Tko zna, da je kojim slučajem živ pa da je mogao čuti novinare kako u Vukšama, u zaleđu Kistanja, pitaju Godine gospodnje 2017. mještane kako im je (bilo) živjeti bez električne energije, bi li Nikola Tesla ikada i izgovorio onu svoju poznatu rečenicu kako se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom.
Dolazak struje iz solarnih panela u povratnički zaselak Vukše koincidirao je s NASA-inim otkrićem sedam planeta na kojima bi moglo biti života u svemiru, a slabovidni 74-godišnji Andrija Vukša tu je informaciju mogao čuti jedino na prastarom tranzistoru za koji baterije od jednog i pol volta puni tako da ih grije na špakeru od drva. Tako je, kad ga prisloni na uho, slušao i dnevnik i prijenose utakmica... I tko bi mu onda mogao i zamjeriti kad na pitanje kako mu je bilo - živjeti, ako se to životom može nazvati - bez struje, iskreno odgovara.
- Gore nego onima u Haagu! Jer, oni tamo barem struje imaju. Ja nisam imo! Punih 12 godina otkako sam se vratio u Vukše! - veli nam Andrija, kojemu osim struje, koja je, eto napokon došla, fali još štošta da bi se moglo reći da živi barem skromno.
Ni on, a ni cijele Vukše, u kojima živi još četvero ili petero mještana - Radu i Stoju nismo zatekli jer je sa suprugom koja je slomila i drugi kuk bio u bolnici u Kninu - nemaju ni vode, ni asfalta, ni poštenog pristupnog puta, koji je zapravo vododerina, tako da su do ovih ljudi županijska delegacija, općinari iz Kistanja i mi novinari došli uz pomoć terenaca, lade nive i vozila općinskog DVD-a.
Sve što ima stalo je u jednu prostoriju, s betonskim podom, crnu i čađavu od dima iz stare široke peći, na kojoj se grije i kuha, na jelovniku je, veli, "gra i krmetina", nudi i nas svojim skromnim obrokom. I žutim, domaćim vinom.
- Sam sam ovdje, sam sam se rodio, sam ću i umrijeti! - priča Andrija nama novinarima, i nenadanim gostima što su došli s darovima, solarnim panelima, akumulatorima i hladnjacima.
To je program koji su pokrenuli županija Šibensko-kninska, općina Kistanje, UNDP i Fond za energetsku učinkovitost kako bi doveli struju na mjesta kao što su Pasci na Svilaji, Vlake u Zatonu i, evo, Vukše, na kojima je zbog malog broja korisnika neisplativo ili tehnički teško izvedivo graditi skupe trafostanice, da ljudi imaju letriku barem za najosnovnije potrebe.
- Evo pa trošite ovo Andrija, nemojte štediti! - veli župan Goran Pauk, a Andrija, kojeg unatoč teškom životu nije napustio vedar duh, veli: - Hoću, nema sata za potrošnju, ni računa! To je najbolje! Sada bih mogao i televizor nabaviti!
Skroman je Andrija. Živi od mirovine. Jest mala, ali njemu ne treba puno, on je navikao pružiti se koliko može. Imao je, veli, nešto kozica, ali je vidio da to više nije za njega.
- Jel se družite vas četvorica u selu? - pita župan, zato što je i od kistanjskog donačelnika Borislava Šarića čuo da susjedski odnosi među Vukšama i nisu baš dobrosusjedski.
- Ništa! Svak živi o sebi! - veli Andrija, pa na županovo "šteta, mogli ste barem na karte zaigrati" sliježe ramenima.
- Mogli bi, ali nećemo. Svađe su počele odmah čim smo se vratili, oko zemlje i međe. Ovo je moje, ovo od mog ćaće, dida, a sve za ništa. Nit ko što radi, nit može. Za deset godina od Kistanja do Obrovca neće više biti nitko živ - priča Andrija, koji se ako na ništa drugo barem na zdravlje ne može potužiti.
Ima deset godina da nije bio kod doktora, a visoke mu je godine upamtila i pokojna majka s kojom je do prije dvije godine živio - sam, nikad se nije ženio - svega su joj četiri do sto nedostajale.
Netko to, valjda, odozgo vidi sve, pa onima kojima nemaju puno barem to teke zdravlja dade. Tako smo i Jovu Vukšu, par kuća dalje, zatekli na nogama, široko nam je i on otvorio vrata svog doma. I on je 14 godina bio bez struje, a sad veli - divota! Ima i televiziju.
- Ali samo kad je sunce. Kad nema sunca, akumulatori drže najviše dva dana, a poslije moraš opet agregat upaliti. Ali, kako je bilo, dobro je! - veli nam Jovo, dok mu donačelnik Šarić, koji je ovdje čest gost, kaže da mora iskopčati stari "Končarov" frižider i prikopčati novi, što je dobio.
- Manje troši, neka je veći, veliš? Dobro, to ćeš mi ti onda napraviti drugi put kad dođeš ! - ističe Jovo koji koristi prigodu pa pred novinarima, a tu su i župan, i dožupanica Anja Šimpraga, izabrana iz redova srpske nacionalne manjine, da se zauzme i za drugi veliki seoski problem.
- E, sad bi mogli kad ste nam doveli struju, malo asfaltirat i ovo puta, barem ovo dva kilometra do sela! - smije se Jovo kad Šarić obećava da će gledati svakako napraviti sve šta se bude dalo.
- Oće oni sad pred izbore sve obećati!
Pa jesu li ili nisu političari?! No, politiku na stranu, stanovnika je malo, sve ih općinari znaju u glavu, po imenu i prezimenu. Svega ih je šest u Parčićima, iako je 20 kuća obnovljeno. Neke i po dva i više puta devastirane. Neki su se htjeli vratiti, pa nisu, mnogi su htjeli, pa u međuvremenu umrli - veli nam donačelnik Šarić, koji zajedno sa županom Paukom obećava kako će stvarno napraviti sve da se u još nekoliko kuća - u Vukšama za kuću Nikole Vukše, koji nije htio pred kamere, i u susjednim Vojvodićima - ugrade solarni kolektori.
- Nisu to neki veliki novci, pogotovo kad dođeš ovdje pa vidiš kako ljudi žive i koliko im to znači - ističu i jedan i drugi.
Sve u svemu, nije teško složiti se da je ovih 550 tisuća kuna koliko su zajedno svi skupa uložili u struju za Vukše i Buzove rijetko dobra investicija. Reka bi stari svit - blagoslovljena im bila svaka kuna što su je za ove skromne ljude potrošili!