Dalmovnica: Kako se postaje pljunuti Dalmatinac u 7 koraka?

Već danima puše jugo (meteorolozi kažu da će potrajati jer anticiklone još nema na vidiku) i, evo, mogu se kladiti da će već prvog dana kad opet zagrije Split „izbiti“ na ekrane državne televizije - zapravo ne samo državne, nego i drugih „kontinentalnih dalekovidnica“ - tako što će se reporterska ekipa nadljudskim naporima probiti čak do Bačvica i odatle na krilima mašte i profesionalne inventivnosti javiti naciji senzacionalnu vijest (popraćenu slikom koja ne laže) da je „sunce izmamilo u šetnju brojne Splićane, među kojima su oni najhrabriji odigrali svoju tradicionalnu partiju picigina“.

Šta, ne vjerujete? Dobro, ali to znači da ili ne gledate televiziju ili imate previše vjere u prosvjetljenje glava koje ravnaju rečenim ekranima. Može se tog dana u „dalmatinskoj metropoli“ dogoditi štošta objektivno važnog, što će biti zabilježeno ili ostati s onu stranu medijskoga interesa, ali oni će – živi bili, pa vidjeli – svoje kamere i mikrofone poslati na Bačvice jer za njih je Split prije svega i više od svega grad čiji identitet prvenstveno određuju „sunce, šetnja i picigin“. I još ponešto iz istog registra – mogli bi ga, recimo, nazvati „more, vino i gitare“ ili „mjesečina, mandoline i sandoline“ – po kojem se, tobože, raspoznaje dalmatinski identitet/mentalitet kao takav, a svaki njegov nosilac, dakle Dalmatinac, i po tome što nosi lančić oko vrata te, Bože moj, tko ne pije Dalmatinac nije.

Ova zbilja iritantna budalaština sa splitskim Bačvicama i piciginom nažalost je tek dio, možda samo najvidljiviji, gotovo redikuloznog vala što se kao predodžba o Dalmaciji i Dalmatincima kapilarno širi po ekranima, novinama, portalima i društvenim mrežama naše zemlje ponosne.

Utoliko nije nikakva iznimka ni „slučaj“ koji se nadaje kao izravan povod ovoj Dalmovnici: napis s jednog poznatog i „tiražnog“ zagrebačkog portala, preuzet uz dozvolu – navedeno je u fusnoti – s jednog drugog portala (što dobro ilustrira širinu, premda ne i plitkoću zahvata) pod naslovom „Kako izgledati i ponašati se kao Dalmatinac“.

Riječ je, naime, o tekstu koji će na prvi pogled, već od naslova, objelodaniti prosvjetiteljsku ambiciju autorice – izvjesne Maline Bičvić koja je, veli, nakon prvih 25 godina života u Australiji aterirala u Split i pala na guzicu od lipote, odakle se više ne misli udaljavati – to jest njenu namjeru da sve nedalmatince pouči (čitaj i uči se!) kako će postati „pljunuti Dalmatinci“.

„Dalmacija ima“, piše Malina, „posebnu energiju, opušteni tempo i jedinstveni temparament s kojim se rađa svaki lokalac. Taj je temparament svakom dalmatincu u krvi i izražava njihovu ljubav prema stjenovitom krajoliku koji krasi Dalmaciju, smokvi, maslinovom ulju, vinu i slavnom Jadranskome moru obojenom raznim nijansama plave“. A da jasno pokaže kako je stvar empirijski, takorekuć znanstveno zasnovana, svoj je „priručnik za dalmatinstvo“ metodološki podijelila u sedam točaka koje miritaju da ih se kratko navede.

Broj jedan – fjaka. „Za razliku od lijenosti, fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojemu teži čitavo čovječanstvo. U zemljama kao Indija, fjaka se postiže dugotrajnim izgladnjivanjem i meditacijom, dok je ona u Dalmaciji jednostavno božji dar“.

Broj dva – pomalo. „U Dalmaciji svi žive u slow motionu, „pomalo“, tu je vrijeme samo formalnost…“.

Broj tri – marenda. „To je obrok koji se jede od 8 do 11,30 ujutro, a može se čak jesti i u kasno poslijepodne. Sadrži najčešće pekarske delicije, fini sir, pršut, sezonsko voće i povrće“.

Broj četiri – ćakula. „Život u Dalmaciji pruža vam mogućnost da uvijek imate vremena za ćakulu, ona može trajati od 10 minuta do 4 sata…“.

Broj pet – motori ili bicikle. „Muškarci i žene, mladi i stari, svugdje idu na motorima i biciklima, čim sunce izađe lokalci vade svoje najbolje prijatelje na dva kotača“.

Broj sedam je – kava („zaluđeni su svojom dnevnom dozom kave u kafiću“), ali onaj vrhunski identitetski znak Dalmacije krije se pod točkom šest i to su, otkriva Malina, sunčane naočale, tzv. cvike. „Kiša, tuča ili sunce, cvike su obavezni modni dodatak Dalmatinaca, uobičajeno je imati dva para, a ako ih nemate niste normalni…“.

Ovdje sam, priznajem, puka. Nije lako, virujte mi, suočit se s time da nisi normalan: jebiga, ne nosim naočale za sunce, ni jedne altroke dvoje, i onda - kakav sam ja to Dalmatinac?

A pišem, vidite i sami, Dalmovnicu. Po Malini, to nije dovoljno, morat ću nosit mornarsku majicu, imat lančić oko vrata, vozit vespu, jest puno više manistre na pome… I da, igrat picigin na Bačama. Pa ću i ja „izać na tv-dnevniku“ čim u Dalmaciji grane sunce.