Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bivši premijer u zatvoru, dva predsjednička kandidata završila u pritvoru, ministri, saborski zastupnici... O, jadna državo! S. P.

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bivši premijer u zatvoru, dva predsjednička kandidata završila u pritvoru, ministri, saborski zastupnici... O, jadna državo! S. P.

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 27.04.2013. u 12:00

Oči u oči

Srećko Horvat: U Hrvatskoj nema slobodnog tržišta

Još nema ni trideset, a već potpisuje čitavu biblioteku knjiga koje ga svrstavaju i u najprevođenije hrvatske autore. Iz tjedna u tjedan bistri aktualnu društveno-ekonomsku zbilju u HTV-ovoj emisiji “Peti dan“. Krste ga modnim mačkom hrvatske filozofije, intelektualnim guruom hrvatske mlade ljevice, no nitko mu ne može osporiti goleme uspjehe u organizaciji i profiliranju zagrebačkog Subversive film festivala. I ove godine nastavlja tradiciju dovođenja globalnih ljevičarskih “brendova“ u našu malu varoš: uz Aleidu Guevaru, kćer slavnoga Chea, i prvog čovjeka grčke Syrize Alexisa Tsiprasa, Srećko Horvat će u svibnju, među ostalima, ugostiti i Olivera Stonea, provokativnog i itekako čuvenog američkog redatelja.

Poziranje na sprovodu

» Najnovija istraživanja o životu mladih u eri krize govore o zakinutoj generaciji, prvoj poslije 2. svjetskog rata koja će vrlo izgledno živjeti lošije od svojih roditelja. Potkrepljuje li i to vašu čestu tezu o našoj mrtvoj budućnosti?

- Jedno je vrijeme na jednoj zagrebačkoj fasadi stajao duhoviti grafit: “Nemamo Gotovinu, jel’ može Mastercard?”. Danas imamo i jedno i drugo, samo pravu gotovinu više nemamo, jer živimo u ekonomiji duga. Ako bolje promislimo o riječima koje su obilježile povratak Gotovine: “Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti”, vidjet ćemo da nažalost vrijedi upravo suprotno. Rat je još uvijek među nama, a ono što zaista nemamo jest budućnost. U Hrvatskoj su deseci tisuća ljudi koji su zaduženi u “švicarcima”, a još je više onih koji imaju kredite na 20 ili 30 godina. Kakva je njihova budućnost? Ili, vratimo se baš u vrijeme rata, koji ipak ne treba ostaviti iza nas, nego ga valja ozbiljno promisliti.

Ako je Sanader proglašen krivim za “ratno profiterstvo” zato što je od 1994. do 1995., za vrijeme rata, dogovarao visoke kamatne stope na kredite u zemlji i na kraju dogovorio tadašnjih 140 milijuna šilinga i za to dobio proviziju od 5%, onda je pravo pitanje zašto danas i dalje hrvatski građani otplaćaju dug koji je stvorio Sanader prodajući nam priču o budućnosti? Ono što je potrebno, više nego ikad, jest shvatiti povezanost rata i ekonomije duga u kojoj danas živimo. Radnici su u jednom trenu postali ratnici, a kada su se vratili opet kao radnici, nisu više pronašli tvornice.

U međuvremenu je, ponovno uz argument da ćemo time dobiti “budućnost”, rasprodano i sve ostalo što se moglo, a nekadašnje tvornice Splita, ili brodogradilišta poput riječkog, sada su samo podsjetnik da smo nekoć još imali nekakvu budućnost. Tamo gdje su bile tvornice, sada su hoteli, tamo gdje su bile uspješne radnje, sada se otkupljuje zlato.

» Je li naša budućnost možda umrla prirodnom smrću ili je posrijedi zločin? I snosi li krivnju za njezinu smrt još netko osim često prozivanih nezasitnih i sebičnih neoliberala?

- Što su to “neoliberali”? Moja je teza da je upitno postoji li uopće neoliberalizam u smislu u kojem ga se definira kao vladavinu “slobodnog tržišta” bez upletanja države. Pa svakim danom vidite da upravo ti isti “neoliberali”, kada se radi o njihovoj vlastitoj koži, i te kako koriste poticaje države ili smanjenje PDV-a, da je te “neoliberale”, ako govorimo o bankama, uvijek na kraju spašavala država za čiju se demontažu tako gorljivo bore. No, ideologija neoliberalizma dovela je do toga da možemo zamisliti sve, pa i kraj svijeta, ali ne i kraj kapitalizma. Pokojna Maggie je znala reći da “nema alternative”, i što smo dobili?

Tezu da Hrvatsku može spasiti samo netko poput Margaret Thatcher, i to od čovjeka koji je ponosno rekao da je “privatizacija prljav posao i da se ne može izaći bez fleke na odijelu” i koji sada otvoreno kaže da je tačerizam jedino rješenje i iznova se zalaže za privatizaciju velikih državnih poduzeća, deregulaciju, reforme zdravstva i mirovinskog sustava, itd. To nije nikakva prirodna smrt, nego organizirani zločin. Jer ako nemate zdravstveno osiguranje ili penziju, kakvu budućnost imate? Ako je nezaposlenost među mladima u Hrvatskoj, baš zbog ovakve politike Vlade, takva da smo treći u Europi, odmah iza Grčke i Španjolske, i ako je danas svaki drugi mladi bez posla, kakva nam je budućnost?

Ako i Zagreb sve više nalikuje na Atenu, pa na svakom koraku možete vidjeti ljude koji kopaju po smeću, je li to “prirodno”? I u kojem svijetu žive ti ljudi koji se i dalje zdušno zalažu za tačerizam ili se na njezinu sprovodu veselo slikaju s notornim zločincem poput Henryja Kissingera, zaslužnog za ratne zločine ne samo u Vijetnamu i Indokini, nego i Čileu, Bangladešu i Cipru?

Prebijanje imigranata

» Što je realna alternativa postojećem kapitalizmu i mantrama o tome da više ne može biti sigurnog radnog mjesta do penzije? Naravno, ako zanemarimo ciničnu opasku da domalo neće više biti ni penzije?

- Američki sociolog Erik Olin Wright, primjerice, govori o “realnim utopijama” u koje ubraja participativni budžet kakav se razvio u Brazilu, solidarno financiranje kakvo se razvilo u Quebecu, zadruge u vlasništvu radnika poput jednoga Mondragona, bezuvjetni osnovni dohodak, itd. Lista bi se lako dala proširiti i činjenica je da realne alternative već postoje. Pravo je pitanje zašto participativni budžet ne postoji recimo u Splitu ili Zagrebu, dok je ideja prilično jednostavna, razumna i lako izvediva: da i građani, kroz mjesne odbore, odlučuju gdje će se trošiti gradski novac, treba li nam zaista još jedan novi šoping-centar zato što je neki biznismen sklopio nekakav dogovor s gradonačelnikom ili je sam gradonačelnik zapravo biznismen, ili je bolje taj novac utrošiti za izgradnju novog vrtića ili pravu revitalizaciju nekog dijela grada?

Jednako tako, treba li Vlada odlučivati hoće li se novci iz državnog proračuna trošiti na neke besmislene vojne akcije u Afganistanu koje nas godišnje koštaju gotovo 380 milijuna kuna ili će se taj isti novac uložiti u obrazovanje? Ono što danas prevladava u Hrvatskoj upravo je ta paraliza volje, potpuni nedostatak političke imaginacije i slijepo srljanje u maglu koja nije ništa drugo nego prodavanje magle da će nam biti bolje ako slijedimo put onih koji već godinama žive u krizi. Ne, Hrvatska neće postati dio centra Europske unije, nego je već dio periferije, u rangu država kao što su Grčka ili Portugal, bez sigurnog radnog mjesta, a uskoro i bez penzija. Jer kao što je to sažeto rekao bivši premijer Monti, “monotono je imati posao za cijeli život”, a to je stav koji sve češće čujemo i u Hrvatskoj. Umjesto da naša Vlada slijedi najbolje primjere realnih alternativa, ona slijedi najgore primjere europskih susjeda.

» U kojoj je mjeri europska budućnost opterećena rizikom građanskog rata? Nije li pomalo paradoksalno da Unija koja je deklarirana kao brana takvim stremljenjima sve češće strepi od raspada u takvom ratu?

- Najprije treba reći da ta ista Europska unija koja je dobila Nobelovu nagradu za mir trenutačno vodi nekoliko ratova. Znate li da se intervencija u Maliju opravdavala kao pokušaj da se obrani europska demokracija? Jednako tako, ista ta Europska unija sudjelovala je u bombardiranju Libije, a onda, kada su tisuće libijskih imigranata preko Mediterana pokušavale doći do sigurne Europe, naše obalne straže naprosto su ih puštale da se utope. Od 1993. do 2012. na putu do tvrđave Europe poginulo je 16.175 izbjeglica i migranata.

Problem je, kada govorimo o građanskom ratu, da upravo sadašnji smjer EU-a, kroz mjere štednje, daljnje privatizacije i nova zaduživanja, potiče rast novoga radikalizma, od Zlatne zore u Grčkoj koja doslovce prebija imigrante na ulicama, do različitih parlamentarnih stranaka ili pak Orbanove vlade u Mađarskoj. Slične paradokse EU proizvodi i po pitanju geopolitike, pa tako upravo mjere štednje u Grčkoj dovode sada do toga da su Kinezi skoro preuzeli cijelu luku Pirej, da se Srbija sve više okreće kapitalu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Rusije, itd. Pravo je pitanje ima li ovakva Europa uopće još budućnost.

Inovativne akcije

» Kako komentirate slab odaziv hrvatskih birača na izbore za europski parlament? Jesu li plaće europarlamentaraca od 8000 eura bile tek detonator ili i glavni uzrok biračkog bojkota?

- Ako znamo da je na referendum o pristupanju Hrvatske u EU izišlo tek 43% birača, što je i službeno najmanji odaziv u Europi, nakon Mađarske, onda ne treba začuditi da je odaziv na ove izbore bio tako mali. Jedino što ipak treba začuditi jest da je hrvatska Vlada prije referenduma potrošila čak 600.000 eura za pozitivnu kampanju, a građane očito nije uspjela uvjeriti zašto je Europski parlament uopće bitan. U stanju opće neimaštine, građanima je sigurno bilo odbojno glasati za nečiju mjesečnu plaću od 50.000 kuna.

» Što bi mogla biti kohezivna platforma i idejni pledoaje niza raznorodnih protestnih stranaka ili pokreta kakvi su grčka Syriza, talijanski Pokret pet zvjezdica Beppa Grilla itd.?

- Nikako ne bih Syrizu i Pokret pet zvjezdica svrstao u isti koš. Jedino što ih povezuje jest da su obje stranke postigle ogroman uspjeh na izborima. Ali pokret Beppa Grilla je ipak nešto drugo - premda se deklarirao kao dio onih 99%, sam Grillo zapravo pripada onom 1%, premda se, recimo, zalaže za bezuvjetni osnovni dohodak, s druge strane se bori protiv toga da djeca imigranata dobiju državljanstvo. Ono što oba uspjeha ipak pokazuju jest da su se građani, i to prvenstveno u zemljama periferije EU-a, zasitili tradicionalnih opcija poput konzervativaca ili socijaldemokrata. Dovoljno je da pogledate Hrvatsku pa da vidite da se ekonomska politika HDZ-a i SDP-a uopće ne razlikuje.

Trenutačne mjere koalicijske vlade još su radikalnije od HDZ-ova “Plana gospodarskog oporavka”: privatizirati sve što se još može, od željeznica do energetike i vode, a pod egidom “javno-privatnog partnerstva” zapravo omogućiti privatnom sektoru da koristi javni novac, kao što je to slučaj na Srđu ili kao što je to bilo s Cvjetnim trgom. Premda se Vlada svakim danom zalaže za nove rezove, otpuštanja i deregulaciju, kako bi sve prepustila “nevidljivoj ruci” slobodnog tržišta, upravo ruka Vlade miluje privatni sektor na račun javnoga pa, ako bolje pogledamo, u Hrvatskoj i nema slobodnog tržišta. Imate različite oligopole koji i te kako profitiraju od toga da su nam uspjeli podvaliti ideju da nešto poput “slobodnog tržišta” u Hrvatskoj uopće postoji.

Ipak, možda će i kod nas biti nekih iznenađenja, ono što je trenutačno zanimljivo na hrvatskoj političkoj sceni jest “Drugo lice Splita”, kao i mlada stranka “Za Grad” u Zagrebu, koja nizom inovativnih akcija i komunikacijom s građanima pokazuje da drugačija politika jest moguća. Ali ono što je doista potrebno Hrvatskoj jest mnogo više - hrvatska verzija Syrize, stranka koja će radikalno u pitanje dovesti smjer politike i ekonomije unatrag zadnjih 20 godina.

Strah od Tsiprasa

» Približava nam se još jedan Subversive Festival. Hoće li program biti na razini prošlogodišnjeg?

- Ovogodišnji Subversive Festival je veći nego ikad, a i važniji od svih prije jer se događa samo dva mjeseca prije pristupanja Hrvatske u EU. Kad sam prije par dana bio kod Alexisa Tsiprasa u Ateni, nakon što je vidio program, u polušali mi je ponudio da dođem raditi za njega. Tko zna, možda i bih, ali mi je ovo što trenutno radimo u Hrvatskoj prevažno. Kreirali smo događaj koji je postao svjetski relevantan i nezaobilazno mjesto mnogih intelektualaca, filmaša i aktivista. Upravo je Tsipras, kao najizgledniji budući grčki premijer, jedan od važnijih gostiju, jer pokazuje da postoje konkretni odgovori na mjere štednje i diktat Trojke, ali bit će zanimljivo tko će od naših vladajućih političara imati hrabrosti sresti čovjeka kojega se boje čak i Angela Merkel i Manuel Barosso.

I to zato što zaista nudi realnu alternativu. Od drugih gostiju, tu su već stari prijatelji Festivala poput Tariqa Alija i Slavoja Žižeka, ali i Oliver Stone i Aleida Guevara. Imamo više od 300 službenih gostiju i teško bi ih bilo sve pobrojiti. Ali jedan od najvažnijih događaja svakako će opet biti Balkan Forum, pokušaj ujedinjavanja razlitičih pokreta s čitavog Balkana, ali i šire, jer internacionalizam je nešto bez čega ne možemo.

» Dosad ste prikupili doista impresivnu kolekciju sugovornika: Stephan Hessel, Tariq Ali, Terry Eagleton, Francis Fukuyama, Amos Oz, Wang Hui, Slavoj Žižek... Jesu li veliki mislioci delikatni kao sugovornici?

- Nisu. Zadivljuje me skromnost jednog Hessela ili Baumana; što je čovjek veći, to je u pravilu skromniji. Sretan sam što sam imao priliku sresti sve te ljude i učiti od njih. Ali s nekima je bilo i te kako delikatno i zanimljivo, poput Fukuyame recimo. Nažalost, ili na sreću, najzanimljiviji razgovori ipak se dogode kada se ne snimaju i ne objavljuju.


DAVOR KRILE