Umro je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk. U Splitu, u 83. godini. Sprovodni obredi slavljeni su u katedrali svetog Stjepana I., pape i mučenika, u Hvaru.
Bio je već dulje vrijeme teško bolestan u Svećeničkom domu u Zrinsko-frankopanskoj ulici. Bio je pastir trootočne biskupije od 30. ožujka 1989. pa sve do umirovljenja 9. ožujka 2018.
Zarastao zjog za balote
Kao mladi novinar, radio sam reportažu s njim o jednom danu u životu jednog biskupa. Još je bio živ njegov prethodnik mons. Celestin Bezmalinović s kojim je svaki dan poslije ručka, po lijepom vremenu, igrao na balote u vrtu biskupske kuće. Pri kraju njegove biskupske službe ponovio sam još jednom sličnu priču, i ja već ostarjeli novinar, samo što mi se tada požalio da nema više s kime igrati na balote, a i zjog je zarastao bio u travu.
Bio je jednostavan i drag biskup, družio se s ljudima na hvarskoj pjaci, ispred katedrale, znao bi sa svima malo proćakulati. S djecom je često radio priredbe, pa i onu kad se opraštao i odlazio u mirovinu. Najviše ga je mučila činjenica što otoci Hvar, Brač i Vis nisu bili dobro međusobno povezani brodskim linijama, nego je svaki put da bi iz Hvara stigao na jedan od druga dva otoka, morao ploviti najprije za Split. Razmišljao je kao mladi biskup da nabavi jedan manji helikopter kako bi olakšao i skratio dugotrajna putovanja s otoka na otok.
Godine 2008., 17. svibnja, služio je u povodu 63. obljetnice bleiburške tragedije misu zadušnicu na Bleiburgu. I da ništa u životu drugo nije učinio, propovijed koju je održao na Bleiburgu ući će u anale hrvatske homiletike. Zato u spomen pokojnom biskupu Slobodanu Štambuku donosimo dijelove propovijedi u kojima se na poseban način osvrće na sve nevine hrvatske žrtve pobijene i proganjane od jugokomunističkih partizanskih hordi. I blaženoga Alojzija Stepinca, časnoga vrhbosanskog nadbiskupa Ivana ev. Šarića, 69 hercegovačkih i drugih fratara, više od 600 smrtno stradalih klerika pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata...
- Dolazeći na ovo polazišno mjesto stradanja (Bleiburg), nisam došao bez karte. Dolazim ovdje, na ovu prvu postaju velikog hrvatskog križnog puta vjerujući u Boga, imajući svoj brod… Dolazim kao čovjek koji ima ljubav prema dvije velike stranke, dvije stranke i strane koje zastupam i u ime kojih Bleiburgu pristupam: jedna stranka je moja Crkva.
‘Stranke‘ crkva i narod
Moja Crkva katolička koju kao majku volim i čije principe domišljam uvijek i ponovno nabrajajući sebi i drugima svetih deset zapovijedi Božjih. Dolazim i u ime druge značajne i meni prevažne "stranke". Ta stranka je moj narod kojemu pripadam, moj narod hrvatski i Domovina u kojoj živimo i ja i moj narod...
Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče… možda me želiš pitati: Zašto sam ovdje danas? Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja? Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu mojega naroda koji je prošao ovom bleiburškom dolinom, ovom "dolinom suza", koji je hodao križnim putem koji započe ovdje, na Bleiburgu. Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja želi ostati uz svoj narod! Dovela me Crkva koja želi biti sa svojim narodom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti... Jer moj je narod već dugi niz stoljeća vjenčan s ovom mojom Crkvom.
Što ne želim ovdje? Ne želim sijati nasilje i mržnju jer me moj Učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Što ne želim ovdje? Ne želim biti sudac i najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata i, opravši ruke, bilo koga naprečac osuditi i označiti zločincem i ubojicom!... Ne želim ovdje, nipošto ne želim nepromišljeno govoriti o brojevima, niti je li ovdje na Bleiburgu ubijena "tek šačica ljudi", kako neki tvrde, niti koliki je konačni broj. Da je kojom srećom, Gospodine, ubijena samo "šačica ljudi" ovdje na Bleiburgu i da je ovdje zaustavljen "mlin smrti" – tisuće i tisuće vratile bi se kući, a brojne majke ne bi trebale nabavljati crninu. Što ovdje želimo? Želimo, molimo, potičemo one koji znaju gdje su te grobnice, gdje su te jame, tko je naređivao, tko je izvršavao naređenja. Dajte, budite hrabri, kao što ste bili hrabri i puni samouvjerenosti oboružani raznim oružjima, a pred vama su bili žicom vezani, izgladnjeli, umorni ljudi.
Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja! Učinite čin pokajanja! Pomozite svi koji nešto znate, svi koji ste sudjelovali, pomozite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine, istine koja oslobađa, istine koja će pomoći da se "klupko zla" odmrsi! Ima li hrabrih među vama, koji ste za svoja zlodjela bili nagrađivani, unapređivani, ima li onih koji će izreći onu tako potrebnu "Narode, oprosti"! Koji će iskreno izreći: "Majke, ucviljene majke, koje ste zavijene u crno otišle s ovoga svijeta, majke žalosne, oprostite!"
Jasenovac ima svoj cvijet
Što još ne želimo i što još želimo? Ne želimo uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinog bilo u Jasenovcu ili u Bleiburgu! Ujedno, ne želimo uspoređivati Jasenovac i Bleiburg, jer su te dvije stvarnosti neusporedive: zbog Jasenovca mnogi su "platili glavom" i žrtve su imale svoj "cvijet" u pravom i prenesenom značenju, a žrtve Bleiburga nije se smjelo ni spominjati jer bi i samo spominjanje bilo okarakterizirano kao zločin! Žalimo, iskreno žalimo za svakom nevino ubijenom žrtvom. Nevinom osobito! Nevinom osobom ubijenom bez suda i dokazane krivnje! Pravna državo, moja državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj! Progovori bez obzira na sistem i vlasti koje su gospodarile ljudskim životima! Progovori jezikom istine! Progovori o Herodu koji je dao poubijati djecu tvoju!...
Povjesničari, istražite, zabilježite! Želimo i molimo, očekujemo i potičemo i podržavamo one koji traže da pravna Država što prije nepristrano, jasno i nedvojbeno istraži istinu o svima koji su pobijeni tijekom II. svjetskog rata, na kraju rata i osobito one nakon rata! Nakon rata! Istraži, Državo moja, sve logore, bilo čije logore, istraži sve "tvornice smrti", istraži svih onih 1300 masovnih grobnica nastalih pri kraju i nakon II. svjetskog rata! Nakon rata, nakon rata! Istraži grobnice još uvijek neprikladno označene, još uvijek zapuštene i u strahu napuštene, grobnice obrasle u prvom redu "raslinjem zaborava"! Istražite speleolozi, istražite sve jame hrvatske! I recite nam što se u njima pronašli!
Reci, državo moja, reci imenom i prezimenom, označi konkretno i jasno, tko, što, kada, koliko, po čijem nalogu! Da, po čijem nalogu, uz čije odobrenje, za vrijeme koje vlasti! Barem je danas dobro nam poznata riječ o "zapovjednoj odgovornosti". Ili to, možda, vrijedi samo za neke? Jesmo jednaki, ali neki su – jednakiji ili barem za sebe neki na to računaju! I reci nam jasno i otvoreno je li još uvijek "grijeh" biti Hrvat i je li još uvijek "grijeh" biti katolik?!...
‘Bio sam neprijatelj naroda‘
Stala plačuć tužna Mati, /Gledala je kako pati /Sin joj na Križ uzdignut! Što je to Bleiburg? To je početak, a slijedile su postaje... A četrnaesta? Ne zna se! Mnogi rovovi, svaka rijeka usputna, svaki most nepremošćen, svaka jama, jama osobito, to su bile sljedeće postaje! Što je to Bleiburg? Bleiburg je simbol svega onoga što je slijedilo i trajalo punih 45 godina, ispočetka jače, kasnije nešto slabije. Ali trajalo je! Budi mi dozvoljeno u ime moje generacije kršćana, a koji smo bili mali četverogodišnjaci ili tek pučkoškolci kada se je događala ova strašna "pobožnost" križnoga puta. Kakvo je svjedočanstvo naše, moje? Ono glasi: kao dijete, iz obitelji kojoj je Crkva bila kao drugi dom, išao sam na vjeronauk i to je bio trn u oku nekih mojih nastavnika u osnovnoj školi...
U vojsci – koja mi je trajala samo dvije godine! – bio sam tretiran kao neprijatelj naroda, bez obzira što je meni ta formulacija bila smiješna i totalno neistinita. Ja i moj narod, i da ja njegov neprijatelj. Tih godina bilo je montirano suđenje bl. Alojziju Stepincu. I često se spominjem da se i njega spominjalo kao neprijatelja naroda, pa sam se nekako osjećao počašćenim kad bi i meni tu oznaku prišili, i meni i mojim kolegama bogoslovima...
Ujedno kao svećenik, uz ostalo, bio sam pozivan pred suca za prekršaje samo zato, ma zamislite teškoga grijeha, što sam igrao nogomet s mladima. A ako bih u propovijedi spomenuo neki stih ili citat nekog hrvatskog pjesnika ili pisca… moje bi dobre bakice molećivo prilazile meni i preporučivale: "Ajme, nemojte govoriti ono hrvatski, zatvorit ćedu vas!"...
Gospe naša, budi uz nas
Hrvatski put križa, nažalost, još uvijek traje! Traje drukčijim metodama i trajat će sve dok prava i cjelovita istina ne dođe na vidjelo! Narode Božji, narode putnički i patnički! Pođi svojim kućama s ovog mjesta stradanja pun nadanja i dobre volje! Pođi, moli i zavoli još više dvije velike stranke: tvoju Crkvu i tvoj narod! Voli majku Domovinu i nosi je u srcu gdje god pošao!
Marijo, Gospe naša, Kraljice naša, budi i nadalje uz nas, Majko naša! Vodi nas k Isusu! Uči nas i voli, voli svoj narod! A Tebi, Isuse Kriste, nado naših dana, Učitelju naš i snago naša, naše povjerenje. Ti koji si put, istina i život – narodu Hrvata i svim narodima koji Hrvatsku zovu svojom Domovinom – budi milostiv i blagonaklon! Pokazuj nam put, pomozi nam otkriti i zavoljeti istinu i daj da živi moj narod! Tebi naše poštovanje, Isuse Kriste, tebi slava i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!
Za ovu prigodu, kao svojevrsni in memoriam, evo i priče s mons. Slobodanom Štambukom, koju sam u Slobodnoj Dalmaciji objavio prije osam godina.
Kad je biskup hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk prije više od 25 godina postao biskup – dok je bivša Jugoslavija brojila svoje posljednje dane – u sjedište svoje trootočne biskupije, u grad Hvar, stigao je sa svoga rodnoga otoka Brača, gdje je prije imenovanja za biskupa (papa Ivan Pavao II. imenovao ga je hvarskim biskupom 30. ožujka 1989.) bio župnik u Supetru i Škripu (od 1979. do 1989.), a uz to je od 1981. godine uređivao list “Bračka crkva”.
Šetajući prvih dana kao biskup hvarskim kalama i kaletama, naišao je preko puta ostataka dominikanskog samostana na nešto što je izvana sličilo na crkvu.
– Čujte, teta – obratio se jednoj gospođi na ulici – a koja je ovo crikva?
– A preuzvišeni, nije vam to više crikva, to je bivša crikva, unutra je zali crikva!
Tako se mladi biskup Slobodan, koji je u ono vrijeme širenja velikosrpske propagande morao posebno isticati naglasak na svome imenu, ističući da je on slobodan i predan služenju Bogu, Crkvi i ljudima, suočio s prvim velikim problemom koji je, nažalost, i sada kad je pri kraju aktivne biskupske službe, ostao neriješen. Ta nekadašnja crkva svetog Roka, u kojoj je danas kafić i noćni klub, i onda je bila puna zali, a danas je, po svemu sudeći, još više.
– Pisao sam staretinarima, ajmo svuć s nje crkvenu robu ili je vratimo Crkvi.
No, prenamjena se, kao još nekih crkvenih objekata u Hvaru, dogodila još u vrijeme Napoleona i Francuza, tako da će pitanje ove zali crikve očito dočekati njegova nasljednika, koji će, e da bi vidio o čemu se radi, tamo morati poći navečer, kad se svjetla neona rašire po njezinim zidinama, a s mjesta gdje je nekad bio ambon u prezbiteriju DJ pusti techno i slične zvukove na koje se pale mladi turisti i turistkinje koji, željni zabave, dolaze na naš najsunčaniji otok.
– Sekularizacija čini svoje, najviše materijalizacija – tumači mi biskup Štambuk u svome uredu u biskupskom stanu u Hvaru. – Problem je kako se odreći dijela zarade od turizma kako bih mogao biti kršćanin.
Ne dam se zarobiti
A šta to znači, biskupe, da su turisti u vašu biskupiju donijeli više zali nego dobra?
– Ne utječu turisti toliko puno koliko sama činjenica turizma. Bez turizma o životu na otocima danas ne bismo mogli ni govoriti. Nekada se živjelo od ribarstva i poljoprivrede, ljudi su bili bliži Bogu...
Ljudi su imali naravniji ritam života, lakše je bilo vjerovati u Boga – dodajem ja.
– Anima humana naturaliter christiana. Ljudska je duša po prirodi kršćanska. Tako je još u trećem stoljeću govorio Tertulijan – prisnažuje biskup. – Što se više služimo naravnošću, i taj je ritam naravniji.
Uto biskupu zazvoni mobitel. Zove jedna ugledna gospođa s kojom mons. Slobodan izmijeni nekoliko srdačnih rečenica...
– I sve ostalo, sve medije koristim, ali ne dam se zarobiti od aparature. Ne nosim mobitel nikad kad idem na misu. Inače, mora biti sa mnom, osobito kroz jutro, dok sam u uredu.
I nastavlja biskup u sličnom tonu:
– Internet i ostalo može okupirati čovjeka tako da nema vremena ni za molitvu i razmišljanje. Produkt misli danas je produkt aparata, pa je opasnost da se čovjek pretvori u oruđe tehnike.
Mobitel još jednom zazvoni. S druge je strane jedan biskupijski svećenik. Razgovor je ozbiljan: može li se pripustiti krizmi netko tko umjesto školskog vjeronauka pohađa etiku?! A redovit je na župnom vjeronauku.
Dan prije o temi župne kateheze održana je godišnja skupština svećenika hvarsko-bračko-viške biskupije u samostanu dominikanaca u Bolu na Braču. Dvadesetak svećenika je zajedno s biskupom Štambukom ujutro na blagdan sv. Ciprijana biskupa i sv. Kornelije pape najprije slavilo euharistiju, a potom su radni dio obavili u samostanskoj blagovaonici. Osim rasprava, biskup je sa svojim svećenicima proveo vrijeme i tijekom doručka i ručka, a i u rekreaciji koja je potom uslijedila u dominikanskom dvorištu. Balote su, pak, ostale neiskorištene.
– Evo ste mene trpili sve ove godine, kad se ovi ovde (pokazuje na dominikanca Ivu Plenkovića) nije htio prihvatiti biskupske službe – pravda se mons. Štambuk svećenicima uz kavu i čašicu razgovora.
– Je, bi sam ja kod švori, pa kad su mi mirile glavu za mitru, rekle su mi da mi je jako mala, da na njoj mitra neće moć stajati, pa da se onda nađe nekog s većom glavom – izvukao se padre Ivo i prebacio lopticu na sasvim drugi teren.
Usput je tražio da ga više ne fotografiramo, a ionako nam je biskup bio u prvom planu.
Naime, prije dvadesetak godina radio sam sličnu priču: jedan dan u životu biskupa. U glavnoj ulozi bio nam je tada puno mlađi biskup Slobodan, s kojim smo se nakon Bola ovaj put nastavili družiti i u Hvaru.
Provodi nas Štambuk kroz vrt svoje kuće pokraj hvarske katedrale, upravo su bili obrali grožđe s odrine. Primjećujem kako je zjog za balote zarastao u korov, gdje su nekada on i njegov prethodnik, tada u miru, biskup Celestin Bezmalinović, poslije ručka znali baciti pokoju partiju.
– Nemam, nažalost, s kime zaigrati. A volim baciti i na briškule i trešete, ali ove moje mlađe svećenike sve to malo zanima. Oni žive svoj stil života, postoje i razlike u pristupu pastoralu, što je došlo do izražaja i na ovoj našoj skupštini u Bolu.
Pa kako onda, biskupe, usklađujete svoju biskupiju? Imate 46 župa na tri otoka, puno je tu različitih karaktera i zahtjeva, osobito od svećenika.
– Ja se držim principa – odgovara iz prve biskup. – Najteže je biti pravedan, najprije prema svećenicima, a onda i prema vjernicima. A kako postaviti principe ako jedan želi ovako, a drugi onako, kad mi neki svećenik kaže da onoga župnika mogu premjestiti, a njega da ne mičem! A onda ti dođe vjernica pa se čudi: A šta nećete moju malu pričestit, a ona je isto treći razred?!
Jesmo otok, ali više nismo
Tumači dalje trootočni ordinarij kako je kod vjernika najveći problem neinfomiranost. Roditelji sve pripreme za sakramente, a ono najbitnije ne. Kako netko kao otac može očekivati da mu se dijete krizma ili pričesti a nije vjerski odgojio svoje dijete? Tamo gdje u obitelji nema vjere, gdje muž i žena ne prakticiraju vjeru, i njihova djeca zaostaju u vjerskom razvoju.
– Ali nije tako samo kod nas. Slični su problemi u cijeloj Crkvi u Hrvata. Mi jesmo isole, izolirani, ali više nismo, jesmo otok, ali više nismo.
Kako bi održavao vezu sa svojim svećenicima i vjernicima, biskup mi pokazuje “Prigodnik”, glasilo Hvarsko-bračko-viške biskupije koje on uređuje, a koje je ovih dana doživjelo svoje 250. izdanje u prigodi svetkovine svetog Stjepana I., pape i mučenika, naslovnika katedrale i grada Hvara, koja će biti proslavljena u petak, 2. listopada. Sljedeći će broj biti poticaj za dane mrtvih.
Razmišljate li o smrti, oče biskupe? – pitam ga tim povodom.
– Koji put čovjek, nažalost, nema vremena razmišljati o smrti. Tjera nas život. Ali svjestan sam da smo potrošni materijal. Moramo razmišljati o odlasku, ne samo s funkcije, nego i sa zemlje.
– Život nam je – govori dalje biskup – povjeren da ga čuvamo. Koliko to činimo, upitno je. Rado molim Gospinu krunicu. Često se zaustavim na onom: “Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen.” To je ono kad ostaneš sam sa svojim Bogom. Kome se ne dogodi kad je u pogibelji da ostane sam sa svojim Bogom. Kao nekad i Isus kad svukoše s njega haljine i propeše ga na križ.
Mons. Slobodane, u svome ste biskupskom vijeku održali zacijelo brojne propovijedi. Koje su vam ostale posebno na pameti?
– Od službenih propovijedi osobito se sjećam tri, i to onih održanih u Ludbregu, Udbini i Bleiburgu, gdje su mi se neke pojedinosti nametnule kao posebnosti. Na Bleiburgu sam jasno zaželio da se Hrvatska izjasni. Govorio sam da navijam za dvije stranke: prva je Crkva sa svojih deset Božjih zapovijedi, a druga narod kojem želim dobro. U Ludbregu sam govorio kako bi sabornici trebali biti sveti ljudi koji brinu za sigurnost svoga naroda i njegov mir. A u Udbini sam prije pet godina govorio zašto ne bi predsjednik države mogao biti Hrvat i katolik?!
Visoki ideali
I što vam se čini od naše Hrvatske?
– S jedne strane, Hrvatska je mlada država, a svaka mladost nikad nije dovoljno sigurna ni u sebe ni u druge. Potrebno je sazrijevanje, domišljanje što to znači imati državu. Znaju li Hrvati cijeniti slobodu? Još ima onih koji kažu da je prije bilo bolje. Ima ih koji kažu – tko je kome što priječio? Ja im odgovaram: Ili ste vi ludi ili ja? Ja se dobro sjećam što se događalo i nije bilo sjajno.
Jeste li zadovoljni vlastitim doprinosom u ovoj mladoj hrvatskoj demokraciji?
– Potrebno je uvijek moliti za domovinu i shvatiti riječi psalmista: “Da nije Gospodin bio za nas...” Mislim da mogu bez puno patetike istaknuti kako sam se trudio prema svojim sposobnostima i mogućnostima služiti Bogu i narodu i domovini općenito. Moglo je biti i bolje, ali ne bih to ponavljao jer je to rečenica koja ništa ne govori. Smatram da svatko u svome vremenu treba učiniti ono što po savjesti drži da odgovara dobroj mjeri dobrog Boga i dobroj mjeri svakog čovjeka. To su visoki ideali, ponekad su nedostižni, ali usuđujem se reći da u duhu Šenoine pjesme “Oj, budi svoj”, bez obzira na ostali svijet, mogu s pjesnikom ponoviti: “U tvojoj svijesti hvala ti je trudu, s poštena lica teče pošten znoj, i nijesi, brate, živio zaludu, kad jesi svoj.”
Bliži se dan kad biste prema Zakoniku kanonskog prava trebali ići u mirovinu?
– Iduće godine, točnije 1. ožujka 2016., navršavam kanonske godine (75) i tada ću, ako Bog da, uputiti pismo papi Frani, i onda slijedi procedura, stavljam se na raspolaganje.
Jeste li se dosad ikad vidjeli s papom Franom?
– Ne, s papom Franom se još nisam osobno sreo. Ivan Pavao II. me je imenovao biskupom, a susreti s njim i s njegovim nasljednikom Benediktom XVI. uvijek su na mene ostavljali snažan dojam.
Tuđmanov posjet
Posjećuju li vas političari na vašim otocima?
– Uvijek mi je u sjećanju prvi pohod prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kad je bio blagoslov vratnica hvarske katedrale našeg domaćeg kipara Kuzme Kovačića. Predsjednik Mesić također je dolazio, ali samo je jedan prvi predsjednik. Josipovića je u dolasku zaustavilo loše vrijeme. Premijerka Kosor me je posjećivala, a sadašnji premijer Milanović, iako je često na Hvaru, nikad nije tražio da se susretnemo. Inače, svim našim političarima poručujem da i onda kad osvoje vlast, na naše otoke dođu trajektom, da vide kakav je život na moru i onda kad je ono grubo, kad su veliki valovi.
Kako inače provodite vrijeme kad ste kod kuće, na Hvaru?
– Ustajem ujutro u 6.30, uredim se, molim brevijar. Misa je u 7.30, doručak u 8 sati i onda do podne razni susreti i rad u uredu.
U uredu radite sami?
– Meni je tajnik Slobodan Štambuk, a vozač Štambuk Slobodan. Još uvijek.
A koje vam je marke automobil?
– Vozim volkswagen polo.
Kako onda sve to skupa kod vas funkcionira?
– Dvije su časne sestre milosrdnice sa mnom, sestra Leonida i sestra Alenka. Jedna kuha, druga uređuje po kući. Posebno sam zahvalan gospođici Giti Radajić, koja u kancelariji pomaže u određenim pojedinostima sređivanja računa i vodi brigu o crkvenom muzeju. Poslije ručka malo pogledam novine, i ako nema posebnih obveza, slijedi i pižoleto. Inače, često su od 13 do 14 sati primanja za stranke. Poslije toga je odmor do 15.30. Popodne opet ured i tekući poslovi. I sve tako ide ako nisam u pohodu župama na nekom od naših otoka.
Navečer, kad god je moguće, idem malo u šetnju rivom, susret s ljudima, pomorcima, mladima. Običavam reći da idem u obilazak. (Za potrebe ove reportaže biskup je krenuo u obilazak i, netom prije ručka, i u malo vremena ispred katedrale i na hvarskoj Pjaci sreo se i porazgovarao s mnogim ljudima, među njima i s bivšim gradonačelnikom Milanom Lakošem.)
Svaku večer molim s narodom
U župi svetog Stjepana rado pomažem župniku i kapelanu. Svaku večer s narodom molim krunicu u katedrali. Nedjeljom, kad sam doma, ima tri obveze: tijekom jutarnje mise ispovijedam, ljeti i strance, pomažem pričešćivati na glavnoj misi, a navečer služim misu. U obične dane misu imam u kapeli.
I za kraj, što biste poručili svojim svećenicima, vjernicima i našim čitateljima?
– Budući da sam pri kraju, najprije Bogu zahvaljujem za obitelj mojih pokojnih roditelja, za primjer ljudskog i kršćanskog ponašanja. Zahvaljujem brojnim dobrim ljudima, pomagačima, za koje se dnevno molim da im Gospodin uzvrati svojim blagoslovom. Dakako, zahvaljujem braći svećenicima, bez kojih bih ja bio samo jedna jedinka. Oni su, župnici, ne samo najistaknutija, nego i najvažnija karika u životu Crkve, pa tako i naše trootočne. Domovini želim da sazre u dovoljno poželjnu zrelu osobu, da ima dobre predvodnike, što od srca rado želim i svojoj hvarsko-bračko-viškoj crkvi i molim za svoga nasljednika.