S kontinenta "pobjegli" na Brač i otvorili starački dom

Otvoriti starački dom malo tko će navesti kao svoju životnu želju. No, mlada obitelj Basar za ispunjenje upravo toga sna preselila se 350 kilometara južnije, iz Karlovca u Sutivan na Braču.

- Teren mi je bio cijela Hrvatska. U ponedjeljak kreneš iz Karlovca, obiđeš Rovinj, Pulu, pa se spustiš do Šibenika. Probudiš se u četvrtak i ne znaš više gdje spavaš. Auto je postao moj dnevni boravak i kuhinja. Uhvatila sam se jednom u Zagrebu na semaforu kako mi je mobitel sa slušalicama na ušima, na jednom koljenu bilježnica, na drugom burek, a u jednoj ruci jogurt. Okrenula sam se i vidjela ljude iz tramvaja kako mi se smiju. Ja nisam imala pet minuta vremena stati i pojesti na miru. Poludjela sam i rekla da neću tako više. Uvijek nedostaje vremena. E, sad vidim kako ima vremena - započinje svoju priču Klaudija Basar, uživajući s obitelji i psom u dvorištu svog novog bračkog doma.

Na Brač stigla kao beba

- Ja sam dala otkaz, suprug Bruno je dao otkaz. Medicinska sestra sam po struci, radila sam na onkologiji na Rebru, 11 godina na dijalizi, a posljednjih šest godina sam za jednu farmaceutsku kuću obilazila ljude koji imaju kronične rane. Tako sam posjetila i mnogo staračkih domova, vidjela i dobre i loše, i tu se negdje stvorila ideja. Zapravo, ta se ideja mom suprugu već dulje vrtila po glavi, još dok smo bili u Karlovcu, ali valjda je trebalo kliknuti nešto - priča nasmiješena Klaudija.

Njezin dom uskoro postaje i dom dvanaestero štićenika. Dvanaest je sasvim dovoljno, tvrdi. Nagledala se svega u svom poslu i ne želi sobe natrpavati krevetima. Ovo je, na koncu, i obiteljski dom, ne starački. A to znači da ona, njezina obitelj i štićenici dijele sve – i kuhinju i blagovaonicu i dnevni boravak. Ista obitelj, samo – proširena.

- Em mi je struka, em je ljubav. Mislim da mogu više pružiti starijima. Nikad ne bih mogla raditi na dječjem odjelu, a za ovo smatram da imam znanja. Baka i deda su bili u kući s nama i mama i ja smo se brinule o njima do kraja i ne bih to mijenjala ni za što. Koliko god je to teško, taj osjećaj da možeš pružiti pomoć nekome kome je to potrebno je neprocjenjiv. A od starijih naučiš tako mnogo - priznaje Klaudija.

Opuštena je. Život na otoku i zimi okusila je ove godine tijekom renoviranja kuće. A Sutivan joj nije nimalo stran. Niti je odabir da on postane novo mjesto stanovanja slučajan. U njemu je ljeti odrastala i baš je za ovu kuću koju sada naziva i svojim domom vežu posebne uspomene.

- Moji roditelji su radili u Karlovačkoj tiskari i ovo je bilo odmaralište te firme. Ja sam prvi put ovdje došla 1975. sa svega nekoliko mjeseci života, kao beba. Moj deda je bio domar i tu sam provela sva svoja ljeta. Odmaralište je kasnije privatizirano, no mi smo nastavili ljetovati u Sutivanu. Kad smo krenuli u realizaciju ovoga projekta, ova mi je zgrada odmah pala na pamet - prisjeća se.

U renoviranje zgrade uključili su se svi, ponajviše suprug Bruno i otac, koji su većinu radova odradili sami. Velika zbrka, mnogo posla, no usporedi li to s prijašnjim načinom života, Klaudija to tek sa smiješkom ispraća.

- Puno me ljudi pitalo, kada sam dala otkaz, s obzirom na to da sam jako energična i ne mogu sjediti na mjestu: Klaudija, kako ćeš ti, to je otok. Ali ovo je posao. Istina, ranije je Brač bio mjesto za kupanje i odmor. Sad je dom, sad je posao i, priznajem, kupanje mi je posljednje na pameti. Po tome sam već Bračka - smiješka se Klaudija koja je tog dana ipak priuštila sebi malo poslijepodnevnog kupanja.

U srcu Sutivan i Karlovac

Ako ne zbog sebe, mora to zbog svoje kćeri. Tija, koja je ime i dobila po jednoj Sutivanki i obiteljskoj prijateljici, ovu jesen svoju karlovačku školu mijenja s onom u obližnjem Supetru. Kreće u šesti razred. Već dugo ljetuje ovdje, poznaje mnogo vršnjaka i ne boji se prilagodbe.

- Podjednako volim i Sutivan i Karlovac - priznaje Tija, s kojom su roditelji mnogo razgovarali prije donošenja velike odluke o preseljenju.

- Blagdani će uvijek ostati rezervirani za Karlovac. Nije to tako daleko, tri i pol sata puta. Treba samo imati taj sklop u glavi da nismo u drugoj državi, nego samo 350 kilometara južnije, slažu se svi Basari, ali i Klaudijna majka.

Ne preostaje nam drugo nego poželjeti im sreću, nadajući se da će u svom poslu nastaviti započetu priču i postati dobar primjer svima.

IVANA GOSPODNETIĆ

Francuzi, Imoćani i - svećenik Dom već ima pribilježenih štićenika. Stariji bračni par iz Francuske godinama je ljetovao u Milni, a želja im je i dalje boraviti na Braču. Tako su postali prvi Klaudijini štićenici. Slično je i s bračnim parom iz Njemačke, rodom iz Imotskoga, koji dom u Düsseldorfu kane zamijeniti ovim, u svojoj Dalmaciji. Štićenik bi im trebao postati i jedan svećenik iz Šibenika. Šaroliko, priznaje Kaludija i sa smiješkom poručuje - Bračana za sada najmanje.