Junački megdan 61. Dječje alke u Vučkovićima, u Brnazama, pripao je Bakalariću! Preciznije, devetogodišnjem Josipu Vučkoviću, koji se krije iza tog nadimka, kojem je alkarski vojvoda Mladen Vučković Bumbar, na junačko koplje koje je pogodili jednom u DVA, te dva puta u SRIDU, privezao plamenac.
Nek' se zna tko ima srce junačko i mirnu ruku, pa sa osam osvojenih bodova je najbolji u Vučkovića plemenu...
- Od cile familije, eto naš Bakalarić jedini je i pobjednik Dječje alke Vučkovića. I dida Josip koji je danas u časnom sudu alke, i stričevi Ivan i Toni, kao i ja otac mu, svi smo trčali alku, dobivali čoju ili baru, no samo je mom Bakalariću pošlo za kopljem da postane slavodobitnik. A i mlađi brat Miki, petogodišnjak, je također danas trča' jer mi vam Vučkovići nikada nećemo dozvoliti da se naša tradicija ugasi – govori nam Nikola Vučković s osmijehom na licu, primajući čestitke što mu je eto sin prvjenac Bakalarić pobjednik 61. izdanja ove alke koja je ista kao prva, ona sinjska, sa istim strogim pravilima, sa istim kodeksom i ponašanja i odjevanja alkara, alkarske povorke i alkarskih momaka.
No, ovdje su vam u centru zbivanja isključivo i samo djeca, pa tri dana - kada se trči bara i čoja, te u završnici i alka, mali alkarići su vam sve! Redom su to muškići koji koplje u ruke uzmu kada prohodaju, a trče alku do četvrtog razreda osnovne škole. Ova navada se iz generacije, sa muškom potomka na potomka prenosi, te se alka u Vučkovića ulici ne – propušta.
A kako je to trijumfirati i to među još 17 alkarića, gdje su svi „puvali“ jedan drugome za vratom, pazilo se kome se tijekom tri utrke svira za pogodak u sridu, kome mačkule pucaju, tko ima mirniju ruku...
- Vježba sam.. Dobro je.... – jedva, na muke, smo iščupali iz malog Bakaralića i ove dvije riječi jer taj dječak, sada učenik četvrtog razreda čime mu je ovo i zadnji nastup na Dječjoj alci, se nije snašao kada se našao u žiži zbivanja.
Svi su mu, njemu i alkarskom mu momku Star malome, htjeli čestitati, stisnuti tu junačku desnicu, zagrliti ga kao – slavodobitnika. No zato smo od ostataka obitelji slavnog prezimena Vučković prvenstveno majke Ivne, sada srca ponosnog, doznali kako se Bakalarić pomno pripremao za svoj nastup. Iza obiteljske kuće, između dvije trešnje vezao mu je otac Nikola konop, postavio alku, pa je Bakalarić vježbao. I trening se isplatio...
A trebalo je biti itekako koncentriran, te trčati po vrućini niz ulicu, sama malo „omekšanu“ postavljenim pijeskom, te kopljem u trku pogoditi alku. Prije toga sudjelovati i u svečanoj povorci koji predvodi Gradska glazba Sinj, pa alkarski momci – sve „veliši“, odrasli muškarci koji se brinu za – alkariće.
Bilo je i par četveronožaca, no ne kao u pravoj alci konja, već magarčića, a sve ostalo vam je isto – i prijavak vojvodi kojeg je obavio mali alajčauš Peve, kao i njegov zamjenik Cota, pa namještač alke Ćiro odnosno Miroslav Vučković, te njegov pomoćnik 14-godišnji Mika, odnosno Dominik naravno Vučković. Jer svi su vam oni Vučkovići, pa ih se tek po nadimcima razlikuje.
A navijalo se za sve jednakom žestinom – i za Vitu nadimka Najbrži koji je lanjski slavodobitnik, a ove godine je pobijedio i u bari i u čoji, pogodivši ukupno s pripetavanjima 9 SRIDA, te mu je pripao epitet alkarića sa najviše punata. Zdušno se navijalo i za Konkulu i Yetija koji su imali po 7 bodova, kao i Pevea, Šimicu, Jogija i Cotu koji su na kraju pogodili 6 punata, te Najbržeg, Johna Waynea, Dobroga i Prvoga sa pet bodova, pa Šejna koji je sakupio 4, kao i one sa 3 punta: Agicu i Rođu.
Trčali su još i Beklija, Apač, Miki i Veseli, koji je ipak moramo priznati pobrao najviše simpatije. Cijelo gledalište, mnogobrojna publika koja se „načičkala“ uz samo trkalište u cijeloj dužini, Veselom - a radi se o najmlađem sudioniku dvije i pol godišnjem alkariću – vikala je, bodrila ga: Ajmo, ajmo Veseli! Pružajući tom mališanu u alkarskoj odori odjevenom sa visokom šubarom na glavi i kopljem u ruci koje je veće od njega, podršku kako bi razbio tremu i otrčao svoju prvu alku...