StoryEditorOCM
DalmacijaLijepa li je Dalmacija cijela

Nek se rera ori sve do zore

Piše PSD.
17. lipnja 2015. - 21:33

Ćaća mene za komaštre vezaaaa..... zaorilo se triljskim krajem s Megdan festa 2015. – Festivala muškoga tradicijskog glazbovanja. Megdan, podno stare utvrde, i prije je bilo mjesto na koje su rado dolazili svi iz okolnih sela, Voštana, Košuta, Graba, Vojnića, Čaporica, Velića, a kako nekad, tako i sada, jer na Megdanu se u čast starih običaja okupilo nekoliko stotina ljudi uz stare napjeve i molitvu.

– Nisan ode bija dugo, ali drago mi je šta san doša, je zera teško odat, triba se popeti uz ovu uzbrdicu, al moran čuti nadbiskupa šta govori – govori nam prosijedi prolaznik.

Poput njega, do kapelice svetog Vida, na putu prema staroj utvrdi, stigli su brojni vjernici jer za njih je ovo veliki dan, blagoslov kapelice svetog Vida, koju je došao blagosloviti nadbiskup splitsko-makarski msgr. Marin Barišić.

Čim je euharistija završila, svi vjernici, a s njima i nadbiskup, stigli su do slavnoga Megdana. Bila je to prilika za susret s visokim gostom, mnogi su se htjeli snimiti, pozdraviti ga, a on je prišao vremešnoj, ali vitalnoj Ani Bilonić, mladoj tek 92 godine i s njom razmijenio nekoliko riječi.

‘Pivan otkad znan za sebe’

– Veliki je ovo dan za ove vjernike, nakon blagoslova kapele, lijepo je vidjeti da se okupljaju na ovom istom mjestu. Neka se i mlađi uče našim običajima, a sada “ne štedite grla, nek se rera ori sve do zore” – poručio je msgr. Barišić okupljenom puku željnom druženja, gange, rere i drugih običaja.

Dobrodošlicu u ovom kraju zaželio im je s Megdana i predstavnik vlasti, Filip Žaper, predsjednik Mjesnog odbora, sretan što se sveti Vid vratio u Čačvinu nakon tristo godina, a zatim je fešta rere, gange, guslanja mogla početi.

U triljskom se kraju rera baštini više stotina godina, no poput svih drugih mjesta, s godinama je iščeznula iz svakodnevnog života.

– Pivan ja otkad znan za sebe, evo sad iman 62 godine i pivan s društvom kad god mogu, a volin šta vidin ovoliko mladosti –kaže nam nakon nastupa Bože Bilonić, rodom iz istoimenog zaselka, te jedan od reraša iz Čačvine koji su, kako i priliči, otvorili feštu.

Na fešti su dobro došli svi, a vidike im je proširio gost guslar.

– Lijepa li je Dalmacija cijela, ništa ljepše od sedam Kaštela, oooo..... – čulo se s Čačvine. Jedan po jedan, na pozornicu usred čačvinske stine, penjali su se svi izvođači, reraši Velića, gangaši iz Biorina, reraši iz Graba, guslari, u narodnim nošnjama i odjeveni u svakodnevnu odjeću, a svi su htjeli starim napjevima impresionirati i nasmijati publiku.

– Moja mala lagala materi, ooooo..... – čulo se s Čačvine, dok su se izmjenjivali guslari, gangaši, reraši... Da se odmah zna, imamo i stručno objašnjenje o sličnosti i razlici između gange i rere.

– To vam je slično, ganga i rera su stari napjevi, rera se piva u cetinskom kraju, a ganga bliže granici s BiH. Evo gangaši iz Biorina su iz Imotske krajine, dobrodošli su svake godine – objašnjava nam Bože Bilonić.

Na Megdanu su se na pozornici okupili muškarci, no ima tradicijsko pjevanje triljskoga kraja i svoje ženske snage. Baština ovoga kraja toliko je bogata pa je don Josip Dukić, pokretač ideje o okupljanju, predložio da se, uz muškarce, održi još jedna, i to ženska fešta rere i gange.

– Prošle smo godine pokrenuli sličnu manifestaciju u Vrpolju “Vesta Festa”, gdje se održava festival ženskog tradicijskog pjevanja, a bit će i ove godine u kolovozu. Došli smo na ideju da i u drugom mjestu iste župe, ovdje u Čačvini, pokrenemo manifestaciju muškog tradicijskog glazbovanja. Tako će i Čačvina i Vrpolje imati svoje festivale, odnosno manifestacije koju promiču i čuvaju tradicijsko glazbovanje našega kraja – kaže doc. dr. don Josip Dukić, predsjednik Kulturnog društva Čačvina, te profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Puk se u ovom kraju itekako ponosi svojim božjim poslanikom, jer don Josip je iz obližnjih Košuta, pa su ga svi htjeli pozdraviti, zahvaliti mu što je zajedno s ostalima zaslužan za feštu pod Čačvinom. U mnoštvu pod utvrdom starica u crnini, vedra pogleda, mladolikog lica i, kako kaže, samo su joj osamdeset i dvije godine.

– Ode je večeras lipo ka u mojoj mladosti, ode smo van mi cure nosile grotulje, to su van ogrlice od suvih oraha na koncu. Ko bi kupija grotulju za curu, a cura je uzme, znači da bi je zamirija, odma posli i oženija, tako van je to bilo – kazuje nam Danica Bilonić u društvu s nasmijanom kćeri, sretnom što je s majkom stigla na Megdan.

Tu su se od davnina plesala kola, gledali su se kako kažu, u ovom kraju, momci i cure, družilo se, reralo, razgovaralo, a Megdan vrvi mnoštvom i u ova moderna vremena.

– Nisan mislija da ću ovo doživit, bogami ja san se uspeja do Megdana, čekaj da se prvo ispušen, šta misliš da nam je lako... – govori u prolazu reraš u najboljim godinama, a iz mnoštva se čuje:

– E jadno muško, vami je uvik najteže...
Mnoštvo oko njih u smijehu, brige i sumorna za mnoge teška svakodnevica zamijenila su vedra lica, nekadašnji “školski”, što znači prijatelji iz klupa, vidjeli su se nakon deset, dvadeset, pa i trideset godina, sretali su se rođaci, raspitivalo se za sve koji žive u Splitu, Zagrebu, Americi, Njemačkoj... Za to vrijeme čuje se: “Malo mi se zamirilaaa dikaaaa...”, a iz mnoštva odmah stiže stručni sud “more ovo i bolje, nisu ka naši”.

Stari napjevi vratili su običaje, izmamili osmijeh, ali i suzu jer uz običaje vratili su i sjećanje na one kojih više nema, na najmilije od kojih su potekli, na sve koji tu večer nisu bili s njima... Njima u spomen blagoslovljena je kapelica svetog Vida, podno Čačvine; njima u spomen nekad se okupljalo na blagdan Svih svetih, nakon ili prije posjeta groblju, molitve u tišini, penjalo se do tvrđave, uskom strmom cestom, pa uzbrdo; njima u spomen penju se na Čačvinu i danas, mladi i oni stariji.

– Ja san i nekidan zapalija sviću za mater, bila joj je godišnjica, šta će mi za nju biti teško, kad se sitin šta je ona za me radila... – čujemo u prolazu.

U spomen majci, baki ili teti koju njezini potomci nisu zaboravili, a u čast onih koji tek kroče svijet, taj je običaj sačuvan i danas, jer se mise služe jednom mjesečno, u crkvi Svih svetih na vrhu Čačvine. Tada se po dobrom starom običaju do Čačvine penju svi koji to mogu, žele, kako bi molili, ali i rerali, smijali se i veselili poput svih na Megdan festu 2015. godine.

– Pustite mlade neka se čuju... – viču iz mnoštva, a kad su na pozornicu stigla četvorica mladića, a najavljeni su kao “mladi reraši iz Vojnića”, mnoštvo je ostalo bez riječi jer iz mladih grla začula se poznata rera...

Momci, kažu nam, a najgrlatiji je na bini bio Stipe Sablić, žele pivati, veseliti se i sačuvati običaje, a potvrdili su onu staru narodnu “na mlađima svit ostaje”. I bilo bi lijepo kad bi tako bilo...

OJDANA KOHAREVIĆ
Snimio JAKOV PRKIĆ/CROPIX

Svi su pobjednici

Na Megdan festu nastupili su reraši i gangaši iz Čačvine, Vrpolja, Voštana, Tijarice, Velića, Graba, Biorina, Otoka, Ciste Velike, Kreševa, Vojnića, Krušvara i Košuta. Stigli su i guslari Petar Maroš, Jure Babić, Stipe Vladova, Ante Lišnić, Ivan Hržić, a na diplama Ivan Koprčina Deba. Na Megdan festu nema pobjednika, svi su iz ruku don Josipa Dukića dobili zahvalnice, a pobijedili su svi ljubitelji baštine.

Nećete se izgubiti

Čačvina je brdo na sjeveroistoku triljskoga kraja, do nje se stiže uskom cestom na putu od Trilja prema Imotskoj krajini, a pogriješiti nećete jer sva su sela i zaselci označeni lijepim, vidljivim pločama. Zato svaka čast Ivanu Šipiću, gradonačelniku Trilja, Turističkoj zajednici, Splitsko-dalmatinskoj županiji, Mjesnom odboru Čačvina i Župi Čačvina-Vrpolje. Oni su dokaz da se zajedništvom može sve.

‘Odma ću stavit na Fejs’

Ako ste mislili da je u Čačvini vrijeme stalo, varate se jer bljeskalo se i snimalo svim čudima moderne tehnologije...

“Aj snimi me tu, e tu ispod, nek se vidi Čačvina, odma ovo iđe na Fejs, nego kako”, kaže u prolazu mladić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. travanj 2024 22:27