Mi Bobija nismo napustili, nego smo ga dali obitelji Lišnić na čuvanje jer nam je predstavnik stanara zgrade u koju smo se uselile zahvaljujući naporu dobrih ljudi kazao da pas tamo nije dobrodošao – u nevjerici se brani Marija Krstić, majka male Lucije iz Trilja, čiji je sretan završetak tužne priče o teškim životnim uvjetima zasjenjen optužbama da su nesretnog psa iskoristile i ostavile.
– Ova je obitelj i nama ponudila smještaj čim se pročulo kako živimo – dirnuto nastavlja Marija, dok u susjednom Vrpolju, za stolom u domu Lišnićevih, uz dječju ciku i pseću igru dijelimo čuđenje reakcijama jednog (glasnog) dijela javnosti.
Kako navodi Marija, u to su vrijeme već bile smještene u podstanarskom stanu, gdje su zajedno s Bobijem čekale dovršetak obnove svojeg novog doma, u koji su se planirali useliti sve troje, pa kaže da nije bilo potrebe za prihvaćanjem njihove velikodušne ponude.
Da su se i uselile, ne bi bile prve koje je ova obitelj dobrotvora zbrinula, jer od 2014. godine, kad su na Facebook grupi "Potrebno mi je – poklanjam" potrebitima ponudili besplatan smještaj uz obvezu plaćanja režija, o čemu je tada pisala i Slobodna Dalmacija, u njihovu je domu krov nad glavom našlo nekoliko obitelji.
Ljudi su pokvareni
Iako ih je, kako nam kaže Kruno Lišnić, iskustvo opeklo jer nakon zadnjih "gostiju" još otplaćuju dugove HEP-u, ne odustaju od dobrih namjera.
– Kad sam čuo za ove što se bune da su iskoristile psa, nisam moga virovati. Ljudi ponekad baš budu pokvareni. Nema druge riječi. I sami smo to osjetili na svojoj koži kada smo prije koju godinu kod nas pozvali obitelji bez svog doma. Traže ti dlaku u jajetu.
A kako selo zna biti jalno i što su sve ljudi u stanju reći, to ja najbolje znam – govori nam Kruno, na što se Marija nadovezuje, dodavši kako i za njih u selu neki sada govore da su samo htjeli preko noći postati zvijezde, pa bez riječi sliježe ramenima.
Bisna ka pas
– Ja sam bila bisna ka pas kada sam pročitala te komentare. Odmah sam popila tabletu za smirenje – uključuje se i Krunina supruga, koja je zamolila da joj ne spominjemo ime jer, kako je kazala, davno se zaklela da "kad opet kome napravi dobro, nitko o tome ništa neće znati", pozivajući nas u dvor gdje će psi i djeca imati više prostora za igru.
– U nas je kuća tisna kad se psi ovako uzbude – komentira pa uzima u naručje najmlađu kćer, trogodišnju Nikol, dok starija Anmari i Lucija trkom sa psima i uzicama nestaju iza ugla, pa na izlasku dodaje kako će, unatoč stisci, na čuvanje ovih dana primiti još jednog napuštenog psića
– Što ću od njih bidnih nego ih uzet kad neće nitko – dodaje, okom prateći djecu dok trče naokolo.
U prostranom dvorištu, koje uz dvije obiteljske kuće čuva i gospodarske prostorije u kojima borave koze, krave i kokoši, razigrani psi; Bobi, Riki i Leo kao da ne znaju kamo bi sa sobom.
Skaču, cvile i laju potpaljeni provokacijama ovčara koji iz susjednog dvorišta pozdravlja i štiti svoj prostor, pa Bobija, kao štene u gostima, ne puštaju s uzice.
– Ne bi ga uhvatili do noći da sad petama da vjetra – objašnjava nam domaćica, pažljivo izbjegavajući kadar fotoreportera Nikole koji hvata sekunde mira u živahnoj igri Bobija i svih koji ga vole.
– Kako je narasta u ovih tjedan dana što ga nisam vidjela! – veseli se Lucija gladeći svojeg mezimca.
– Sićan se, bija je ovolik kad sam ga dobila – širi dlanove pokazujući koliki je bio, pa razdragano dodaje:
- Ima je samo nula mjeseci. A vidi ga koliki je sad – radosno govori ustuknuvši pred njegovim skokom.
– Da mi ne uprlja hlače – brani se kroz smijeh.
– Sad ispada da je pas važniji od Lucije – negoduje i učitelj Milan Sarić, koji je svoju štićenicu i njezinu majku dovezao iz Trilja kako bi im i ovaj put "dao ruku" dok se neočekivano borbe za "dobar glas", ističući kako one u takvim okolnostima nisu ni imale izbora.
- Kada smo doznali da Bobi ne smije u novi stan, namjeravali smo ga smjestiti u boks s kućicom koju bismo napravili negdje u dvorištu zgrade, kako bi se Luce i Bobi uz igru svakodnevno družili, ali ni o tome nije bilo govora s predstavnikom stanara – nastavlja učitelj Milan, pa dodaje kako je sreća u nesreći bila to što je Melita Sablić Romac, koja je objavom na svojem Facebooku profilu inicirala akciju za Luciju, i sama angažirana ljubiteljica pasa, pa se tako sjetila Lišnića sa sličnim senzibilitetom, znajući da će se oni pobrinuti za Bobija.
– Što su one drugo trebale napraviti? Odbiti stan i vratiti se u one uvjete da bi pas mogao ostati s njima? Pa je li moguće da to nekome pada na pamet? Sram ih može biti – odrješit je učitelj.
I Melita, koja nam se zbog obiteljskih obaveza nije mogla pridružiti kod Lišnića, zgrožena je razvojem situacije, pa mnoge komentare koje ovih dana čita na portalima i svojem FB profilu naziva medijskim linčem.
Svi su, kaže, napravili najbolje što su znali i mogli, i to u najboljoj volji, pa ne razumije otkuda ovakva hajka.
– Svi bismo mi voljeli da Bobi pronađe odgovarajući dom, jer Lišnići su ga uzeli na čuvanje do boljeg rješenja. Ali ne razumijem zašto bi svaki pas morao živjeti u stanu. Bobi je odgojen na selu i uvjerena sam da će se on na selu lijepo snaći.
Svi smo tužni što nije mogao ostati uz Luciju, a najviše on i Lucija, ali moramo biti realni i svjesni mogućnosti – ističe Melita, koju drugi dobrotvori sada pozivaju da im vrati hranu doniranu za Bobija, dodavši kako on danas spava u toploj kući i slobodno se kreće, što je više nego što mnogi psi na selu dobivaju.
– Ova je hajka koja se obrušila na mene, na nas koji smo pokušali pomoći, prestrašna. Ne mogu vjerovati. Ne znam što bih rekla – rezignirano kaže naša sugovornica, koju drugi dobrotvori sada pozivaju, a najradikalniji od njih traže i da im vrati hranu doniranu za Bobija.
Lipo smo se grudali
Ni svoj prvi snijeg Bobi nije dočekao sa sjetom jer mu je nova domaćica, svojom željom neimenovana supruga Krune Lišnića, kako nam je sama ipak kazala, na druženje dovela Luciju, koja je s njim guštala u veseloj igri.
– Bilo nam je ludilo na snigu! Grudali smo se – govori Luce pa na moj osmijeh odgovara nešto ozbiljnije.
– Ma kad vam kažem. I on se grudao. Bacao je snig njuškicom amo-tamo, liza ga i valja se po njemu, a grudice su prštale na sve strane – zadovoljno dokazuje tvrdnju.
Hvala svima, a sad im treba mir
Zahvaljujemo svima koji su širenjem priče, donacijama i drugim naporima pomogli da se Lucija i Marija Krstić usele u novi dom i započnu bolji život, kao i obitelji Lišnić, koja je na sebe preuzela brigu o Bobiju, s nadom da ćemo nakon ove priče svi u miru nastaviti dalje.
