stdClass Object
(
[id] => 1348160
[title] => ‘Sveta obitelj‘: Janja i bikovi ili kome opanci, kome obojci
[alias] => sveta-obitelj-kome-opanci-kome-obojci
[catid] => 286
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Poprilično je vremena trebalo proći da redateljica Vlatka Vorkapić snimi drugi dugometražni igrani film “Sveta obitelj”. Prošlo je čitavo desetljeće, točnije 11 godina, od njezina hitoidnog prvijenca “Sonja i bik”, romantične komedije koju je vidjelo gotovo sto tisuća gledatelja u kinima. Ipak, Vorkapić u međuvremenu nije mirovala, režirala je dokumentarce kao što su “Odgođena revolucija” i “Pusti Dobre, pusti” te sudjelovala u omnibusima poput “Zagrebačkih priča 3” i “Transmanije”.
Nakon što je kucnuo čas da udari prvu klapu na snimanju “Svete obitelji”, Vorkapić je bila spremna, ali i izgrađena kao autorica, tj. filmašica s prepoznatljivim tematskim preferencijama, zainteresirana za domaćeg čovjeka, društvo i narodne običaje. “Zanimaju me one male, osobne revolucije”, rekla je u intervjuu za “Slobodnu” povodom “Odgođene revolucije”, dokumentarca o tranzicijskoj pljački tvornice tekstila “Kamensko”.
---
FILM: Sveta obitelj; drama; HRvatska, 2023. REŽIJA: Vlatka Vorkapić ULOGE: Luna Pilić, Nikola Đuričko DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****
---
U “Sonji i biku”, ljubavnoj priči Zagrepčanke i vlaja iz Dalmatinske zagore, Vorkapić je postavila temelje zanimacije, orkestrirajući “revolucionarni” romantično-komični sudar sela i grada, ruralnog i urbanog, tradicije i modernosti, a u “Pusti Dobre, pusti” kronicirala je opskrbu pitkom vodom po hrvatskim otocima posebnim brodovima “vodonoscima”.
Sada u “Svetoj obitelji” odlazi iz Dalmacije i kamenjarske Dalmatinske zagore u ravničarsku Slavoniju, pri čemu se vraća nekih 60 godina natrag u prošlost. Vrijeme radnje su, dakle, šezdesete godine prošlog stoljeća, kad je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a mjesto je fiktivno slavonsko selo.
Ulazimo u ruralnu zajednicu koja se pridržava patrijarhalne tradicije i običaja, izolirana od “izvanjskih” urbanih utjecaja i modernizacije u vidu automobila “fiće” (“Znaš ti šta je to?”). Takoreći svi muškarci u selu imaju brkove jer “što je muškarac bez brkova”, a žene su im podređene.
Fokus je na najimućnijem seoskom gazdi, “pateru familiasu” bogate obitelji Marku (Nikola Đuričko očekivano na visini zadatka), te siromašnoj Janji (odlična Luna Pilić u probojnoj glavnoj ulozi), mladoj, vrijednoj i naivnoj nadničarki iz Bosne. Janju upoznajemo u lokalnoj zadruzi u vlasništvu Milana (Aleksandar Cvjetković), zagledanu u slatkiše koje ne može priuštiti.
Milanova supruga, radnica i švelja Nota (nijansirana epizoda Judite Franković Brdar), poklanja joj besplatno “šećerke” (šećer u kocki). Atmosfera sela uspostavljena je u trenutku kad se Nota popenje na ljestve da dohvati artikl s gornje police, a lokalni mužjaci zazvižde “fić-fiju” na prizor otkrivenijih nogu.
---
---
Kamera, potom, pronalazi suncem pomilovanu Janju među suncokretima u nizu vrlo toplo uprizorenih eksterijernih scena “malickovske” vizualno-pastoralne kvalitete na tragu “Božanstvenih dana” (fotografija Filipa Tota), što je idila koju kvare samo dobacivanja mladoj seljanki da je ona “već stara cura”.
Upoznajemo i despotskog Marka kao švalera dok ljubuje s mladim lokalnim udanim ženama poput Mice (upečatljiva Lidija Penić Grgaš) i vara religioznu suprugu Anu (možda nikad bolja Anita Matić Delić), koju je oženio zbog imetka. “Markane”, doziva ga Mica zavodljivo.
Ana sluti suprugovo varanje, ali pošto-poto želi održati idealnu sliku “svete obitelji” za seljane, krijući obiteljsku disfunkcionalnost i poneku tajnu, isto kao i njezin muž. Upravo zbog toga, da “selo ne priča” kako njihov sin jedinac Iva (solidni Ivan Čuić) još nije oženjen, Marko predlaže Janji da “ostane nedilju-dvi” kod njih, a potom isprosi njezinu ruku i dogovori brak, unatoč Aninu neodobravanju i čuđenju seljana.
“Vidiš li sve ovo, ako budeš pametna tu će trčat tvoja dica”, govori Marko. Ana, pak, pokazuje Janji pravila odijevanja i zaduženja oko kuće te otkriva da “kad se udaš, nisi više cijela, dijeliš sve sa svojim čovjekom”. Scenografski i kostimografski dojmljivo uprizorena scena svadbe potvrđuje u kakvu je patrijarhalnu sredinu Janja došla: seljaci pjevaju lascivne stihove “imam kitu najveću na svitu”, rakija teče u potocima...
Iako se isprve činilo da bi Janja s vremenom mogla doživjeti bajkovitu sudbinu Pepeljuge i u Ivi pronaći princa na bijelom konju, to baš i nije tako jer “Sveta obitelj” nije romantična komedija kao “Sonja i bik”. Iva nije sretan zbog ženidbe, često pije i ide u lov, Ana gleda “snajku” svisoka, a gazda će skinuti masku dobročinitelja i pokazati predatorsko lice kad je napastvuje. “Nisam loš, samo malo grišan”, pravda se on, spreman ucjenjivati “mladu snašu” (“Kome će vjerovat?!”).
---
---
Priča otad nadalje zna biti razmjerno predvidljiva, neovisno o “šokantnom” otkriću obiteljske tajne, ali Vorkapić impresionira staromodnom režijom i bogatstvom vizualnih detalja (suptilno i taktilno šivanje haljine/sređivanje frizure za vjenčanje, ruke iza flaše rakije...), filmskim referencijama (bicikl-scena a la “Butch Cassidy i Sundance Kid”), kao i odabirom glumaca, dajući priliku mladim nadama hrvatskog glumišta (Pilić, Penić Grgaš) da pokažu talent pored veterana.
“Sveta obitelj” izgleda poput filma iz bivše Jugoslavije, uključujući i ex-YU erotiku (gacanje po svježem kupusu kao npr. miješenje tijesta u “Varljivom ljetu”) na tankoj granici užitka i prisile, djelujući kao nastavljač tradicije klasika na temu surovog balkanskog patrijarhata kao što su “Svoga tijela gospodar” Fedora Hanžekovića, “Breza” Ante Babaje i “Petrijin vijenac” Srđana Karanovića.
To je veliki kompliment i čini “Svetu obitelj” drukčijom od recentnih hrvatskih filmova koji rijetko smještaju priču unutar povijesnog okvira i posežu za bogatom kostimografijom. Redateljica gradi kontrast između eksterijera i interijera na početku i prema kraju filma.
S jedne strane široko polje suncokreta kao simbol Janjine slobode, s druge klaustrofobične sobe kuće koja će se pokazati opresivnom za (Ja)nju. Na takvim kontrastima film i počiva, od dvije slike “svete obitelji”, idealističke prema van i mračne unutarnje, do scene kad gazda na silu “uzme” Janju ispod križa na zidu, paralelno montirane s Aninom molitvom. Napokon, tu je i paralela između prošlosti i sadašnjosti. Vorkapić povlači društvenokritičnu paralelu u pogledu (za)datosti tradicije i religije, tj. patrijarhata i položaja žena, pokazujući da se od šezdesetih naovamo baš i nije puno toga promijenilo.
---
Scenografija i kostimografija
Scenografiju potpisuje Mario Ivezić, a kostimografiju Ivana Zozoli Vargović.
Poprilično je vremena trebalo proći da redateljica Vlatka Vorkapić snimi drugi dugometražni igrani film “Sveta obitelj”. Prošlo je čitavo desetljeće, točnije 11 godina, od njezina hitoidnog prvijenca “Sonja i bik”, romantične komedije koju je vidjelo gotovo sto tisuća gledatelja u kinima. Ipak, Vorkapić u međuvremenu nije mirovala, režirala je dokumentarce kao što su “Odgođena revolucija” i “Pusti Dobre, pusti” te sudjelovala u omnibusima poput “Zagrebačkih priča 3” i “Transmanije”.
Nakon što je kucnuo čas da udari prvu klapu na snimanju “Svete obitelji”, Vorkapić je bila spremna, ali i izgrađena kao autorica, tj. filmašica s prepoznatljivim tematskim preferencijama, zainteresirana za domaćeg čovjeka, društvo i narodne običaje. “Zanimaju me one male, osobne revolucije”, rekla je u intervjuu za “Slobodnu” povodom “Odgođene revolucije”, dokumentarca o tranzicijskoj pljački tvornice tekstila “Kamensko”.
---
FILM: Sveta obitelj; drama; HRvatska, 2023. REŽIJA: Vlatka Vorkapić ULOGE: Luna Pilić, Nikola Đuričko DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****
---
U “Sonji i biku”, ljubavnoj priči Zagrepčanke i vlaja iz Dalmatinske zagore, Vorkapić je postavila temelje zanimacije, orkestrirajući “revolucionarni” romantično-komični sudar sela i grada, ruralnog i urbanog, tradicije i modernosti, a u “Pusti Dobre, pusti” kronicirala je opskrbu pitkom vodom po hrvatskim otocima posebnim brodovima “vodonoscima”.
Sada u “Svetoj obitelji” odlazi iz Dalmacije i kamenjarske Dalmatinske zagore u ravničarsku Slavoniju, pri čemu se vraća nekih 60 godina natrag u prošlost. Vrijeme radnje su, dakle, šezdesete godine prošlog stoljeća, kad je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a mjesto je fiktivno slavonsko selo.
Ulazimo u ruralnu zajednicu koja se pridržava patrijarhalne tradicije i običaja, izolirana od “izvanjskih” urbanih utjecaja i modernizacije u vidu automobila “fiće” (“Znaš ti šta je to?”). Takoreći svi muškarci u selu imaju brkove jer “što je muškarac bez brkova”, a žene su im podređene.
Fokus je na najimućnijem seoskom gazdi, “pateru familiasu” bogate obitelji Marku (Nikola Đuričko očekivano na visini zadatka), te siromašnoj Janji (odlična Luna Pilić u probojnoj glavnoj ulozi), mladoj, vrijednoj i naivnoj nadničarki iz Bosne. Janju upoznajemo u lokalnoj zadruzi u vlasništvu Milana (Aleksandar Cvjetković), zagledanu u slatkiše koje ne može priuštiti.
Milanova supruga, radnica i švelja Nota (nijansirana epizoda Judite Franković Brdar), poklanja joj besplatno “šećerke” (šećer u kocki). Atmosfera sela uspostavljena je u trenutku kad se Nota popenje na ljestve da dohvati artikl s gornje police, a lokalni mužjaci zazvižde “fić-fiju” na prizor otkrivenijih nogu.
---
---
Kamera, potom, pronalazi suncem pomilovanu Janju među suncokretima u nizu vrlo toplo uprizorenih eksterijernih scena “malickovske” vizualno-pastoralne kvalitete na tragu “Božanstvenih dana” (fotografija Filipa Tota), što je idila koju kvare samo dobacivanja mladoj seljanki da je ona “već stara cura”.
Upoznajemo i despotskog Marka kao švalera dok ljubuje s mladim lokalnim udanim ženama poput Mice (upečatljiva Lidija Penić Grgaš) i vara religioznu suprugu Anu (možda nikad bolja Anita Matić Delić), koju je oženio zbog imetka. “Markane”, doziva ga Mica zavodljivo.
Ana sluti suprugovo varanje, ali pošto-poto želi održati idealnu sliku “svete obitelji” za seljane, krijući obiteljsku disfunkcionalnost i poneku tajnu, isto kao i njezin muž. Upravo zbog toga, da “selo ne priča” kako njihov sin jedinac Iva (solidni Ivan Čuić) još nije oženjen, Marko predlaže Janji da “ostane nedilju-dvi” kod njih, a potom isprosi njezinu ruku i dogovori brak, unatoč Aninu neodobravanju i čuđenju seljana.
“Vidiš li sve ovo, ako budeš pametna tu će trčat tvoja dica”, govori Marko. Ana, pak, pokazuje Janji pravila odijevanja i zaduženja oko kuće te otkriva da “kad se udaš, nisi više cijela, dijeliš sve sa svojim čovjekom”. Scenografski i kostimografski dojmljivo uprizorena scena svadbe potvrđuje u kakvu je patrijarhalnu sredinu Janja došla: seljaci pjevaju lascivne stihove “imam kitu najveću na svitu”, rakija teče u potocima...
Iako se isprve činilo da bi Janja s vremenom mogla doživjeti bajkovitu sudbinu Pepeljuge i u Ivi pronaći princa na bijelom konju, to baš i nije tako jer “Sveta obitelj” nije romantična komedija kao “Sonja i bik”. Iva nije sretan zbog ženidbe, često pije i ide u lov, Ana gleda “snajku” svisoka, a gazda će skinuti masku dobročinitelja i pokazati predatorsko lice kad je napastvuje. “Nisam loš, samo malo grišan”, pravda se on, spreman ucjenjivati “mladu snašu” (“Kome će vjerovat?!”).
---
---
Priča otad nadalje zna biti razmjerno predvidljiva, neovisno o “šokantnom” otkriću obiteljske tajne, ali Vorkapić impresionira staromodnom režijom i bogatstvom vizualnih detalja (suptilno i taktilno šivanje haljine/sređivanje frizure za vjenčanje, ruke iza flaše rakije...), filmskim referencijama (bicikl-scena a la “Butch Cassidy i Sundance Kid”), kao i odabirom glumaca, dajući priliku mladim nadama hrvatskog glumišta (Pilić, Penić Grgaš) da pokažu talent pored veterana.
“Sveta obitelj” izgleda poput filma iz bivše Jugoslavije, uključujući i ex-YU erotiku (gacanje po svježem kupusu kao npr. miješenje tijesta u “Varljivom ljetu”) na tankoj granici užitka i prisile, djelujući kao nastavljač tradicije klasika na temu surovog balkanskog patrijarhata kao što su “Svoga tijela gospodar” Fedora Hanžekovića, “Breza” Ante Babaje i “Petrijin vijenac” Srđana Karanovića.
To je veliki kompliment i čini “Svetu obitelj” drukčijom od recentnih hrvatskih filmova koji rijetko smještaju priču unutar povijesnog okvira i posežu za bogatom kostimografijom. Redateljica gradi kontrast između eksterijera i interijera na početku i prema kraju filma.
S jedne strane široko polje suncokreta kao simbol Janjine slobode, s druge klaustrofobične sobe kuće koja će se pokazati opresivnom za (Ja)nju. Na takvim kontrastima film i počiva, od dvije slike “svete obitelji”, idealističke prema van i mračne unutarnje, do scene kad gazda na silu “uzme” Janju ispod križa na zidu, paralelno montirane s Aninom molitvom. Napokon, tu je i paralela između prošlosti i sadašnjosti. Vorkapić povlači društvenokritičnu paralelu u pogledu (za)datosti tradicije i religije, tj. patrijarhata i položaja žena, pokazujući da se od šezdesetih naovamo baš i nije puno toga promijenilo.
---
Scenografija i kostimografija
Scenografiju potpisuje Mario Ivezić, a kostimografiju Ivana Zozoli Vargović.
Poprilično je vremena trebalo proći da redateljica Vlatka Vorkapić snimi drugi dugometražni igrani film “Sveta obitelj”. Prošlo je čitavo desetljeće, točnije 11 godina, od njezina hitoidnog prvijenca “Sonja i bik”, romantične komedije koju je vidjelo gotovo sto tisuća gledatelja u kinima. Ipak, Vorkapić u međuvremenu nije mirovala, režirala je dokumentarce kao što su “Odgođena revolucija” i “Pusti Dobre, pusti” te sudjelovala u omnibusima poput “Zagrebačkih priča 3” i “Transmanije”.
Nakon što je kucnuo čas da udari prvu klapu na snimanju “Svete obitelji”, Vorkapić je bila spremna, ali i izgrađena kao autorica, tj. filmašica s prepoznatljivim tematskim preferencijama, zainteresirana za domaćeg čovjeka, društvo i narodne običaje. “Zanimaju me one male, osobne revolucije”, rekla je u intervjuu za “Slobodnu” povodom “Odgođene revolucije”, dokumentarca o tranzicijskoj pljački tvornice tekstila “Kamensko”.
FILM: Sveta obitelj; drama; HRvatska, 2023. REŽIJA: Vlatka Vorkapić ULOGE: Luna Pilić, Nikola Đuričko DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****
U “Sonji i biku”, ljubavnoj priči Zagrepčanke i vlaja iz Dalmatinske zagore, Vorkapić je postavila temelje zanimacije, orkestrirajući “revolucionarni” romantično-komični sudar sela i grada, ruralnog i urbanog, tradicije i modernosti, a u “Pusti Dobre, pusti” kronicirala je opskrbu pitkom vodom po hrvatskim otocima posebnim brodovima “vodonoscima”.
Sada u “Svetoj obitelji” odlazi iz Dalmacije i kamenjarske Dalmatinske zagore u ravničarsku Slavoniju, pri čemu se vraća nekih 60 godina natrag u prošlost. Vrijeme radnje su, dakle, šezdesete godine prošlog stoljeća, kad je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a mjesto je fiktivno slavonsko selo.
Ulazimo u ruralnu zajednicu koja se pridržava patrijarhalne tradicije i običaja, izolirana od “izvanjskih” urbanih utjecaja i modernizacije u vidu automobila “fiće” (“Znaš ti šta je to?”). Takoreći svi muškarci u selu imaju brkove jer “što je muškarac bez brkova”, a žene su im podređene.
Fokus je na najimućnijem seoskom gazdi, “pateru familiasu” bogate obitelji Marku (Nikola Đuričko očekivano na visini zadatka), te siromašnoj Janji (odlična Luna Pilić u probojnoj glavnoj ulozi), mladoj, vrijednoj i naivnoj nadničarki iz Bosne. Janju upoznajemo u lokalnoj zadruzi u vlasništvu Milana (Aleksandar Cvjetković), zagledanu u slatkiše koje ne može priuštiti.
Milanova supruga, radnica i švelja Nota (nijansirana epizoda Judite Franković Brdar), poklanja joj besplatno “šećerke” (šećer u kocki). Atmosfera sela uspostavljena je u trenutku kad se Nota popenje na ljestve da dohvati artikl s gornje police, a lokalni mužjaci zazvižde “fić-fiju” na prizor otkrivenijih nogu.
Kamera, potom, pronalazi suncem pomilovanu Janju među suncokretima u nizu vrlo toplo uprizorenih eksterijernih scena “malickovske” vizualno-pastoralne kvalitete na tragu “Božanstvenih dana” (fotografija Filipa Tota), što je idila koju kvare samo dobacivanja mladoj seljanki da je ona “već stara cura”.
Upoznajemo i despotskog Marka kao švalera dok ljubuje s mladim lokalnim udanim ženama poput Mice (upečatljiva Lidija Penić Grgaš) i vara religioznu suprugu Anu (možda nikad bolja Anita Matić Delić), koju je oženio zbog imetka. “Markane”, doziva ga Mica zavodljivo.
Ana sluti suprugovo varanje, ali pošto-poto želi održati idealnu sliku “svete obitelji” za seljane, krijući obiteljsku disfunkcionalnost i poneku tajnu, isto kao i njezin muž. Upravo zbog toga, da “selo ne priča” kako njihov sin jedinac Iva (solidni Ivan Čuić) još nije oženjen, Marko predlaže Janji da “ostane nedilju-dvi” kod njih, a potom isprosi njezinu ruku i dogovori brak, unatoč Aninu neodobravanju i čuđenju seljana.
“Vidiš li sve ovo, ako budeš pametna tu će trčat tvoja dica”, govori Marko. Ana, pak, pokazuje Janji pravila odijevanja i zaduženja oko kuće te otkriva da “kad se udaš, nisi više cijela, dijeliš sve sa svojim čovjekom”. Scenografski i kostimografski dojmljivo uprizorena scena svadbe potvrđuje u kakvu je patrijarhalnu sredinu Janja došla: seljaci pjevaju lascivne stihove “imam kitu najveću na svitu”, rakija teče u potocima...
Iako se isprve činilo da bi Janja s vremenom mogla doživjeti bajkovitu sudbinu Pepeljuge i u Ivi pronaći princa na bijelom konju, to baš i nije tako jer “Sveta obitelj” nije romantična komedija kao “Sonja i bik”. Iva nije sretan zbog ženidbe, često pije i ide u lov, Ana gleda “snajku” svisoka, a gazda će skinuti masku dobročinitelja i pokazati predatorsko lice kad je napastvuje. “Nisam loš, samo malo grišan”, pravda se on, spreman ucjenjivati “mladu snašu” (“Kome će vjerovat?!”).
Priča otad nadalje zna biti razmjerno predvidljiva, neovisno o “šokantnom” otkriću obiteljske tajne, ali Vorkapić impresionira staromodnom režijom i bogatstvom vizualnih detalja (suptilno i taktilno šivanje haljine/sređivanje frizure za vjenčanje, ruke iza flaše rakije...), filmskim referencijama (bicikl-scena a la “Butch Cassidy i Sundance Kid”), kao i odabirom glumaca, dajući priliku mladim nadama hrvatskog glumišta (Pilić, Penić Grgaš) da pokažu talent pored veterana.
“Sveta obitelj” izgleda poput filma iz bivše Jugoslavije, uključujući i ex-YU erotiku (gacanje po svježem kupusu kao npr. miješenje tijesta u “Varljivom ljetu”) na tankoj granici užitka i prisile, djelujući kao nastavljač tradicije klasika na temu surovog balkanskog patrijarhata kao što su “Svoga tijela gospodar” Fedora Hanžekovića, “Breza” Ante Babaje i “Petrijin vijenac” Srđana Karanovića.
To je veliki kompliment i čini “Svetu obitelj” drukčijom od recentnih hrvatskih filmova koji rijetko smještaju priču unutar povijesnog okvira i posežu za bogatom kostimografijom. Redateljica gradi kontrast između eksterijera i interijera na početku i prema kraju filma.
S jedne strane široko polje suncokreta kao simbol Janjine slobode, s druge klaustrofobične sobe kuće koja će se pokazati opresivnom za (Ja)nju. Na takvim kontrastima film i počiva, od dvije slike “svete obitelji”, idealističke prema van i mračne unutarnje, do scene kad gazda na silu “uzme” Janju ispod križa na zidu, paralelno montirane s Aninom molitvom. Napokon, tu je i paralela između prošlosti i sadašnjosti. Vorkapić povlači društvenokritičnu paralelu u pogledu (za)datosti tradicije i religije, tj. patrijarhata i položaja žena, pokazujući da se od šezdesetih naovamo baš i nije puno toga promijenilo.
Scenografija i kostimografija
Scenografiju potpisuje Mario Ivezić, a kostimografiju Ivana Zozoli Vargović.