Pa i usprkos jednoj ministarskoj izjavi (koja, istina, nije bila adresirana izričito na Dalmovnicu) da se o tim “organizacijskim stvarima” u medijima ovih dana iznimno puno piše i govori zbog toga što je u tijeku sezona kiselih krastavaca i nema se, tobože, divaniti o čemu drugome. Moš misliti.
Uz sve poštovanje prema nadležnom ministru – ovdje čak nije niti bitno o kojem se ministru radi budući da je za “predmetnu problematiku” nadležno njih nekoliko, a i cijela je rasprava više principijelne nego “personalne” naravi – mora se reći da je tvrdnja o kiselim krastavcima promašila, barem što se Dalmovnice tiče, “cili balun”.
Temu, naime, neprestano vrućom drži njezina velika važnost, pa se i naš ministar, vjerujem, može složiti s tim da značaj lanjskoga snijega nikako ne može pridati pitanjima o, primjerice, (de)centralizaciji upravljanja državom, troškovima funkcioniranja vlasti, kvaliteti i cijeni obavljanja javnih poslova i funkcija na svim razinama, o financiranju, broju i funkcionalnom smislu jedinica lokalne uprave, kriterijima za uspostavljanje i postojanje općina, gradova i velikih gradova, nadležnostima općina, županija ili (očekivanih) regija te, na koncu konca (premda bi se još puno toga moglo navesti u obranu važnosti ove teme), o gospodarskim, financijskim, geografskim, tradicijskim, povijesnim, demografskim i identitetskim pretpostavkama stvaranja optimalne mreže jedinica lokalne samouprave, a naročito uspostave regija među kojima bi, svakako, bila i Dalmacija.
Toliko o tome što se tiče objektivne važnosti i navodne medijske (ljetne) prenapuhanosti ove teme, a sad ponešto i o činjenicama i stajalištima koja u vezi s njom stižu s tzv. mjerodavnih mjesta. Debata je, prije svega, aktualno “razigrana” prezentiranjem studije zagrebačkog Ekonomskog instituta – naručila su je dva ministarstva (regionalnog razvoja i uprave) - o predstojećem teritorijalnom preustroju Hrvatske i reorganizaciji mjesne i lokalne samouprave, a u kojoj se (studiji) ukazuje na neodrživost sadašnjeg modela te sugerira, uz ostalo, ukidanje većega broja općina i gradova kao i osnivanje pet ili sedam regija umjesto gotovo dvi duzine sadašnjih županija. Na taj su način i građani i vlast dobili “radni materijal” za razmatranje, s tim da ovi potonji – a sad su oni na potezu – po svemu sudeći uopće i ne misle krenuti u akciju ekonomske racionalizacije “vladanja na terenu” bez do kraja sagledane političke računice, odnosno bez blagoslova građana (ili je u ovoj prilici bolje reći birača).
- Treba li Dalmacija postati jedna jedinica regionalne samouprave pitanje je koje bi se moglo, ako ne drukčije, riješiti na referendumu – kaže u jednom intervjuu ministar uprave Arsen Bauk i obrazlaže da se “svaki građanin identificira sa svojom jedinicom lokalne samouprave, pa se radi o krupnom političkom pitanju o kojem se, na kraju, trebaju izjasniti sami građani”. Bauk upozorava da sustav o kojemu je riječ ne čine samo granice i broj općina, gradova i županija već ponajprije ovlasti i funkcije jedinica samouprave, no iskazuje i oprez, ako ne i skepsu, u pogledu tajminga akcije jer, veli, “preustroj Hrvatske još nije na dnevnom redu… i to je prije svega politička odluka koju treba donijeti ne samo Vlada nego i društvo u cjelini”. Ministar Branko Grčić, pak, kaže da izmjene Zakona o regionalnom razvoju predviđaju stvaranje 5 “planskih regija” (Dalmaciju, Slavoniju, Središnju, Zapadnu i Sjevernu Hrvatsku) kojima je smisao da “zajednički donose strategije i planove te pripremaju i nominiraju projekte iz strukturnih fondova”, iz čega se možda može naslutiti da “regionalna reforma” Vladu prije svega zanima s (važnog) aspekta povlačenja novca iz EU blagajne… I, što vam se čini, je li ovo tema za sezonu kiselih krastavaca ili za svaki božji dan?
MLADEN KRNIĆ
