga“ utiša Cyrusov gučak i poremeti planove o “njih 60.000 protiv 20.000 policajaca“ (“Budućnost je naša, samo ako znate brojati“), optuživši Warriorse za njegovo umorstvo, naši junaci su prisiljeni šakama i nogama probijati se natrag do kuće kroz bande koje ih hvataju zbog navodne izdaje.

Premisa filma suživljiva je od New Yorka do Splita svakome tko je u djetinjstvu/dječaštvu bio svjedokom “ratovanja“ između susjednih kvartova ili u glavi može predočiti premisu da je večer pošla po zlu i njegovu družinu počne lovati šira ekipa ekipe s jednog kraja grada na drugi – recimo, od bivšeg kluba na Zvončacu do Pujanki - misleći da su krivci za premlaćivanje njihova člana. U toj suživljivosti je i bio “problem“. U vrijeme kinodistribucije “The Warriorsa“ (veljača 1979.) nastajali su neredi na projekcijama, tučnjave pa i ranjavanja i smrti kad su bande uletile na projekcije.

Najmanje tri smrtna slučaja dovode se u vezu s “Ratnicima podzemlja“, nekoć zloglasnima gotovo poput “Paklene naranče“. Nasilna reputacija je zasigurno umanjila filmu još veću dobit na kinoblagajnama pred kojima su se formirali redovi (laskavo za niskobudžetni akcić bez poznatih glumaca pušten u doba SF blockbustera poput “Ratova zvijezda“). Pitanje je što bi bilo da “The Warriorsi“ nisu ublaženi u odnosu na njegovu inspiraciju - istoimeni roman Sola Yuricka iz 1965. nadahnut, pak, grčkim mitom “Anabaza“ pisca Ksenofona o mnogoljudnoj vojsci na povratku kući preko neprijateljskog terena.

U filmu nema ritualiziranih ubijanja, dok silovanja u nizu, “jedan za drugim“, ratni vođa Warriorsa Swan (Michael Beck) samo spominje obraćajući se ženskoj iz rivalne bande Mercy (Deborah van Valkenburgh) koja im se pridružuje jer “možda sam za neku dobru akciju“. Ipak, Hillu su dežurni dušebrižnici prigovarali na dvojbenom moralu, nalazeći za to povoda u njegovu prikazu (ne)kulture uličnih bandi koja je iz njihove vizure većinski djelovala poželjno, a ne društveno degradadirajuće (scena u vlaku sa skockanim parom s mature), odnosno brkajući film i stvaran život.

U “Ratnicima podzemlja“ Hillu nije bilo do nikakvog realizma koji bi godinama kasnije bio odraz vremena i možda djelovao demode, poput nekih obleka u filmu. Pogledajte samo klaunovski imidž Baseball Furiesa, svojevrsnih Kissovaca s palicama koje im Ajax (James Remar) prijeti ugurati u guzicu da izgledaju kao “sladoled na štapiću“. Bilo mu je zato, kao i Mercy, do dobre (kino)akcije, što je vidljivo odmah od predimenzionirana zvuka pucnja u “slow-motionu“ s kojim Luther skida Cyrusa (sličan efekt je redatelj ponovio i u “Južnjačkoj utjehi“). Uopće, “The Warriorsi“ su puni budućih Hillovih zaštitnih znakova, poput izvrsnih uporaba usporenih pokreta u scenama kakve nitko nije snimao bolje od njega - bacanja bejzbolske palice u noge, razbijanja glave drvenom stolicom i prolaska kroz staklena vrata.

Akcija je filmska i stripovska, nadomak udaraca ozvučenih u oblačićima, tzv. panelima (“kapow, bam“ itd.), koje je Hill htio izvorno staviti na početak i kraj “Ratnika podzemlja“, ali ih je, zbog brze postprodukcije izvojevane da film prije uleti u kina u odnosu na konkurentski “The Wanderers“, implementirao tek 2005. na DVD izdanju. S takvim zimzelenim pristupom “The Warriorsi“ su prebacili generacije i obilježili (akcijsku) kinematografiju poput crvenog spreja za grafite s kojim je Cleon (Dorsey Wright) tražio od Rembrandta (Marcelino Sanchez) da označi njihove putešestvije. “I want everybody to know The Warriors were there“. Danas, blizu 40 godina od premijere, svi znaju da su “tu bili“ Warriorsi, najveći (filmski) banditi New Yorka.

'Dođite da se poigramo'

Vrijednost “Ratnika podzemlja“ očituje se i po tome što se - ma koliko god puta film gledali - nekako nadate da Cleon neće stradati odmah na početku, da “bezmozgaški“ Ajax neće onako glupo biti izbačen iz igre (bolje da je ispao “peder“), niti da će Fox (Thomas G. Waites) nestati na tračnicama podzemne željeznice. Svakako, film je prijelomnica u opusu Waltera Hilla (“Hard Times“, “Driver“). Nakon “Ratnika podzemlja“ uslijedili su “Jahači na duge staze“, “48 sati“, “Teksaški graničar“, “Crveno usijanje“... Na odjavnoj špici “The Warriorsa“ kao “associate producer“ potpisan je Joel Silver, budući megaproducent akcijskih filmova (“48 Hrs“, “Commando“, “Lethal Weapon“, “Predator“, “Die Hard“...), dok je “stunt coordinator“ bio Craig R. Baxley, akcijski režiser u godinama koje dolaze (“Action Jackson“, “Dark Angel“, “Stone Cold“). Ljudi iza kamera ostvarili su bolju karijeru od onih ispred njih. Od Warriorsa su jedino James Remar i David Patrick Kelly zabilježili solidne karijere. Obojica su se pojavili u Hillovom “48 sati“, a potonji je ostao upamćen i po ulozi u “Komandosu“; njemu je Schwarzenegger rekao da će ga “ubiti posljednjega“ jer je “zabavan“. Inače, najpoznatija rečenica “Ratnika podzemlja“ (“Warriors, come out to play“) upravo je njegova improvizacija, ne Hillova lajna iz scenarija. Hill mu je rekao da smisli nešto, a ovaj našao boce pive, nataknuo ih na prste i počeo pjevušiti u donjem registru poput svoga susjeda kojeg se bojao.

Naslovnica Cinemark