Zolji nitko nema pravo zamjerati: njegov odlazak je baš logičan potez vodstva kluba

stdClass Object ( [id] => 533804 [title] => Zolji nitko nema pravo zamjerati: njegov odlazak je baš logičan potez vodstva kluba [alias] => zolji-nitko-nema-pravo-zamjerati-njegov-odlazak-je-bas-logican-potez-vodstva-kluba [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Odmah u startu: Frank Ohandza Zoe je otišao sa Poljuda i to je bilo baš logičan potez Hajduka, odnosno ljudi koji vode splitski kluba. Zadržati ga zaista ne bi imalo smisla, jer je navijačima dragi i Željku Kopiću, treneru Hajduka, neophodni Frane Zolja jedva čekao otići u za njega neusporedivo lukrativniju budućnost. Na tom nastojanju da zaradi više i to mnogo više, nitko mu nema pravo zamjerati...

Kamerunski nogometaš je krenuo od kuće, iz Yaoundea, iz matičnog kluba Young Stars doslovno u pečalbu, u potragu za zaradom, najprije u Tajland, pa Njemačku, Grčku, sve u klubove drugorazrednog kalibra, da bi stigao na Maksimir (druga momčad Dinama), odmah je prebačen u Sesvete da bi u ljeto 2015. sletio na Poljud, prema Transfermarktu s papirima kluba Golden Lions iz Gane.

Kako bilo da bilo Ohandza je dobro došao Hajduku, bio je doslovno dragocjeni napadač bez obzira na brojne probleme s ozljedama. To se posebno pokazalo ove sezone kad je glavni golgeter Marko Futacs bio teško ozlijeđen. Ohandza je ove sezone 2017/18. odigrao za Hajduka 32 utakmice, 18 u prvenstvu (od 22), tako da se pokazao kao vrlo upotrebljiv, na kraju od dolaska novog trenera Kopića baš dragocjen, pa je od četvrtfinalne utakmice u Osijeku i pobjede „bijelih" (3:1) do ove posljednje protiv Slaven Belupa, stalno bio u prvoj postavi.

Oko ove dileme, dali ga zadržati ili pustiti, moram se vratiti u ipak daleku prošlost, podsjetiti navijače Hajduka, one starije, na slučaj Brane Oblaka. Dakle, Oblak je bio strašan igrač, u pozitivnom smislu, jedan od onih koji su svojim dolaskom u ljeto 1973. revolucionirali igru „bijelih". Ondašnji trener Tomislav Ivić u više navrata je priznao kako mu je Oblak svojom igrom otvarao nove horizonte, to jest potvrđivao njegove ideje. Ono što je fascinantno u ovoj splitskoj epizodi karijere Brane Oblaka jest činjenica da je on u dva prvenstva odigrao svega 35 utakmica od 72 moguće, još u kupu devet i jednu u Europi. Naime, Oblak je poslije pobjede u finalu kupa 1974., znači nakon utakmice Hajduk - Borac (Banja Luka) 1:0, otišao na odsluženje kadrovskog roka.

I sad se događa nešto nevjerojatno, Oblak je kao vojnik potpisao ugovor za njemačkog prvoligaša Schalke 04, uz dozvolu ondašnjeg predsjednika Tita Kirigina. Bundesligaš je ponudio milijun eura, tada su kompletni novci od transfer pripadali igraču. Kirigin ga je mogao zadržati kako bi po povratku iz vojske odigrao još jednu sezonu za „bijele"...

Tada se tumačilo kako ga se nije moglo zadržati, prisiljavati da opet igra za Hajduka, jer je Oblak stekao pravo odlaska u inozemstvo (navršio je 27 godina). Uostalom, Oblak je potpisao i to u Gelsenkirchenu, gdje je - protiv svih pravila - kao vojnik, zamislite, odletio s beogradskog aerodroma Surčin privatnim zrakoplovom predsjednika Schalkea 04 Güntera Sieberta. Ono, dobio je izlaz iz vojarne, u hotelu Palace se preodjenuo u civilku, otišao i istog se dana vratio s ugovorom koji mu je garantirao prihod od milijun maraka.

Lako je zaključiti kako su uprave klubova u takvim situacijama popustljive. Uostalom, to se dogodilo pod ovom upravom, prigodom odlaska Lovre Kalinića u Belgiju i Ante Ercega u Ujedinjene Arapske Emirate. No, kod ta dva slučaja ipak smetaju one predstave oko potpisa ugovora, navodnog produženja obveze, što se tumačilo kao uspjeh tandema Ivana Kosa & Marija Branca premda se znalo da će ta dva igrača odletjeti sa Poljuda čim dobiju solidnu ponudu. No, to je bio slučaj i s Antoniom Milićem, koji je produžio ugovor i brže bolje prešao u Oostende.

Ali ta popustljivost bivših uprava bila je i u slučajevima odlaska Mije Caktaša u Rubin i Gorana Milovića u Chongging premda su se svi zaklinjali u vjernost „bijelima". Naravno, ne treba im prigovarati, jer je svima Hajduk samo polazna lansirna rampa za inozemstvo. Zato je bilo ridikulozno tumačenje sportskog direktora Hajduka kako se Ohandza „osjeća sretno u našem klubu", pa se u prilog tome dodavalo kako mu supruga očekuje dijete, što je bilo logično sve dok Ohandzi i njegovim menadžerima nije šušnula ponuda iz Kine, koja se ne može odbiti.

Vidite, na žalost navijača Hajduka (ali i Rijeke i drugih klubova), baš u tome da se ne može odbiti transfer jednom igraču, krije se razlika u odnosu na Dinama. Radi se o tome da je već treći prijelazni rok udarni napadač modrih El Arabi Hillal Soudani dobivao unosne ponude iz Liga petice, a ne od kineskog drugoligaša, ali su ga u Maksimiru znali zadržati, umiriti, vjerojatno s pojačanom gažom.

I tu se krije gaf Hajduka, jer Ohandzi nije pravovremeno dana ponuda koja obara s noga, takva koju bi on prihvatio i ostao na Poljudu. Pogotovo, jer „bijeli" raspolažu punom blagajnom. U slučaju transfera Ohandze iz Hajduka jedino su mogli zamoliti Kineze da pojačaju svoju ponudu, na kraju su transfer podigli s početnih milijun, na 1,8 milijuna od čega splitskom klubu pripada 70 posto, dok drugih 30 posto odlazi ili u Kamerun ili u onaj misteriozni klub iz Gane.

I to je pitanje svih pitanja, na koje se dobivaju općeniti odgovori premda se tumači da je sve transparentno: kome se i na koje račune uplaćuju dijelovi transfere sume, dakle od 22 milijun eura, onih 4,5 do 6,5 milijuna eura na ime poreze, taksa, komisije? Ponovit ću, jedan od razloga hajki na bivša rukovodstva kluba bila je ta podjela transfera, pa se inzistiralo da kompletni iznos od prodaje uđu u blagajnu kluba.