Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

GLASNIJE OD BOMBI + KOMUNA Dome, gorko-slatki dome

FILM: Louder Than Bombs/Kollektivet; drama; Norveška/SAD/Danska, 2015./2016.; REŽIJA: Joachim Trier/Thomas Vinterberg; ULOGE: Ulrich Thomsen, Trine Dyrholm/Gabriel Byrne, Jesse Eisenberg; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2; ***

Porodični 'happy-go-lucky' je dosadan. Sreća je u nesreći koja je dramski podatnija, rasadnik katarze. Zato Joaquim Trier i Thomas Vinterberg u filmovima 'Louder Than Bombs' i 'Kollektivet' ulaze s kamerom u domove nesretnih, otuđenih obitelji današnjice i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Sretne obitelji sliče jedna na drugu, svaka nesretna na svoj način. Filmovi "Glasnije od bombi" i "Komuna" potvrđuju kako neovisni filmaši poput Joachima Triera i Thomasa Vinterberga drže Tolstojevu izreku zalijepljenu negdje u radnoj sobi u formi "post-it" podsjetnika. Naravno, na podsjetniku je upravo drugi dio izreke dvostruko podcrtan crnim. Sunčane "shiny happy" familije prestale su biti filmične i "mainstream" Hollywoodu s obiteljskim komedijama koje su nalikovale kao (kinder) jaje jajetu, kamoli da bi bile interesantne "crnjačkim" autorima kakvi su Trier (remek-djelo "Oslo, 31. kolovoza") i Vinterberg ("dogmaški" prijelomna "Proslava", izvrsni "Lov").

Obiteljski "happy-go-lucky" je dosadan. Sreća je u nesreći. Jer, nesreća je dramski podatnija, rasadnik katarze. Zato norveški i danski redatelj u filmovima "Louder Than Bombs" i "Kollektivet" ulaze s kamerom u domove nesretnih, otuđenih obitelji današnjice i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. "Dome, gorko-slatki dome", poviču s vrata kad uđu unutra osjećajući se kao kod kuće. Dom je gdje (ni)je srce. "U velikoj kući obitelj izgubi kontakt. Razlika između zajedničkog i odvojenog života jest da možete osjetiti, vidjeti i čuti jedni druge", slušamo razmišljanja fakultetskog profesora Erika (Ulrich Thomsen) i njegove supruge, voditeljice TV vijesti Anne (Trine Dyrholm), kad se zajedno s tinejdžerskom kćerkom Frejom (Martha Sofie Wallstrom Hansen) usele u kućerinu od 450 kvadratnih metara, naslijeđenu od njegova oca.

Za razliku od "Komune", broj kvadrata nije eksplicitno naznačen u "Glasnije od bombi", no kuća u kojoj, nakon smrti majke, fotografkinje Isabelle (Isabelle Huppert), žive otac Gene (Gabriel Byrne) i sin tinejdžer Conrad (Devin Druid), prilično je velika da oni jedva "vide" i "čuju" jedan drugoga, nekmoli "osjete". Nije da se otac, bivši glumac zaposlen kao profesor u srednjoj školi, ne trudi oko osjećanja, ali sin je u emotivno specifičnim godinama. Velika praznina kuće, povećana gubitkom Isabelle, istovjetna je golemoj rupi formiranoj između njih dvojice, odnosno trojice, jer im u posjet, povodom izložbe majčinih fotografija, dolazi stariji sin/brat Jonah (Jesse Eisenberg), novopečeni mladi tata u panici od očinstva. Dakle, taman da svaki u svom kutku kuće nasamo premišlja (be)smisao života.

Kod Vinterberga se, međutim, stvara gužva. Da revitaliziraju (za Annu) učmali brak i prepolove troškove, Erik i njegova supruga pozivaju prijatelje (Fares Fares, Lars Ranthe, Julie Agnete Vang, Anne Gry Henningsen) na suživot u kući, da žive u "aranžmanu" komune. Vinterberg je u ansambl-filmu "Festen", s kojim "Kollektivet" dijeli Thomsena i Dyrholm, bolje baratao s više likova i uspio izvući na površinu unutarnje stanje najsporednijeg epizodista. Friški stanovnici boemskog kućanstva slikovno fino evociranih sedamdesetih samo su skica karaktera, a oduzimaju prostor i vrijeme maloj familiji da bismo se suživili s njezinim intimnim mislima, osobito što redatelj dvoji na koga da stavi fokus – Erika, Anu ili Freju.

"Komuna" djeluje najautentičnije sagledana kroz Frejine oči, zacijelo zato što je dijelom nadahnuta redateljevim iskustvima u dječjoj dobi. No, jedan njihov treptaj i pogled je takoreći već Erikov ili Anin kad se (njezine i naše) oči opet otvore i ugledaju prekrasnu studenticu Emmu (Helene Reingaard Neumann) koja izgleda kao da je "izišla iz francuskoga romantičnog filma", reinkarnacija Brigitte Bardot iz Godardova "Prijezira". Erikova veza s "autsajdericom" Emmom izlazi u prvi plan sve mračnijeg filma i ruši komunu iznutra zbog "beznadno nesretne" Ane koju "ovo mjesto uništava" i to se u izvedbi odlične Dyrholm jasno vidi. Pa ipak, konfuziju pomiješanih osjećaja koje likovi (ne) trebaju slijediti Vinterberg je puno dojmljivije uhvatio na licu Freje, dobru minutu odgađajući njezinu reakciju kad uhvati oca s Emmom.

Kao pametna, ali sramežljiva tinejdžerica, Freja bi se zasigurno lijepo slagala s približnim vršnjakom Conradom iz "Glasnije od bombi". Možda bi baš Freja bila djevojka u koju će se Conrad iskrenije zaljubiti kad ga prođe "teenage crush" za razrednom ljepoticom Melanie (Ruby Jerins). Nakon "Oslo, 31. August" Trier se ponovno dokazuje kao vrhunski portretist agonizirajuće patnje, melankolije i emotivna rastrojstva, prenesenih iz duše likova prema vani tankoćutno nestabilnom opservacijskom kamerom iz ruke i iznijansirano katarzičnim poetsko-simboličkim slikama od kojih se naježiš, čime se u Vinterbergovu filmu može mjeriti samo vođenje ljubavi Erika i Ane pomilovano suncem te njezino hvatanje zrake na dlanu.

Ističemo sinov zamišljaj mogućeg majčina "slow-motion" stradavanja u sudaru ("što je mislila prije?"), Conradovo pretakanje riječi koje Melanie čita naglas iz knjige u osjećaje do "vanjskih dijelova sjećanja", oživljene misli njegova eseja o sebi i svijetu te unutarnja verbalizacija emocija jednog tinejdžera kad dobije priliku otpratiti simpatiju kući i uživa u sitnicama što život znače, opažanju kako je maknula kosu i stranac u prolazu misli da su par, iako to neće postati.

Redatelj dopušta Conradu da izrazi svu ljepotu i bol tinejdžerskih godina odbolovanu sanjarenjem, ali i uspijeva sinkronizirati unutarnje glasove ostalih glavnih likova u filmu s valjda najljepšim otvaranjem u posljednje vrijeme – kadrom bebine ručice kako stišće prst roditelja u apsolutnom spokoju bolničke sobe koji potiho bombardira uši. Bombe u naslovu drame lišene buke namjerno navode na krivi trag i možda su Trierov tihi vrisak prkosa prema glasnom bombardiranju blockbustera. Trierove suptilne pjesničke scene u "Louder Than Bombs" glasnije su od blockbusterskih bombi.

Od Berlina do Cannesa

“Komuna“ je premijeru imala na prošlogodišnjem Berlinaleu, gdje je Trine Dyrholm (“U boljem svijetu“, “Sve što trebaš je ljubav“, “Kraljevska afera“) osvojila Srebrnog medvjeda za najbolju glumicu. S druge strane, “Glasnije od bombi“ se premijerno prikazao u Cannesu 2015. kao prvi norveški film u tamošnjoj konkurenciji od 1979., ujedno i prvi Trierov projekt na engleskom jeziku. “Louder Than Bombs“ se u kinodistribuciji našao 2016., kao i još jedan festivalski zapaženi film s Isabelle Huppert - “Elle“. Da podudarnost bude veća, lik Isabelle u Trierovu filmu ima san o silovanju, a u “Elle“ će joj se taj san pretvoriti u javu. Očekivano, Huppert je odlična, posebice kad joj se Trier približi u krupnom planu i ostavi neko vrijeme kameru na njezinom licu. Zanimljivo je i da lik ratne fotografkinje šizi kad joj se fotka kropa u novinama i tako njezino značenje biva transformirano u nešto posve drugo. Trier se u filmu igra “kropanja“, primjerice prikazujući jednu scene iz dvije perspektive.

Naslovnica Cinemark