Dalmacija Šibenik

uspon bisera dalmacije

Zlatko Gall: Zašto volim Šibenik? Pa zato što je jedinstven, apsolutni fenomen

uspon bisera dalmacije

Domaći ne vole kad im pridošlice "sole pamet". Naučio sam to odavno ali, eto, nisam jedini koji se povremeno drzne komentirati ili, ako ćete, "soliti pamet" o sredinama u koje stiže poslom, kao novinar ili pak turistički namjernik. Kao ja sad o Šibeniku. Vrag će ga znati zašto vam neki gradovi, kao meni Šibenik, iz prve uđu pod kožu a drugi pak - bez nekih posebnih razloga - ostaju daleko od srca.

Da se razumijemo: Šibenik nije neki ljupki i "pitomi" istarski gradić, ni uspavana slavonska ili baranjska varošica kojoj ni aktualna bijeda nije potrla šarm K und K provincije. Jer Šibenik je tvrd grad; grad tvrđava i "tvrdih" ljudi.

Grad koji - baš kao i Split - teško podnosi uspjeh svojih mada ih se, makar potajno, baš nikad neće odreći. Kao što nije Dražena Petrovića, kojem su se nekoć rugali na Baldekinu. Što je, uzgred rečeno, nagnalo Arsena da napiše sjajne stihove kao dijagnozu lokalnog mentaliteta: "kad staneš na prijesto, a nisam ja mutav/odmah si bolestan, peder ili mrtav".

Stotine primjedbi

Nisu se odrekli ni svog Arsena Dedića. Doduše, za razliku od onog prvog koji je posvetu dobio i na tabli koja vas upozorava da ste došli u "grad Dražena Petrovića", Arsen još nije dobio ni ulicu ni trg. No ne sumnjam da hoće jer, kako je sam zapisao, znajući najbolje duh svoga grada: "Tek kad propadnemo na strašnom ispitu, priznaju nam muda i pravo na kitu".

Šibenik je na pola puta između Zadra, koji je i danas zarobljenik svoje "bolje prošlosti" i grandece dalmatinske prijestolnice, te "velikog" Splita koji se hvasta Poljudom i "Hajdukom", svojim campusom, turizmom i "Ultrom". Desetljećima u sjeni a onda i u bijedi ovog posljednjeg poraća koje mu je odnijelo radna mjesta a onda i mladost - jer je ona baš kao i iz slavonske ravni otprašila put Zagreba i dalje - Šibenik je opstao, a sada i postao nešto drugo.

Lokalci će imati na stotine primjedbi na turističke horde koje sve više bauljaju gradom, na derneke i bengalke poslije vjenčanja pred Katedralom, na lokalnu vlast, šugavu politiku, manjkavu komunalu... Zvocat će i grintati onako kako se to radi u svakom kafiću ili uz pivo pred kvartovskom samoposlugom svuda u Hrvatskoj a ne samo ispred mitskog "Kafića i republike Bone".

No, Šibenik je - dopustite to jednom povremenom šibenskom uljezu - ipak jedinstven. Šibenik, recimo, svakog rujna ima FALIŠ - Festival alternative i ljevice Šibenik, koji je, još od kada je ugostio časnu sestru Teresu Forcades postao apsolutni fenomen hrvatskog političkog i kulturnog prostora.

Zašto fenomen? Pa gdje bi se to mogao održati ljevičarski festival a k tome i oglašavati crvenim petokrakama? Možda u Istri, ali ne i u Dalmaciji. Posebice ne u gradu i županiji gdje je - kao u Šibeniku - na vlasti HDZ. U Splitu i Zadru? Malo sutra. Jer tamo se redovno "mrči" i po spomeniku mlađariji izginuloj u Prvom splitskom partizanskom odredu ili pak drži da je partizanska crvena zvijezda na na stijegu pod kojim je oslobođen Zadar i pripojen matici, simbol "okupatora". Jesu li šibenske vlasti ipak "mekše" negoli se to očekuje u "tvrdoj" sredini ili su naprosto pametnije? Dao bih se kladiti da je odgovor: pola-pola.

Kultna gastronomija

Šibenik nije samo zbog toga - makar u očima namjernika - čudan ili, ako ćete, drugačiji od drugih. Kao grad nevjerojatnog "fusiona". Ne samo u gastronomiji jer, to znaju svi bonkulovići, "Pelegrini" Rudija Štefana je senzacionalan restoran kojem se klanjaju domaći chefovi i gastronomski znalci a skromna "Marenda" - gdje ćete uvijek naći štogod na žlicu, buncek s ljutikom i oglavinu s lećom - jednako kultna gastronomska adresa.

Dok je Splitski festival umirao pjevajući, prije dvadeset godina naizgled nespojivi dvojac, odnosno rocker Branko Viljac (zvani Gaža) i klapsko-šlageraški velemajstor Dušan Šarac ni od čega su stvorili "Festival dalmatinske šansone". Koji je i danas "alive & kicking". Točnije, platforma za doskok hitova koji okupiraju domaći eter. Bez obzira radilo se o klapama poput Cambija, Intrade, Masline... ili pak o Neni Belanu, Massimu, pop i rock bendovima ili šansonama koje je utemeljio i formatirao veliki Arsen. Dokazujući zapravo da je nemoguća misija pomirbe različitih žanrova u istoj festivalskoj vreći itekako moguća. Barem u Šibeniku.

Naravno, Šibenik je grad i mekih srastanja, ali i silnih suprotnosti. I osebujnosti koje zrcale lokalni mentalitet. On, recimo, ima sjajno uređene tvrđave koje vole i posjećuju svi osim samih Šibenčana. On je grad u kojem je odojak s ražnja najmiliji gost na trpezi iako iz šibenskog akvatorija stižu najbolje školjke i riba.

On je sredina u kojoj je duhovito "podjebavanje" iliti po šibenski "ruganje" - koje je Arsen podigao na savršenu estetsku formu sarkazma i ironije - dio do danas neumrlog urbanog folklora koje ide ruku pod ruku s jutarnjom kavom ili večernjim pelinkovcem i lozom...

Pitate me zašto volim Šibenik? Pa eto - baš zato.

Naslovnica Šibenik