U Slobodnoj Dalmaciji – koja, usput budi rečeno, na moje istinsko zadovoljstvo sve više trza na dalmatinske teme locirane i izvan regionalnih “metropola” Splita, Zadra, Šibenika i Dubrovnika – čitam da “Matija Ivanić i danas može služiti Hvaranima”.
Preciznije, u tekstu pod tim naslovom, hvarskoga dopisnika Mirka Crnčevića, obrazlaže se inicijativa Viska Haladića, svojevremeno gradonačelnika Staroga Grada na Hvaru i splitsko-dalmatinskoga dožupana, a sada starogradskog vijećnika, po kojoj bi Hvarani – misleći prije svega na lokalnu samoupravu i turističke poslenike – napokon trebali i morali bolje i sustavnije valorizirati i iskoristiti važnu povijesnu ostavštinu svoga, domaćeg čovjeka, Matije Ivanića i velike bune pučana koju je taj slavni Hvaranin predvodio.
I, da se odmah razumijemo, duboko je u pravu: i osobno sam se u više puta uvjerio – osobito prilikom raznih prezentacija hvarske turističke ponude – da je Matija Ivanić u pravilu nedovoljno naglašena, tek pomoćna odrednica priče o našem “najsunčanijem otoku”, kako Hvar vole predstavljati klasični bedekeri.
A ne bi smjelo biti tako. Naprotiv. Vijećnik Haladić – da se opet vratimo njegovu hvalevrijednom “uznemiravanju” pospanih prezentatora hvarske povijesne baštine – ističe kako “nadležni”, u rasponu od najistaknutijih otočnih političara do turističkih imidž-dizajnera, nažalost nisu prepoznali potencijal koji bi u primjerenom pozicioniranju Hvara na nekoj vrsti “civilizacijske mape” svijeta mogao imati, i objektivno ima, lik i djelo Matije Ivanića.
Na tom tragu on se zalaže, ne od jučer, za potpuno znanstveno rasvjetljavanje bune hvarskih pučana i povijesnih okolnosti u kojima se dogodila te, u tom kontekstu, za uređenje Ivanićeva doma u Vrbanju, otkup dviju kućica uz njegovu rodnu kuću na lokalitetu Krojevi dvori, kako bi se u tom prostoru uredio etnografski muzej i – kao kruna svega – da se u mjestu Hvaru podigne spomenik buni otočnih pučana.
U svome (nazovimo ga tako) apelu za Matiju Ivanića Haladić se pozvao i na zamisli nekih drugih ljudi, prije svega Hvarana, povezane s istom temom i istom namjerom – potpunijom valorizacijom povijesnog događanja na Hvaru početkom 16. stoljeća i, svakako, njegovim što je moguće boljim korištenjem u današnjem vremenu: dr. Tonći Tadić zagovarao je tako “turističku turu” u sklopu koje bi se “na bazi” čuvanja uspomene na ustanak Matije Ivanića moglo predstaviti njegovu rodnu kuću i druge objekte u Vrbanju, zatim njegovu kuću u Vrboskoj, kompletnu bibliografiju, mjesta bitaka, oružje iz vremena bune, umjetničke slike vezane uz taj događaj te crkvicu sv. Nikole, koju je na najvišem vrhu otoka (626 metara) podigao 1459. godine Matijin djed; obiteljska konoba hvarskoga pisca Mikija Bratanića – nedavno je izradio i svojevrsnu “slikovnu priču” o ustanku pučana – postala je zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, a kako je locirana na predjelu Krojevi dvori, dobro bi se i ona uklopila u storiju o Ivaniću i njegovoj buni…
Ali, ovdje je svakako najvažnije da je svaka inicijativa za punu afirmaciju povijesne osobe Matije Ivanića i bune hvarskih pučana uistinu – akcija s pokrićem. A da oko toga danas ne bude baš nikakvih dilema, jedan od najzaslužnijih je (nedavno, nažalost, preminuli) povjesničar Andro Gabelić, Hvaranin iz Vrboske, autor kapitalne knjige “Tri sadržaja Ivanićeva ustanka”, u izdanju splitskoga Književnoga kruga i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U tom djelu Gabelić je (rukovođen postulatom da u historiografiji nema konačnih istina i da otkrića novih izvora zamjenjuju stare istine novima) na temelju pronalaska i analize zbilja kapitalnog dokumenta o hvarskom ustanku – tzv. isprave od 5. kolovoza 1511. godine – jasno ustvrdio da je ta buna bila inkubator epohalne ideje o građanskoj jednakosti svih ljudi; ideje istaknute 278 godina kasnije na zastavi slavne francuske buržoaske revolucije.
U zahtjevu hvarskih pučana upućenom Veneciji – koji se nadaje kao svojevrsni pogled preko zidina srednjovjekovlja – traži se sazivanje generalnog vijeća svih u koje bi mogao ući svaki čovjek (a ne samo plemić po rođenju), što je bio zametak građanske revolucije (poslije uobličen na barikadama Pariza) i time čin iznimne civilizacijske važnosti i naš nedvojbeni doprinos mijenjanju svijeta.
