Baščaršija, petak navečer oko 22 sata. Glavna društvena aorta Sarajeva pusta je i prazna: većina lokala zatvorena je zbog netom okončanih nasilnih prosvjeda na Skenderiji. U jednoj od rijetkih otvorenih kafana jedini sam gost.
– Kako je sve tiho, ko u ratu – veli konobarica.
– Pa u ratu nije tiho – kažem.
– Baščaršija je zadnji put ovako tiha bila u ratu – kaže žena.
U subotu ujutro Baščaršija je također netipično praznjikava, tiha i krmeljava, pa prodavači za uličnim štandovima dokono srču kavu: nitko ne kupuje izložene majice Alije Izetbegovića i Edina Džeke, pa čak ni kalendar za 2014. godinu s Titovim slikama. Vidjevši da buljim u kalendar, prodavač mi dobaci:
– E, da je Tito živ, ne bi nama trebali protesti.
Skenderija, jutro poslije. Zgrada vla...
– Kako je sve tiho, ko u ratu – veli konobarica.
– Pa u ratu nije tiho – kažem.
– Baščaršija je zadnji put ovako tiha bila u ratu – kaže žena.
U subotu ujutro Baščaršija je također netipično praznjikava, tiha i krmeljava, pa prodavači za uličnim štandovima dokono srču kavu: nitko ne kupuje izložene majice Alije Izetbegovića i Edina Džeke, pa čak ni kalendar za 2014. godinu s Titovim slikama. Vidjevši da buljim u kalendar, prodavač mi dobaci:
– E, da je Tito živ, ne bi nama trebali protesti.
Skenderija, jutro poslije. Zgrada vla...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....