Dalmovnica: Tko bi se saginjao za tisuću kuna na podu

Prije neki dan – govori mi poznanik, a ja slušam i krstim se i lijevom i desnom – naletio sam na barem tisuću kuna razbacanih po podu, očigledno bačenih, a nitko ni prstom ne mrda da ih pokupi. Na početku, ništa mu nisam vjerovao. Ajde, molim te, kune leže na podu i nitko ih ne uzima?! Ali, kad je „slučaj“ iznio do kraja, kad je sve potanko objasnio, brzo sam promijenio mišljenje, shvativši da se čeljade tu uistinu ima nad čime zamisliti te povjerovati da je dotična situacija - živa istina. Uostalom, evo priče, pa prosudite i sami drži li vodu.

Dakle - crta mi tu neobičnu zgodu rečeni poznanik - u jednom velikom splitskom trgovačkom centru, stranog vlasnika, prodaju velike ljubičaste smokve, uvoz iz Italije. Što ne bismo prodavali talijanske smokve, mislim se, strana su firma, slobodnom tržištu ionako pokušavaju srušiti sve preostale prepreke, pa nije ni čudo da dotični trgovački centar, premda voli istaknuti hrvatsko u ponudi, prodaje talijanske smokve.

Kilo je dvadeset kuna. Kupci koji se vrte oko talijanskih smokava u njemačkom dućanu u hrvatskom turističkom gradu Splitu, uglavnom su stranci. Ta di će domaći svit kupovati smokve – pa njih imamo na svakom kantunu, samo se propneš na prste i ubereš ih.

A opet, mislim se, zašto u toj multinacionalnoj shemi smokve u njemačkom dućanu ne bi bile hrvatske? Što to čini isplativijim imati u ponudi voćku koju treba prevoziti preko mora, a ne s par kilometara udaljenosti? Jer u Dalmaciji nema toga gdje smokva ne raste.

Istoga dana, opet naletim na smokve, ovaj put u voćarnici. Na akciji su, devet kuna i devedeset lipa. Petrovače, domaće, zelene. Lagano im prolazi stađun, pa su na poniženju. A bile su petnaest, u početku i više, kuna kilo, govori prodavačica, malko se i opravdavajući zbog cijene: Čudno vam je to sa smokvama, znate. Uvik su najskuplje voće, i svježe i suhe, a oko njih baš ništa ne triba radit.

I doista, to najviše čudi: kako ljudima – a puno ih traži način da u što kraće vrijeme zarade što više novca – smokve kao izvor zarade prolaze ispod radara? Slatke su, zdrave, tražene. Daju plod koji se može jesti svjež ili suh, od njega se prave džemovi, kolači, keksi, likeri.

A imaju i priču: još je Kleopatra koristila smokvu kao sredstvo za njegu i ljepotu, najvjerojatnije je čak i Eva zgriješila tako što je pojela plod smokve, a ne jabuke – pa ni ona ni Adam nisu se kasnije, snoseći posljedice svoga navodno nepromišljenog čina, pokrili jabukovim, nego smokvinim listom. I na koncu ono ključno: smokve puno daju, a malo traže.

Najveći proizvođači na Mediteranu su Turci, sjevernoafričke zemlje, Španjolska… Iz naše perspektive i Italija je tu jaka, jer da nije na policama stranih supermarketa bile bi hrvatske smokve. U gradovima zapadne Europe smokva se prodaje na komade. I prodavačice s naših tržnica žale se da škrti turisti s kruzera kupuju smokve na komad. Ja bi reka da to uopće nije čudno - taj običaj nose iz svojih zapadnoeuropskih i sjevernih zemalja gdje smokve ne rastu, one su tamo egzotično voće koje se kupuje baš tako - na komad.

Dalmatinska obala puna je stabala smokve – podneblje joj baš odgovara. Procjenjuje se da ih u Hrvatskoj ima oko 600 tisuća, a nekad ih je bilo i sto, dvjesto tisuća više. No, ne podižu se smokvici k’o što se podižu maslinici, pa da ih je lako izbrojiti – smokva pretežno pojedinačno raste, raštrkano, na kamenjaru, u gomili.

A zašto se ne na sve strane ne podižu plantaže, zašto se, iako bi bilo jeftinije nego s nekim drugim kulturama, mi ne bavimo smokvama naveliko i sustavno, već ih u puno većoj količini uvozimo (uglavnom iz Turske) nego izvozimo – e, to kao da više i nije eminentno gospodarsko pitanje. Više je nekako iz područja enigmatskog.

U svakom slučaju, gledam one crne talijanske smokve s početka priče, a gleda ih i čovik pokraj mene. Naš čovik, nije kupac-stranac. Sve bi nešto reka, a suspreže se, i na koncu ne izdrži već kaže, nako, svima i nikome: „Ma prodaju talijanske smokve za dvaest kuna, a priko puta iste ovake, i bolje, propadaju i trunu, niti ih ko bere niti prodaje. A judi moji…“.

Da, točno preko puta ulaza u trgovački centar raste velika smokva. Na granama joj se još drži pokoji sasušeni ljubičasti plod, no veći dio trune po tlu. Popadalo ih je brat bratu tisuću kuna, izraženo u, je li, prodajnoj cijeni talijanskih smokava. Kao metafora lošeg gospodarenja tamo gdje bi ono baš po svemu trebalo biti čista akuža. Zicer.

Sad i vi valjda vjerujete da se nitko zbilja nije htio sagnuti za (pišljivih?) tisuću kuna.

Mladen Krnić