Kad je Lucija Jurašin tog jutra upalila mobitel umalo je pala u nesvijest. Bila je zatrpana zahtjevima za prijateljstvo iz cijele zemlje i ništa joj nije bilo jasno: otkud toliki interes za njenim "društvom", pa ona na Facebooku jedva da ima pedesetak prijatelja!?
Lucija je diplomirala na Odjelu germanistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta, malo je i proslavila, ali znala je da protekle noći sigurno nije napravila ništa što bi zavrijedilo takav interes virtualne javnosti.
- Blago je reći da sam bila šokirana - kaže nam, sad već opušteno, drago joj što se na koncu ispostavilo kako razlog njezine iznenadne popularnosti nije ona sama, nego njezina velika, usudili bismo se reći, i najveća ljubav.
Spržila pola weba
Nije Lucija Jurašin od djevojaka koje Facebook i Instagram krcaju svojim fotografijama, nema kod nje izvještačenosti pred zrcalom, selfie karikatura i organiziranog lova na lajkove, intimu ona ljubomorno čuva od pogleda nepozvanih znatiželjnika, internetskih voajera.
I baš zato joj nije bilo drago što je jedna njezina fotografija, zapravo fotografija koja uopće nije njezina nego se ona na njoj tek nimalo slučajno našla, spržila, kako se to danas popularno kaže, pola weba.
A ništa, baš ništa Lucija na toj fotografiji ne radi. Samo se smije. Helena je imala lice koje je pokrenulo tisuće brodova, a Lucija, ipak su druga vremena, lice koje je dobilo na tisuće lajkova.
- Nemojte samo pisati o meni, pišite o Hajduku, jer zbog Hajduka sam i pristala na ovaj razgovor - Lucijine su riječi.
Na spomenutoj fotografiji Lucija Jurašin na sebi ima Hajdukov dres, onaj takozvani treći, navijački, s imenima donatora, pa tako i njezinim imenom, na desnoj ruci joj je Hajdukov prsten, a u lijevoj knjiga Dražena Lalića "Torcida, pogled iznutra".
Na grudi je pak stisnula diplomski rad. Otud i osmijeh, jer Lucija je snimljena netom nakon što je diplomirala. A lajkovi su zbog outfita. I teme. Jer, Lucija je na germanistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta diplomirala prevodeći Lalićevu "Torcidu".
- Majka se pohvalila svojoj prijateljici, poslala joj i sliku, a prijateljica, također velika navijačica Hajduka, stavila je sliku na Facebook. Ostalo znate - govori Lucija.
Još uvijek je u Zagrebu, tamo trenutačno i živi i radi. Sprema diplomski iz anglistike te pokušava shvatiti što joj se dogodilo.
- Nije se ništa dogodilo! Deseci ljudi svaki mjesec diplomiraju, ne želim da ispadne da sam ja po nečemu posebna - naglašava.
Hajduk je taj koji je poseban, dodaje mlada Kaštelanka, iz Novoga, a zbog Hajduka se brzo i odljutila.
Nije joj, naime, bilo svejedno kad je svoje lice ugledala po društvenim mrežama, pa kad je još i komentare počela čitati, no baš zato se i odazvala pozivu vašega reportera, da se zna kako nije ona zaslužna za sve te silne klikove i lajkove nego samo i jedino Hajduk.
- Ja sam za javnost bila no nejm i želim da tako ostane, nije mi do medija, ne zanima me petnaest minuta slave, ali priču o Hajduku, velikom Hajduku, širit ću kad god mogu i gdje god mogu - objašnjava Lucija.
Stalno na utakmicama
O Hajduku se, nastavlja, puno grubih stvari piše, puno se laži iz dana u dan ponavlja, pa je ovo, veli, njezin mali dio u borbi za istinu.
- Zamislite vi koliko je samo Hajduk velik, kad je jedna mala fotografija, sasvim obična, izazvala ovakvu reakciju. To je samo dokaz da se isplati boriti, da mi udruženi navijači ne smijemo posustati i da cesta jest bila duga, ali da se ipak nazire njezin kraj, odnosno cilj našega puta - nadahnuto će.
Ne treba ni govoriti da je članica "Našeg Hajduka", u rujnu će se, najavljuje, uključiti i u projekt tematskog parka "Za sva vrimena" - "stavit ću trajni nalog na plaću pa neka šiba!" - a već odavno je navikla poslovne obveze usklađivati s kalendarom HNL-a. Istrenirala se na kolokvijima, uzmi raspored pa križaj dane kad su utakmice.
Zahvalna je na "tramvaj ligi", pa "bijele" može i više puta mjesečno gledati, dok joj je Poljud najudaljeniji stadion.
- Malo Inter, malo ta vražja Lokomotiva, pa sad i Rudeš, ni Koprivnica nije daleko, Dinamo da i ne spominjem, i nakupi se sasvim pristojan broj "gostovanja" - otkriva.
Tročlana komisija bila je oduševljena kad su je vidjeli u Hajdukovu dresu na obrani diplomskoga rada.
- Znali su koja je tema i rekli su mi da im je drago što sam se tematski odjenula - prepričava.
A temu je izabrala - lako. Znala je od prvoga dana studija da će biti vezana za Hajduka, tražila se neka stručna knjiga, ozbiljna, nije to smjelo biti baš bilo što, pa je izbor pao na davnu Lalićevu sociološku studiju.
Otac je 'zarazio'
- Bilo je profesoru drago kad sam ga kontaktirala, a trebao mi je pojasniti neke stvari jer knjiga je nastajala za vrijeme Jugoslavije a objavljena je kad se Hrvatska već bila osamostalila pa, recimo, nije jasno na što se misli kad piše "na ovim prostorima" - kaže Lucija.
Njezin diplomski obradio je dva poglavlja, a s jednom kolegicom planira prevesti i cijelu knjigu "Torcida, pogled iznutra", što bi trebao biti prvi izlet nekog djela o hrvatskim navijačima izvan hrvatskoga jezika.
Prsten je Luciji otac kupio, bio je to najdraži dar za diplomu i teško da će ga ikad više skinuti. Otac je najzaslužniji i za privrženost Hajduku, za žar koji je od djetinjstva do danas prerastao u vječnu vatru.
- I otac i mater su veliki navijači, kad god mogu idu na utakmice, a da o starijoj sestri i ne govorim, ona obožava balun, s njome sam uvijek i gledala utakmice te se inficirala Hajdukom. A kad se inficiraš, onda se i bolest u jednom trenutku manifestira - zaključuje Lucija Jurašin.