Svaka priča o Sinju, zlatnom buzdovanu, počinje na alkarskom trkalištu. Već na samom ulasku u grad sugerira se da je riječ o kraju bogate konjičke tradicije, pa se cijela turistička strategija logično gradi na toj činjenici.

– Šteta je što u Sinjskom polju nije zaživio golf ili polo i da se priča oko konjičkih utrka ne razvija iz godine u godinu jer ima veliki potencijal – kaže Ingrid Rančić, vlasnica turističke agencije "Fenix tours, koja je svojedobno pokušala dovesti i kineske turiste u Cetinsku krajinu, jer se, veli, radi o dragulju prirode koji Europa i svijet još nisu otkrili.

No ono što barem u nas svi znaju jest da je u Sinju najvažnije pogoditi "u sridu". Sinj i Alka su jedno i bez obzira jeste li došli u kolovozu, u vrijeme kad viteška igra zaokuplja pozornost javnosti ili u drugo doba godine, u turističku "trku" obvezno krećete od alkarskog spomenika.

Legendarni Sikiričin "Alkar" budno čuva svoj grad

Zvonimir Barišin/Cropix

– Sikiričin "Alkar" plijeni pozornost, pa kad turistima još objasnite da se tu nasipa pijesak kako bi se utabala staza i postavljaju "palke" na kojima će publika pratiti nadmetanje kao što se radilo i prije tristotinjak godina, imate priču – veli turistička vodičica iz čuvene alkarske obitelji Mirna Breko, koja posljednjih godina živi u Zagrebu.

Monumentalna skulptura s vodoskokom, autora Sinjanina Ive Filipovića Grčića, smještena je u središtu Gradskog parka. I ona govori o tradiciji. Predstavlja tri generacije muškaraca u narodnim nošnjama koji iznad glava drže alku.

Mirnina kolegica Doris Bilan iz Dicma, goste u priču o Cetinskoj krajini uvodi već na Klisu, na prijelazu iz nekadašnje mletačke u tursku Dalmaciju. Na vratima Zagore.

– Ako se radi o turistima koji dolaze autobusom, morate im objasniti povijesne, prirodne, klimatske, ali i arhitektonske razlike između obale i Dalmatinske zagore. Na tako maloj udaljenosti način života ljudi nije isti, kuće su na obali radi turizma uvijek bile velebnije, a u Zagori manje, a mnogi koji su se odavno odselili na more danas se vraćaju korijenima, grade vile u starom kraju i iznajmljuju ih, tražeći ovdje mir za sebe i svoje goste. Sinj je praktički predgrađe Splita. Ta se udaljenost u velikim gradovima prevaljuje svakodnevno, i bilo bi šteta ne iskoristiti to na pravi način – veli Doris. Napominje i kako bi povećanje broja smještajnih kapaciteta pridonijelo turističkom zamahu Sinja, ali i odgovorilo na potrebe većeg broja posjetitelja kao što su hodočasnici koji u velikom broju dolaze za Veliku Gospu.

Hodočašće Veloj Gospi u Sinj obvezna je tradicija kraja

Josko Ponoš/Cropix

Mirna nam kaže da u Sinju turisti imaju što vidjeti i lijepo ispuniti cijeli dan.

"Neizostavan je odlazak u crkvu Gospe Sinjske. Tu su dvije krasne zbirke, a za dolazak se obvezno treba najaviti fratrima."

Tako se gostima odmah daje do znanja da je kult Gospe Sinjske nerazdvojan od Alke te da Sinj razvija i religijski turizam.

Ipak, jedno je kad turistički vodič(ica) sam(a) prede štoriju o povijesti koja je protutnjala pod Kamičkom, a drugo kad se sve to da opipati, vizualizirati.

– Prije je bio problem gostima koji su dolazili u dane kad se Alka ne trče, predočiti koliko je taj događaj sam po sebi veličanstven. Otkad se otvorio Muzej Sinjske alke, to je sasvim druga stvar. Čim vide alkara u punoj veličini i odgledaju film o viteškoj igri i njezinu značenju, sve im je jasno. Zato kažemo da Sinj s ovim muzejom živi Alku 365 dana u godini – veli Jelena Banović, predsjednica Udruge turističkih vodiča "Osinium", i kaže da se muzejskog postava ne bi posramili ni puno veći gradovi.

Muzej Alke nezaobilazna je turistička atrakcija

Vojko Bašić/Cropix

– Kad posjetitelji muzeja vide alkarsko oružje, odoru, a djeca koja su u pratnji roditelja videoigricu kojom se simulira bitka između branitelja Sinja i Osmanlija, svi se dobro zabave i nauče štošta o našoj povijesti. Sve je pristupačno i na engleskom jeziku, tako da nesporazuma nema. Tu mogu vidjeti kako izgleda alkar u povorci, saznati da oženjenom alkaru odoru pomaže odjenuti supruga, a mladiću majka, i druge zanimljivosti – kaže Doris Bilan.

Slično je i s arheološkom zbirkom u Franjevačkom samostanu Gospe Sinjske. I ona zaokuplja pozornost javnosti. Šteta je, veli nam Ingrid Rančić, vlasnica "Fenix toursa", što dvije trećine tog arheološkog blaga još nisu dane na uvid javnosti.

– Kustos fra Mirko Marić obvezno naglasi da je riječ o zbirci koja je po starini i vrijednosti četvrta u Hrvatskoj, iza splitske, zagrebačke i zadarske – veli Jelena.

Ni Mirna ni Jelena još nisu vidjele obnovljeni Muzej Cetinske krajine.

– A mogao bi biti uz bok ovom alkarskom, tako da se u Sinju, što se tog dijela turističke priče tiče, imamo čime ponositi – naglašava Jelena.

Najbogatija sinjska obitelj Tripalo, posebna je priča. Bili su toliko imućni da su od centra Sinja do rijeke Cetine mogli šetati a da nogom ne ugaze na tuđi posjed.

– Ima i onih koji žele čuti priču o Tripalićima, njihovim kućama i vilama u Sinju – potvrđuje Jelena.

Nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg rimskog dječaka Gaja Laberija iz drugog stoljeća, koji u ruci drži kuglu ukrašenu mrežasto povezanim šesterokutima, simbol je prave kožnate lopte i smatra se čvrstim dokazom da se prvi nogomet u Europi igrao baš u Cetinskoj krajini. Tako glase službeni podaci o "nogometašu" Laberiju.

– A to zna "naljutiti" goste iz Engleske jer se njihova domovina smatra kolijevkom nogometa. Legenda ili ne, ali priča o Laberiju se ne preskače – kaže turistička vodičica Doris Bilan, koja priču o nogometu voli nastaviti izletom do arheološkog nalazišta Tilurium, rimskog logora iz 1. stoljeća, u Gardunu iznad Trilja.

A kako je Gaj Laberije pronađen upravo u Tiluriumu, pa nakon toga uzidan u pročelje kamene kuće u Vrličkoj ulici broj 10, štofa za priču o tome da je ovdje, ako ne izmišljen sam nogomet, a onda barem nogometna lopta – ima. Sve dobiva zabavni karakter ako se u cetinskom kraju zateknete u "Dane Dioklecijana" jer suvremeni Delmati i Iliri obvezno "bace na balun", pokušavajući oponašati igru Laberijevom loptom.

Grijeh je doći u Sinj, a ne uzjašiti konja.

– A za to je dovoljno "potegnuti" u Glavice, na ranč "Mustang", gdje i početnici mogu jahati ukrug – veli Doris, koja se raduje i činjenici da je sve više onih koji traže svoje tržišne niše.

– Znam čovjeka koji kani organizirati ribolov za turiste, a to će im sigurno biti zanimljivo.

Kad se umore od skitnje po muzejima, samostanu ili obilasku tvrđave koju Sinjani jednostavno zovu Grad, a do koje se penju samo oni u boljoj kondiciji, čime se i kako gosti mogu okrijepiti?

– Svi znaju za sinjske uštipke i arambašiće, ali ako želimo strance upoznati s gastronomijom koja je izvorno naša, onda ćemo ih odvesti negdje na peku. Sve drugo danas manje-više spravljamo pod utjecajem turske, talijanske ili austrijske kuhinje, a jela ispod peke radila su se još u vrijeme Delmata – veli Jelena Banović i dodaje da gradu nedostaje restorana u kojima bi se mogla ugostiti velika grupa turista bez najave.

Ne možete posjetiti sinjski kraj, a da ne kušate uštipke




 

Paun Paunović/Cropix

– Kao i onih finih u kojima bi se jeo pršut i pijuckalo vino, čega ima u Splitu, a u Sinju bi tek trebalo biti. Zato imamo sto kafića i razvijamo kult ispijanja kave, što je strancima također jako zanimljiv fenomen – kaže Doris Bilan.

U pustolovnom turizmu je perspektiva, a Ingrid Rančić i njezina obitelj u tom su smislu pioniri. Ingrid ima više od petnaest godina radnog iskustva kao turistički djelatnik. Upoznala je i druge, tuđe i daleke kulture, običaje i nasljeđa, no shvatila je da je upravo njezin rodni kraj raj na zemlji, i da ga turisti tako doživljavaju jer su fascinirani njegovom ljepotom i tradicijom. Vesele ih male stvari koje mi, u našoj svakodnevici, niti ne zapažamo.

– Ne mogu vjerovati da je još uvijek moguće napiti se vode direktno iz slavine gradskog vodovoda, a kamoli iz rijeke Cetine, Rude, Ovrlje... Nezamislivo im je da u ovako malom kraju imamo doslovno sve. Tu mogu planinariti, biciklirati, veslati kajakom rijekom Cetinom, bavit se "fly fishingom", konjičkim i aviosportom, a do mora, ako ga se zažele, imaju pola sata vožnje. Turisti ovdje dolaze ciljano; žele osjetiti mir, čisti zrak i hranu koja stiže doslovno iz vrta na stol, koja je ukusna i prirodna. Žele vidjeti našu kulturnu baštinu u muzejima te posjetiti crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske a također i mjesto ukazanja drage Gospe u Gali – kaže Ingrid. Upravo zato, kaže, trebamo i dalje raditi na promociji i marketingu ovoga kraja.

Ljeti Cetina pruža bolje osvježenje nego sve plaže Jadrana

Paun Paunovic/Cropix

– Sigurna sam da bi konstantni dolasci turista omogućili podizanje razine svijesti domicilnog stanovništva te otvaranje društva u cjelini. Turizam bi potaknuo mlade na ostanak u svom zavičaju. Imali bi posla u turističkoj branši, što bi im omogućilo normalan život – kaže Ingrid Rančić, koja upravo mlade vidi kao nositelje turizma.

Izvor Cetine poseban je prirodni fenomen dubok čak 125 metara

Zvonimir Barišin/Cropix

– Uz starije, oni bi trebali biti ti koji će prenositi svoja znanja i običaje na buduće generacije. Stoga pozdravljam sve pokušaje pojedinaca u zaštiti kulturne baštine i običaja, zaustavljanju devastacije prirodnih ljepota koje su s godinama počele biti sve veće i opasnije. Pozdravljam i svaku inicijativu gradskih i županijskih vlasti u nadi da ćemo zajedničkim snagama udahnuti i pokrenuti turizam Dalmatinske zagore jer, nije to fraza, zbilja ovdje imamo što pokazati. Vjerujte mi, tko jednom dođe u naš cetinski kraj, postat će naš stalni gost.

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

"Očima, pameću, srcem po onom što se vidi, do onog što se ne vidi", riječi su dr. fra Jure Radića, uklesane u kamenu u biokovskom botaničkom vrtu Kotišina, iznad istoimenog sela. To je Radićev testament onima koji ostaju na Biokovu, uz Biokovo i onima koji su ga došli otkriti. Ovaj poznati prirodoslovac htio je poručiti da je planina uvijek mjesto gdje je iskonsko u čovjeku sretno što je maleno. Kad se prepustite moćnom, gordom, nekad i surovom, veličanstvenom Biokovu, primit će vas u zagrljaj i darovati vam čudesnu ljepotu, izazvati poštovanje, skromnost, ljubav prema čovjeku i prirodi, sve one emocije koje su nosili i ljudi iz prošlosti koji su u "Bijakovi" vidjeli majku hraniteljicu, gotovo svetu planinu s kojom su kroz stoljeća uspostavljali suživot.

Pogled na zapadni dio Biokova s vrha Vošac

Božidar Vukičević/Cropix

Prateći njihove stope, tragove vidljive na brojnim mjestima, prepustili smo se ovoj planini uz vodstvo Ksenije Protrke, više stručne savjetnice geologinje Parka prirode Biokovo. Ona je jedna od onih koje je Biokovo "začaralo" na prvi pogled, te mu je posvetila svoju profesiju, svoje slobodno vrijeme, ostvarivši svoj san da se iz rodnog Zagreba preseli podno Biokova, u Makarsku, odakle se svakog jutra nasmiješi veličanstvenom gorostasu koji se izdiže iz mora visoko gore, dotičući nebo.

Dok se vozimo Biokovskom cestom, najvišom asfaltiranom cestom u Hrvatskoj, dugačkoj 23 kilometra, sve do Sv. Jure na 1762 metra nadmorske visine, Ksenija nam pokazuje udoline, doce, škrape, vrtače, plodne komadiće skrivene po planini, u kojima su ljudi sadili krumpire, kupus, razno zelenje...

– Danas se sve više dolaca obrađuje jer JU Park prirode Biokovo provodi akciju "1000 iznad 1000", akciju sadnje krumpira u biokovskim docima i vrtačama kao što su nekad ljudi sadili izgubljenu sortu kraljevac.

U prošlosti su ljudi zaista živjeli od Biokova. Uzgajali su krumpir i žitarice, išli u lov, vadili led iz jama ledenica, najviše se bavili stočarstvom. Nekad je ovdje bilo na stotine pastira koji su se brinuli za više od 20 tisuća grla, a danas se tek dvoje ljudi bavi stočarstvom. Ako bolje pogledate, puno je ostataka pastirskih stanova po Biokovu. Meni su najljepši Lemešini doci, gdje su ljudi boravili pola godine, dok su, primjerice, na Podglogoviku, najvećem sekundarnom pastirskom naselju na Biokovu, boravili čak 10 mjeseci u godini zbog povoljnije klime.

Biokovski konji uživaju u igri

Božidar Vukičević/Cropix

Na Podglogoviku, pokraj crkvice sv. Ilije, ilirska je gomila gdje su se nekada pokapali mrtvi. Takvih je gomila čak 40-ak na području parka. Nekad je ovdje, na Podglogoviku, bila poštanska stanica i gostionica, a Rodićeva cesta je povezivala primorje za Zabiokovljem. Sada je ta cesta obnovljena iz europskih fondova u biciklističku stazu, u dužini od osam kilometara, koja vodi do Saranča – kaže nam Ksenija vraćajući nas u vremena kada je svaka kuća imala svoje stanove – pojate na Biokovu, koje je odzvanjalo pastirskom pjesmom i blejanjem ovaca, dok bi noću svijetlile vatre oko kojih bi se raspredale priče o biokovskim vilama i vukodlacima.

Ljudi koji su živjeli od ove planine bili su joj iznimno zahvalni, pa su na mnogim nepristupačnim dijelovima gradili crkvice, kapelice i poklonice, njih oko 90. Tako se na Biokovu nalazi crkvica sv. Jure na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, omiljena kulisa za fotografije na društvenim mrežama mnogobrojnim turistima. Gledamo odakle stižu, svim mogućim prijevoznim sredstvima, najviše kombijima turističkih agencija iz Makarske, pa motociklisti i biciklisti koji ispuste dušu, ali stignu do vrha. Sve redom Poljaci, Česi, Austrijanci, i naši domaći turisti, Zagreb, Rijeka... Naravno, bilo je sandala, čak i kroksica!

Biokovo se proteže od prijevoja Dupci do Gornjih Igrana, u dužini od 30 kilometara. Sam Park prirode bilježi jako puno posjetitelja, lani više od 100 tisuća, što je povećanje od 87 posto. Dok su planinarske staze otvorene tijekom cijele godine, park i Biokovska cesta zatvaraju se zimi zbog snježnih uvjeta. Znao je snijeg pasti i 8. lipnja, kaže Ksenija. U jednom danu vrijeme se zna drastično promijeniti, pa je važno da posjetitelji uvijek imaju toplu odjeću u pričuvi i, naravno, prikladnu obuću, a ne japanke i sandale, kako HGSS ne bi imao potrebe za intervencijama.

No, turisti ko turisti. Na odmoru su pa mozak "na pašu". Na Ravnoj Vlaškoj, gdje je atrakcija vidikovac Nebeska šetnica – Skywalk, stižu u velikom broju, pa se nakon desetaka "storyja" razmigolje po okolnim stijenama, dok ih čuvar Vid Ožić Bebek uporno vraća upozoravajući da klisure ispod kojih je 100 metara ponora nisu šetnica.

Skywalk je najnovija i naposjećenija atrakcija

Božidar Vukičević/Cropix

– Većina ih dolazi zbog Skywalka, tek manji broj ide na Juru i na Vošac. Dođu vidjeti pogled, slikati se za društvene mreže, a tek kad dođu kući i pročitaju pažljivo gdje su bili, shvate koliko još atrakcija ima Biokovo – kaže Vid, inače predsjednik HPD-a Čubrijan iz Rašćana, mjesta između Zagvozda i Vrgorca, koji s planinarima održava četiri staze sa sjeverne strane planine, te oživljava stare putove koje su radili njihovi djedovi čuvajući stoku, spajajući svoja sela s primorjem.

– Zbog šuma jele i bukve, sjeverna strana je ugodna za hodanje i u ljetnim mjesecima, ali nije toliko razvikana kao južna – kazuje Vid.

Božidar Vukičević/Cropix

Zaselak Rašćana je Veliki Godinj, staro selo, danas zaštićeno kulturno dobro, u kojem je sve kao zaleđeno u prošlom vremenu. Svake godine, Park prirode, u suorganizaciji TZ-a Vrgorac i Zavičajnog društva Veliki Godinj organizira krajem kolovoza klesarsku radionicu u sklopu manifestacije "Tragom tradicije i pučke arhitekture". Vrši se žito na guvnu, peku se kukuruzi, pričaju priče o vilama, što privuče puno posjetitelja.

Oduševljava nas i priča o velobrdskim ledarima, neobičnom zanimanju koje je živjelo još do početka prošlog stoljeća.

– Mukotrpan je to bio posao. Kako su neke jame uvijek bile pune snijega i leda, ljudi su iz njih vadili led. Navečer bi krenuli s magarcima put gore. Spuštali su se ili primitivnim ljestvama ili četveronoške u jame gdje bi odgurnuli zadnji sloj snijega kako bi došli do leda, kojeg bi pilali i zamatali u lišće od bukve i dlaku od koze, kostrijeti. Potom bi čekali da padne sunce kako bi led odnijeli u primorje, gdje im je služio kao hladnjak, a poslije su ga prodavali prvim hotelima. Dolaskom električne energije to zanimanje je zamrlo – čujemo od Ksenije još jednu od mnogobrojnih biokovskih čudesnih priča.

Dok upijamo mirise i boje Biokova, uočavamo prekrasno grmoliko plavo bilje.

– To vam je modro lasinje, endem širega dinarskog područja koji raste uz Biokovsku cestu. Ujutro cesta bude modra, a kako sunce mijenja kut svjetla, zbog malih ljubičastih prašnika, poslijepodne postaje ljubičasta. Mnoštvo je endema na Biokovu, što biljnog, što životinjskog svijeta. Također i u podzemlju jer se radi o krškom terenu. Zato Biokovo ima jako puno speleoloških objekata, njih više od 400, od kojih je pola istraženo. Pretpostavlja se da ih ima više od tisuću. Vrijedni speleolozi makarskog SAK Extrema otkrili su nedavno jamu Njemicu, duboku 934 metra, za sada, a vjerojatno je i dublja – kazuje nam Ksenija, ne krijući svoju fasciniranost čudesnim krškim reljefom Biokova, na kojem prevladavaju dolci, jame, špilje, škrape, ponikve, vrtače...

Modro lasinje

Božidar Vukičević/Cropix

– To vam je poligonalni ili mjesečev krš. Kao da hodate po Mjesecu – veli ona dok stižemo na novu lokaciju, geološku poučnu stazu pod Vilovikom. Vraća nas 65 milijuna godina unatrag, u razdoblje kraja gornje krede, kada je počelo sudaranje afričke i euroazijske ploče. Slojevi koji su bili na dnu praoceana Tetis izdigli su se u Biokovo kakvo znamo danas.

– Evo, na ovoj stazi nalazi se prekrasna slojna ploha krednog vapnenca na kojoj se vide svi površinski oblici reljefa. Onaj vrh tamo, on je također nekad bio na dnu mora – govori nam zaneseno, otkrivajući nam kako je Biokovo na dobrom putu da postane geopark pod UNESCO-ovom zaštitom, upravo zbog jedinstvene geomorfologije, ljepote krajobraza i iznimne bioraznolikosti, a s njim u paketu su i prekrasna Imotska jezera. Komisija samo što nije stigla, a vjerujemo da će prigodom posjeta ovu planinu gledati "očima, pameću i srcem" jer – drukčije se i ne može.

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

Onima koji nikad nisu bili na Krki prva informacija o njoj trebala bi biti da za to trebaju odvojiti najmanje - sedam dana. I upitno je bi li im i taj jedan tjedan bio dovoljan. Jer, samo za sedam veličanstvenih slapova trebalo im im taman toliko, da svaki dan obiđu samo po jedan na ovoj čudesnoj krškoj ljepotici.

Počevši od Skradinskog Buka i Roškog slapa, pa preko Miljacke, Rošnjaka, Manojlovca i Brljana, Bilušića Buka, do slapa Krčića, na samom izvoru. Jest da je van granica Nacionalnog parka Krka, ali je sastavni dio priče o njemu. I početak rijeke koja se pojavljuje iz zemlje ispod planinskog masiva Dinare, ponad Knina, a završava u Jadranskom moru kod Zlarina, ispred UNESCO-vog bisera, tvrđave Svetog Nikole, gdje joj je potopljeno ušće, spajajući Krešimirov Šibenik i Zvonimirov Knin na putovanju dugom 72,5 kilometra.

Nikša Stipaničev/Cropix

A mogli bi provesti i dva tjedna, i(li) čitav godišnji odmor, ne bi im bilo dovoljno da otrkiju cijelu Krku, sve na njoj i oko nje, jer i oni koji u NP Krka rade, poput Gordane Gorete, rukovoditeljice stručne službe zaštite NP Krka, svaki dan otkrivaju nešto novo na Krki i otkrivaju njezine tajne.

Poput vidri, kojima je Krka i Čikola jedno od posljednjih mediteranskih staništa. Kako je zbog korone manji pritisak posjetitelja na Krku – u 2019. godini bilo ih je 1,3 milijuna – tako su se na njoj pojavile vidre, viđene na čak nekoliko mjesta u parku, što prije nije bio slučaj, pa je čak bilo govora o tome da je nestala, izumrla. Ali, nije, nego je čak proširila svoj areal, baš kao i autohtona barska kornjača, koja se s donjeg toka povukla na gornji tok Krke, pa se sada vratila. Tako da je i to jedna od manje ili više poznatih atrakcija za koju se možete nadati da ćete je vidjeti posjetite li Krku.

Nikša Stipaničev/Cropix

Roški slap nekakva je, mada ne stroga granica gornjeg i donjeg toka Krke, koji se nastavlja s Visovcem, visovačkim jezerom i Skradinskim bukom. Tu je i Čikola, pa mlinice na njima, jer ono što je karakteristično za Krku je taj suživot čovjeka i prirode, rijeke i ljudi koji žive oko nje. Od brončanog doba, od neolitika, od pravpovijesti, naći ćete ovdje tragove života, koji se vide uz Krku, i stalno otkrivaju novi. Tu vam je Oziđana pećina, koja se može posjetiti, i u kojoj su nađeni tragovi prisustva čovjeka od 5 000 godina pa sve do 1 500 godina prije Krista, kremeni nožići, kameno oruđe, kosti životinja...' – priča nam Goreta.

Mlinice na Krki su posebna priča, jer je na njih dolazilo pretvarati žitarice u brašno i kruh svoj svagdašnji i šire područje Dalmacije. Prve mlinice na Skradinskom buku datiraju još od 1 251 godine, što je tisuću godina duga tradicija. Tu se dolazilo brodovima prerađivati buhač, koji je bio prirodni insekticid. S mlinicama na Krki su se zapravo počeli razvijati gradovi u njezinoj blizini – Skradin, Drniš, Šibenik, jer su u mlinicama ljudi odsjedali, potkivali su se konji, otvarale kovačnice, cvjetala je trgovina, zahuktavao se razvoj, sve do prve hidrocentrale na Krki, pomoću koje je Šibenik prvi grad u Europi koji je dobio javnu rasvjetu. Iz obnovljivih izvora, iz zelene energije, pomoću Tesline izmjenične struje! Stoga i HE Jaruga spada u ono što morate vidjeti na Krki, jer je riječ o jednom od najstarijih postrojenja za proizvodnju električne energije na svijetu, koje još i danas radi. Zbog svega navedenog postoje i dobre šanse da cijelo područje NP Krka uđe pod zaštitu UNESCO-a, u okviru MAB Programa, Čovjek i biosfera.

Na Skradinskom buku, koji je, pored raskošne slike i priča za sebe, jer je sa svojih sedamnaest stepenica najduža sedrena barijera u Europi, zatičemo Peru Lučina i njegovu suprugu Hanu, zajedno s kujicom Đinom, koji su došli iz Rijeke i ostali zadivljeni ljepotom koja im puca pred očima. - 'Krasno je, fantastično, oduševljeni smo svime što smo vidjeli. Čak nam je i ljepše nego na Plitvicama, jer je manja gužva!' - kazao nam je Pero, užiovajući u 'carskom pogledu'.

Istom onom u kojem je uživao i Car Franjo Josip, za posjeta 1875. godine, i za kojeg je na ovom mjestu podignuto i posebno ograđeno mjesto, kako bi mogao na drugu stranu Krke mahati svojim podanicima.

Krkom su oduševljene i Međimurke, Martina Vidović i Petra Švenda, koje preporučuju svakako vidjeti otočić Visovac s franjevačkim samostanom koji je tamo od 1 445. godine. To nisu uspjele vidjeti kad su prvi put bile na Krki, kao školarke, pa su sad naumile. Visovac ima i bogatu arheološku zbirku, a fratri čuvaju i iznimno vrijednu samostansku knjižnicu s nizom inkunabula. A one koje zanimaju više prirodne ljepote mogu gledati lopoče i lokvanje koje rastu kao u pitaru, paunove koji šetaju otokom i divlje patke koje u raskošnom prirodnom ambijentu iskonske divljine nadohvat ruke izgledaju kao – kućni ljubimci.

'Amerikanci su često znali pitati kad bi vidjeli slapove – 'Where is control room?' - misleći da to radi na dugme. I da se to pusti samo za njih, dok su u posjeti parku!' - poznata je priča koju i danas pričaju Skradinjani. Izraelce pak, koji desaliniziraju more da bi imali vodu za piće, frapirao je pak odgovor na njihovo pitanje – 'A gdje ide ova pusta voda? U more? Gubi se?! Nemoguće!'

Očito, svatko Krku doživljava na svoj način, svakom je nešto drugo lijepo i čudesno.

Nikša Stipaničev/Cropix

'Na prostoru Nacionalnog parka Krka ima četrdeset različitih krajobraznih cjelina. To su različita, mala staništa od kojih svako ima svoju posebnost i svoje karakteristike. Bilo da se radi o livadama, pašnjacima, suhozidima, oranicama. To je također jedno veliko bogatstvo na koje se dosad nije obraćala pažnja, ali je iznimno važno jer je dio identiteta zajednice. Vi na Krki imate dio u kojima je ona divlja, gdje prevladavaju brze vode, pa imate ujezerini, mirni dio, pa močvarna staništa. Na gornjem dijelu toka imate pastrmke, dolje možete vidjeti šaranke, ili klenove, koji se u kristalno bistroj vodi, hrane zrelim murvama (dud) koji otpadaju sa stabla' – priča nam Goreta i pokazuje rukom prizore koje svaki posjetitelj može ovih dana golim okom i bez posebnog truda vidjeti dok šeta Krkom.

A može i od prezentatorice Lucije Copić, čuti Priču o vodi, o tome kako je Krka nekad služila kao velika 'praonica rublja' na koju je okolno stanovništvo dolazilo prati posteljinu, vunene sukance i velence, vidjeti vučije u kojima se voda nosila, siglje s kojima su ih punile, užad s kojim su ih vezivale. I nosile na magarcima ili čak i svojim vlastitim leđima I to uglavnom i isključivo žene, dok nije bilo vodovoda i česmi. I to treba čuti i vidjeti iz prve ruke.

Nikša Stipaničev/Cropix

Krka je čudesna i po tome što nikad ne presušuje, unatoč tome što je u poroznom kršu. Zato što na dnu ima fine glinene čestice, koje zadržavaju vodu i kroz koju se ona procjeđuje. Zato se Krka još zove i 'viseća rijeka', jer pored ove vidljive Krke, vi u podzemlju imate još jednu rijeku, Krku koja teče ispod nje, koja također ide u more, kao i ova. Tako i Zrmanja podzemno utječe u Krku, što smo otkrili kada je prirodna boja koju smo u nju stavili, izašla kod Miljacka slapa. I to i jest specifičnost Krke. Ona nije ono samo što je oko vidljivo, već i ono što se ne vidi, ašto je dragocjeno i što treba sačuvati.' - reći će nam Goreta.

Koja je posebno ponosna na taktilnu mapu za slijepe i slabovidne osobe na Skradinskom buku. Kako bi i oni - barem prstima - mogli vidjeti i doživjeti Krku.

Nikša Stipaničev/Cropix

U lipnju su u NP Krka pripremili i posebnu promotivnu akciju za gornji tok Krke. Kupnjom ulaznice za Roški slap, omogućuje se posjet svim lokalitetima na srednjem i gornjem toku Krke Visovačkoj kući 'Kuželj', Oziđanoj pećini, rimskom vojnom logoru Burnumu, manastiru Krka, duhovnom središtu pravoslavnih vjernika, i Eko-kampusu 'Krka' u Puljanima, s raskošnom i novouređenom Arheološkom zbirkom, u kojoj su izloženi predmeti pronađeni u arheološkim iskapanjima. A gdje su još i brojne poučno-pješačkim stazama.

Ulaznica za Roški slap iznosi 100 kn za odrasle, a 55 kn za djecu od sedam do osamnaest godina. Djeca do navršenih sedam godina ne plaćaju ulaz. Novost je i uvođenje linijskog prijevoza posjetitelja, brodom i autobusom, pa će oni sami moći kreirati svoj itinerar. I obilazak Parka prilagoditi svojim trenutnim željama, moći će se na pojedinim lokalitetima moći zadržati dulje ili kraće.

Nikša Stipaničev/Cropix

Svi koji žele isplanirati svoj posjet Parku moći će, online ili na recepciji, odabrati mjesto, način i točno vrijeme ulaska i izlaska iz Parka. U koji i jedan Bill Gates navraća skoro svake godine, jer je zaključio da još nešto nije vidio, čuo, saznao, doživio. I on i čitav niz drugih poznatih faca, poput Romana Abramoviča, Willa Ferrella, Christhopera Lamberta, Magica Johnsona, Jona Bon Jovija, kralja Jordana i supruge mu princeze Ranie, The Edgea iz planetarno poznatih U2, pa katarskog emira Al Thania i tko zna još koliko njih, manje ili više poznatih. A Bill Gates je Krku posjetio čak - dvaput.

Tko zna, možda i sami ponekog od njih vidite kad dođete na Krki. Toliko ih je da su i Celebrityi postali samo još jedna od Krkinih znamenitosti u nizu!

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

Uzdigle se planine, obgrlile primorje i odijelile ga od Zagore. Upravo kao stih i djeluje život u tom dijelu Dalmacije, gdje je od pamtivijeka hrvatski čovjek od zemlje, škrte, a rodne, odvajao kamen.

A zemlja zna i cijeni trud uložen u nju, pa daje i rađa.

Škrta, rekosmo, ali rodna.

I na takvom tlu rastu ljudi, "pravi ka kolone", čvrsti i silno zaljubljeni u svoj dio svemira. Možeš, kažu, otići iz Zagore, ali Zagora, vjeruj, nikada iz tebe otići neće. U srcu. U misli. U nadi. U pjatu.

E, da, o pjatu vam želimo pričati, o hrani koja je podigla junake, o mirisu bakina ručka, koji nosiš u sjećanju i desetljećima poslije, jasnog kao da je upravo serviran.

I kao što se u svijetu mnogi hvale svojom gastronomijom, tako i mi želimo pokazati da su nekada naši stari od onoga što se nalazilo, lovilo, uzgajalo znali stvoriti simfoniju, na nama je da to znanje i to umijeće sačuvamo. Da ga prezentiramo. Da ga prenesemo.

Ponekad ta neka stara jela djeluju toliko jednostavno da čovjek ne može vjerovati kako se u njemu da uživati svim osjetilima, ali upravo u tome je, vjerujemo, tajna. Tajna kuharice Zagore.

Modernizirali smo jelovnik za vas, onako kako ga mi vidimo i kako bismo ga ponudili najdražem gostu.

Predjelo je, držimo, najbolje poslužiti na siniji.

Soparnik

– Soparnik je bio hrana za sirotinju, ono što je pizza bila Talijanima – otkrila nam je u Gatima, centru Poljičke republike, Ivanka Radmilo.

Baka ju je naučila praviti soparnik, sve sastojke darovala im je priroda, samo ih je bilo potrebno iskoristiti na najbolji mogući način.

A redom to ide ovako: na hrpicu brašna dodate toplu vodu i sol, jadransku, neponovljivu. Bez soli nema života, zar ne? Tu na red dolaze ruke, "sastojak" bez kojeg se tijesto ne da izraditi. Čvrste, a u isto vrijeme blage jer, kaže nam, tijesto je kao i duša – moraš sve s mjerom, pustiti ga da diše...

Blitva se mora pripremiti ranije, dobro je oprati, toliko da se ni jedan pužić ne prošverca, da se svaki iole oštećen list ukloni, da se spere zemlja.

– Kroz tri vode oprat – Ivankine su upute.

Korijenje valja odrezati, a potom opranu i "sređenu" blitvu narezati na trakice. Na gotovo i razvučeno tijesto potom se stavlja sloj te pripremljene blitve, ali s mjerom – ni tanko, ni debelo, nego – taman. Valja je dobro začiniti solju, već smo vam napomenuli kako bez nje nema "ni šušta ni gušta", zaliti je dobrim domaćim (valja li to uopće napomenuti?) maslinovim uljem, i po poljičkoj navadi – dodati šaku narezane kapule (crveni luk, da ne bi bilo "nisam znao"!). Kapula je tu kako bi nadjevu dala slatkoću. Prekriven blitvom, soparnik u nastajanju prekriva se još jednim slojem tijesta, razvučeno tijesto zove se "opana", čisto da znamo da smo u Gatima. Srce Poljica, da se ne zaboravi.

Preklopljeno, tijesto se potom prstima zavrće, spaja, taj se postupak zove "vrnjokanje". Umješnost je bitna, a umješnost daje praksa, toga Ivanki ne nedostaje. Krenula nas poezija, pa smo s pjesmom odgledali kako se gotov soparnik spušta na ugrijan kamen komina, pa se potom prekriva žarom i onda se kuha sam sa sobom i u sebi, a domaćica kontrolira kako se ne bi napuhao, kako bi bio ravnomjerno ispečen. I tako desetak minuta, potom se "omete", uklone se tragovi žeravice, pepela i praha, gotova "slastica" dobro se ispuše, jer dali smo si za pravo nazvati je "slasticom" premda u sebi nema ni trunke šećera.

"Očišćen" soparnik potom se premaže maslinovim uljem i šakom sitno narezanog češnjaka (luk, da opet ne bi bilo...) i potom se reže. E, sad, ta je faza jednostavno neprepričljiva, ovako, krckanje gotova tijesta pod oštricom noža, oslobođen miris skuhane blitve isprepleten s neodoljivom aromom ulja i luka, para koja se nebu diže, dok soparnik diše... Čudo. Vjerujte na riječ, ako ne vjerujte slikama! A tek okus! Uf.

Ostavimo soparnik na tome.

Ni riječi više.

Iduće na našem imaginarnom meniju je – divlje zelje.

Divlje zelje

Žene iz Runovića, udružene u udrugu divnoga imena "Cvit u kamenu", zaključile su kako su zajedno jače, a sve kako bi unaprijedile život i njegovu kvalitetu u svojem kraju. Govorile su nam o onome što su im majke i bake pripremale za objed, uvjerene da se priroda pobrinula da narod nikada ne ostane gladan.

– Kad su bile gladne godine, svit je preživljava od divljeg zelja, kojeg je uvik bilo za nabrati. Danas je ta mišanca ka delikatesa. Uz glasovitu runovićku puru, kokoš, pivca ispod saća i raštiku, divlje zelje može postati sjajan gastronomski autohtoni brend – uvjerena je Mladenka Puljiz iz spomenute udruge "Cvit u kamenu".

Varivo od raštike sa slanutkom prava je likarija za boležljive zimske dane

Berislava Picek/Cropix

– Virujem bilju. U prirodi ima svega što nam treba. Prošetajte nekim poljskim putem, naokolo ima svega – poručila je svima.

No, vratimo se divljem zelju, nešto raste na obradivim površinama, a nešto u divljini. U Runovićima je najpoznatija grzdulja, neizostavni izvor zdravlja... I nekada davno, pa tako i sada, roditeljice naših junaka držale su se zajedno, podučavale su jedna drugu, podupirale se i snažile, što im je bilo od životne važnosti u nekada patrijarhalnoj sredini. Osnažene su se suočavale s problemima, borba s gladi i neimaštinom bila je jedna od njih, zato su i ponosne na ubrano (divlje) bilje.

A kad se divlje zelje nabere – mjera pri tome nije bitna – onda se pere, ne možemo dovoljno naglasiti koliko je taj dio čistoće Dalmatinkama bitan, ispere se, ulije se voda u njeg, dodaje mu se komadić suhoga mesa i pusti se dobro kuhati, da se okusi prožmu i stvore. Uz tu delikatesu nerijetko se servira skuhana pura, mljeveno kukuruzno brašno, dobro ukuhano, gusto, s komadićem maslaca za gušt.

U škrtoj zemlji krije se bogatstvo.

Ne možemo tu činjenicu dovoljno naglasiti.

Pa se pomičemo malo dalje, prema Kaštelanskoj zagori, tamo nas dočekuje bob, širom rastvorenih "ruku".

Bob

Toj je grahorici dugo, dugo vremena nepravedno oduzimana slava, a na njoj su odgojene, doslovno, generacije. Danas ga se slavi, posvećena mu je i fešta – "Fešta o' boba".

Bob je bio zapostavljen, a onda je i on doživio gastro renesansu

Vojko Bašić Cropix

Riječ je, doslovno, o "gastroobnovi", dopustite nam tu složenicu, Kaštela su tome postala uporištem. Temeljeni na pučkoj kuhinji, recepti su oslobođeni svih modernih varijanti, nema tu ni "posteljica" ni "pjenica", samo pravi, domaći bob.

Kada ga se, recimo, sljubi sa sipom – dobivate veličanstveno jelo, koje diže bolesne, opija, hrani, zavodi.

Ono što bismo mi preporučili daleko je od restoranskog jela, to je nešto što je najbolje jesti iz "latenoga pjata", kada se zveckanje žlice miješa s uzdasima okupljenih. Sigurno ste sad uvjereni da pretjerujemo, ali gledajte ovako:

Na krupno narezati kapulu (crveni luk, napomena, opet i opet) pa je potom pustiti da cvrči na ugrijanom maslinovu ulju, dok ne zamiriše, dok ne promijeni boju. Zovu je zlatnom, a tako i vrijedi. Postupak Dalmatinci zovu "šufigavanjem". Ubaciti očišćenu i narezanu sipu – pustiti je da se prožme s kapulom i uljem i zaliti je bijelim vinom, dodati joj soli (na sol uvijek morate misliti). Pustiti da se prokuha, pa joj dodati bob, nema veće ljubavi od boba i sipe.

Imate sada više varijanti, više dodataka, ali mi se držimo osnova, pa ćemo dodati luka, dvi, tri pome, pri kraju samo petrusimen (peršin za znalce) i, naravno, sačuvano crnilo od sipe.

"Fešta o' boba", o, da, pravi je to naziv!

Kako svaki objed završava "slatkim", tako smo i mi ovaj naš "virtualni" odlučili zasladiti – imotskom tortom.

Imotska torta

Kažu da ju je i car Franjo Josip II., posjetivši Imotski 1875. godine, kušao i potom zatražio recept, kako bi mu i u Beču njegovi kuhari znali prirediti istu tu veličanstvenost.

Ova se torta, dragi naši i još draže naše, ne smije praviti ako domaćica nije – dobre volje! Aha, di ste sad? Dobra volja glavni je preduvjet, tek se potom možete baciti na mljevenje bajama (badem nikad neće biti bajam, neće nikada...).

Imotska torta, kraljica među tortama

Braco Ćosić

Trebaju vam domaća jaja, ribane kore limuna i naranče, šećer i maraskino, treba vam i kap ruma i prstohvat cimeta, treba vam prošek (domaći, naravno, što svjetliji), nismo spomenuli brašno iz jednostavnog razloga što u imotskoj torti brašna – nema.

I pazite sad, baš kao nekada – nema potrebe za upotrebom miksera. Svaka Imoćanka može i zna dobro istući tijesto, razvući trakice, uresiti gotovu tortu, carsku tortu, njezinu veličanstvenost.

Možemo mi ovako još satima, ne brinite, neće biti dovoljno novinarskih kartica da se obiđe cijela Zagora. A moramo paziti i na vlastitu gabaritnost... Ono što je sigurno – tamo ne možete ostati gladni. Jednostavno nema teoretske šanse!

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

Na kortini dinarskoga planinskog lanca, već na Klisu, razdvajala se stoljećima tjeskoba hrapavog bespuća unutrašnjosti Dalmacije od morskih širina po kojima se ide u bijeli svijet. Doživljaj oproštaja od tanke crte Dalmacije što se rastegla pod bìlom planina, koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braća, ponavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca… Tako je u svom Kulturno-povijesnom vodiču Zagore Splitsko-dalmatinske županije uvodno napisao mr. Joško Belamarić, jedan od najuglednijih hrvatskih konzervatora, odškrinuvši vrata prirodnog lokaliteta smještenog sjeverno od turističke obalne vreve.

Obalu je lako predstaviti, svaki njezin otok je biser, a vala školjka. Ali Zagora je nešto drugo, ona je skriveni dragulj, ona je "Doživi domaće" sintagma. Ona je i zabrđe u kojem se uđe nakon skretanja s već poznate staze. Dalmatinska zagora je i onaj slučajni, sporedni put koji zove na adrenalin, avanturu, osjećaj.

Zagora je autentični doživljaj, sklop tradicije, gastronomije, prirodne ljepote, jezera i rijeka, divljih brda i surih litica. A na njima vidikovaca na kojem se mogu napraviti najljepši selfiji. Predlažemo vam zato izlet u neotkrivenu, neposrednu blizinu koju ste sto puta htjeli vidjeti, a nikada se odvažili niste.

Vodimo vas na putovanje u kojem ćete Zagoru upoznati preko njenih velikana, ljudi što su u njoj rođeni, odrasli. Prvi na tom popisu, ako krenemo sa zapada je Ivan Meštrović, legendarni kipar svjetskog glasa. Detalje iz njegova života, kao i kod ostalih koje spominjemo na ovoj turi slavnih, pronašli smo u knjigama "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" autora Slobodana Prosperov Novaka i "Dalmacija hrvatska ruža svjetova" Marina Kuzmića i Ante Mekinića.

Na valu fino brušenog talenta Ivana Meštrovića, izniklog u Dalmatinskoj zagori, potakli su su kip Grgura Ninskog u Splitu, čiji palac i stranci i domaći uvijek taknu išćući želju svoga života. Pa spomenik "Neznanom junaku" na Avali, slavni "Zdenac života" u Zagrebu, u Splitu i Kaštelet i zdanje vlastite Galerije...

Danijel Soldo/Cropix

Kiparev životni kraj ćete odmah prepoznati po velikom bijelom zdanju, Meštrovićevu mauzoleju u Otavicama. U svijet umjetnosti ušao je skoro kao i legendarni slikar Giotto. I on je bio pastir kojeg je otkrio dalmatinski Cimabue dok je u zavičaju čuvao ovce i oblikovao prve skulpture od drva i kamena. Djetinjstvo je proveo u svojim Otavicama, skrivajući u sebi vulkanski temperament budućeg kipara i arhitekta. Studirao je prvo u Beču koji ga nije zadovoljio, nakon čega je otišao u Pariz gdje je doživio svoje umjetničko sazrijevanje.

Životni kraj Ivana Meštrovića ćete odmah prepoznati po velikom bijelom zdanju, Meštrovićevu mauzoleju u Otavicama

Ivana Nobilo/Cropix

A, na valu tog fino brušenog talenta iznikli su kip Grgura Ninskog u Splitu, čiji palac i stranci i domaći uvijek taknu išćući želju svoga života. Pa spomenik "Neznanom junaku" na Avali, slavni "Zdenac života" u Zagrebu, u Splitu i Kaštelet i zdanje vlastite Galerije... Autor je i skulpture "Indijanci", zaštitnog znaka Chicaga, koji je prije nekoliko mjeseci bio u središtu svekolike pažnje javnosti.

Malo istočnije otkrivanje Zagore nas vodi u okružje kozmopolita iz Vrlike, kako nazivaju velikog pisca Milana Begovića.

Znate li da je u tom ruralnom zabrdskom kraju rođen čovjek čija su se djela izvodila diljem svijeta? I da je on autor glasovitog uratka "Amerikanska jahta u splitskoj luci"? U Vrlici možete pogledati vrličko kolo, ali i čuti kako je svestrani Begović plovio valovima modernizma, ne libeći se ni stvaranja vrlo provokativnih erotskih mapa. "Amerikanska jahta" je drama koja vrlo uspjelo razrađuje anegdotu o povratku iz Amerike bivšeg sluge, i nevoljama što ih je taj povratak stvorio u obitelji njegovih nekadašnjih gazda. Svijet ga pamti i po sagi o Gigi Barićevoj, ali i autorstvu libreta za Gotovčevu operu "Ero s onoga svijeta".

Malo istočnije otkrivanje Zagore nas vodi u okružje kozmopolita iz Vrlike, kako nazivaju velikog pisca Milana Begovića

Vojko Bašić/Cropix

"Tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada, Skalinada, Skalinada, Skalinada"… Ima li Dalmatinca koji nije čuo za ove legendarne stihove? Vjerojatno ne, jer "Skalinada" i ime slavnog glazbenika Zdenka Runjića antologija su dalmatinštine. Proslavljeni skladatelj zabavnih skladbi igrom slučaja rodio se u Slavoniji za vrijeme Drugog svjetskog rata, no svoje podrijetlo vuče iz malog dalmatinskog mjesta Labin. Za stanovnike Dalmacije on je za života, isto kao i posmrtno vječni zaštitni znak Splitskog festivala. Iza njega je ostala glazbena škrinja puna blaga, a u njoj "Poeta", "Malinkonija", "Četiri stađuna", "Lastavica", "Jubin te, jubin", "Sunčane fontane", "Kapetane moj", "Oluja", "Diridonda", "Nadalina", "Piva klapa ispo' volta", "Prozor kraj đardina", "Vagabundo", "Galeb i ja"….

Tu blizu je i Knin, a s njim i veliki književnik Dinko Šimunović koji je život proveo kao učitelj u zaostalim krajevima Cetinske krajine. Radio je u Hrvacama i Dicmu, neko vrijeme i u Splitu. Umro je u Zagrebu nakon godina odricanja i siromaštva u kojem su tadašnji učitelji bili osuđeni živjeti. Bio je i ostao veliki hrvatski književnik koji je objavljivati počeo u tridesetima. Drži se za temelj modernističke proze, koji će se u hrvatskoj književnosti pamtiti kao autor "Alkara", "Muljike", "Duge"…

Dinko Šimunović je rođen u Kninu 1. rujna 1873. godine.

Nikša Stipaničev/Cropix

Iz Knina lagano idemo u pravcu istoka, kroz ledine i brda, prema Imotskoj krajini. I mjestu Slime u kojem je rođen Josip Pupačić, kako ga mještani i danas spominju kao Bepicu. Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika rođen je iza brda, sjeverno od mora. To je vjerojatno još i više iz gena mu kamenih izvuklo sol života, kada je moru tom plavom posvetio jedne od najljepših stihova. I nastalo je ono predivno … I gledam more gdje se k meni penje, i slušam more dobro jutro veli…. Gledao je Bepica to more s vrha brda preko Dubaca, preko duboke uvale Vruje. Koliko je bio ushićen morem, toliko je volio i Cetinu, reći će domaći, pričajući kako je i njoj posvetio gomilu divnih stihova.

Stanite na vidikovac iznad Vruje i u sebi samo tiho uzdahnite: I gledam more, gdje se meni penje

Tom Dubravec/Cropix

A predivnu zbirku riječi i besida o životu imotskog čovika sa sure, škrte zemlje ispričala je još jedna književna legenda, Ivan Raos iz imotskog Medova Doca. Sjećate se mudrog Matana, oka didova, pa Netjaka, Podguza… Plejade fenomenalnih muških i ženskih likova koji su na površinu doveli sraz dvaju svjetova, takozvanih Vlaja iz zabrđa i velike gospode iz obalnih gradova. Granicu između dva svjetonazora probili su vješti Vlaji, torbari i galantari mijenjajući sebe, ali što je još važnije i one među koje su došli.

Tu u blizini u Krivodolu, Podbablju rođen je i Mate Ujević, pjesnik i enciklopedist, a u Imotskom, nadomak Crvenog i Modrog jezera i Vlado Gotovac, književnik i političar. Vladu ćemo pamtiti i kao čovjeka koji je iskreno vjerovao u bolju Hrvatsku, velikog pjesnika i esejista, izvrsnog govornika, političara i moralista. Imotsko selo Ričice u svijet je odnio i boksački as Mate Parlov, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja. I prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu.

Onda ćemo se spustiti prema Vrgorcu i dok budemo prolazili pokraj plodnih polja, stati i nauživati se miksa mirisa Zagore i mora. Pa dohvatiti koju zrelu jabuku, naguštirati se crvene vrličke jagode. I slušati povjetarac koji će donijeti glas o slavnom pjesniku Vrgorčaninu Tinu Ujeviću. A vjetar će reći, bio je on pisac i pjesnik, ali i posljednji veliki trubadur. I čovjek koji je volio i živio u šarmu istinske, počesto i teške, mučne boemštine.

Zaista, kako bi se boem Tin ujević nosio s današnjim - nošenjem maski?

Ivo Ravlić/Cropix

Jesmo li koga zaboravili? Jesmo. Još toga na našem putu puno ima, još puno velikih ljudi iz te naše divne, neotkrivene Zagore. Među njima je i jedna posebna žena. Našli smo je lutajući ciljano, a opet spontano po bespućima Zagore. Zub vremena već davno pokrio vrijeme joj rođenja. Ali ne i njenu važnost. Ona je Mila Gojsalić, poljička heroina. I iako ne postoji niti jedna stvarna arhivska stavka da je 1530. junačko djelo uistinu i napravila, ona se i nadalje spominje kao glavni akter. U brojnim naraštajima pripovijedalo se kako je ova poljička cura, nakon ljubavne noći koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i logu svog neželjenog ljubavnika Ahmed-paše.

Mila je junakinja i tadašnjeg i današnjeg modernog vremena, čiji spomenik dignut njoj u čast ponosito stoji nad kanjonom Cetine. S tog se mjesta pruža veličanstveni pogled na tu našu divlju, pitomu, moćnu, snažnu, a opet nježnu i umilnu Zagoru. Jeste li ga posjetili? Jeste li sada shvatili kako Zagora čeka na nas. Ako niste, vrijeme je. Vjerujte nam na riječ, nećete požaliti.

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.

Ako nije na Instagramu, nije se ni dogodilo.

Ovako otprilike izgleda maksima današnjeg doba. U vrijeme kad nam mobiteli pružaju svijet na dlanu, događa se da i mi pružamo svima svoj svijet na uvid, i to preko društvenih mreža. Sakupljanje iskustava, najčešće na putovanjima, tako je postalo sakupljanje fotografija, ali ne u albumima, nego na profilima društvenih mreža. Nekada na Facebooku, sada na Instagramu.

I kao što za nekretnine vrijedi ona poznata "lokacija, lokacija, lokacija", isto vrijedi i za dobru fotografiju na Instagramu. Jest, ima tu i u filtrima, kompoziciji, trenutku, no lokacija čini čuda. A gdje ćeš većih čuda od onih koje pruža – Dalmatinska zagora.

I zato nam dopustite da vas inspiriramo i pozovemo na otkrivanje jedinstvenih ljepota koje vam ovaj kraj pruža. Tu ćete odmoriti dušu, napuniti se iskustvima, ali i okinuti savršenu fotografiju za društvene mreže.

Podijelili smo putovanje na dva dijela – na sjevernu i na južnu Dalmatinsku zagoru, gdje Klis predstavlja imaginarnu granicu.

A na sjeveru vladaju jedna princeza i jedna kraljica. Krupa i Krka.

Krupa se nalazi u blizini Obrovca, jedan sat vožnje od Zadra.

Tirkizne, modre i tamnoplave nijanse uokvirene divljim zelenilom i oštrinom kamenjara predstavljaju osobit doživljaj koji se ne može opisati riječima. Krupu krasi 19 slapova koji spadaju u najljepše u Hrvatskoj. Najpoznatiji je Deveterac, koji je ime dobio po devet sedrenih kaskada koje završavaju slapom visokim 13 metara.

Kudin most

Ivana Nobilo/Cropix

U selu Ravni Golubić počinje staza koja vodi do Kudina mosta, a blizu izvora nalazi se manastir izgrađen 1317. godine. Zanimljivo je da Kudin most nema puno posjetitelja, iako je sve uređeno, staze su prohodne, a vidikovci održavani. Zato je razumljiv ushit svakoga tko je posjetio Kudin most, oduševljenje ljepotom, hladovinom, prirodom, mirom, tokom rijeke, atraktivnom gradnjom, obližnjim slapom, pozicijom daleko od svega, idealnom za potpuno opuštanje.

Stoga će dolaskom na "skrovitu" stazu do Kudina mosta posjetitelj upoznati najljepši dio Krupe, njezine raskošne slapove i sedrene kaskade, te će prelaskom mosta doživjeti čaroliju priče o ljubavi, uz saznanje da je Kudin most ujedno najstariji očuvani prijelaz preko rijeke Krupe.

Nećemo puno pisati, pogledajte samo fantastične fotografije Kudina mosta naše vrsne kolegice Ivane Nobilo. "Instagramabilno"? Itekako!

Također, valja spomenuti i ljepotu kanjona rijeke Zrmanje, koja oduzima dah. Iako teče duboko usječena u kanjon teško prohodnoga kraja podno južnih padina Velebita, vrijedi truda. Fotografije koje možete "okinuti" s visine nestvarne su. Samo – pazite kako kročite! Ne junačite se zbog društvenih mreža.

Pogled na kanjon rijeke Zrmanje
 

Ivana Nobilo/Cropix

Prije nego što spomenemo kraljicu Krku, dotaknimo se jednog njezina slijeva – još jednog bisera Dalmatinske zagore – rijeke Krčić. Topoljski slap ove rijeke, smješten pet kilometara od Knina, jedan je od najljepših u ovom dijelu Hrvatske. Kad nabuja, sa svoja 22 metra savršena je pozadina za najljepše fotografije, ali i za najdivnija iskustva. No, posjetitelji dolaze obilaziti Topoljski slap i u doba kad je on samo suha stijena bez vode, što je također atraktivno.

Ono što je Topoljski slap za Krčić, to je Skradinski buk za Krku. Istina, ovaj drugi itekako je slavniji, samim time i poznatija je kulisa ne samo domaćih, nego i stranih instagramskih profila. Jer nemali broj turista, bilo da odsjedaju u Splitu, Šibeniku, Zadru i drugim mjestima na tom području, želi upravo fotografiju na kojoj poziraju u svježoj Krki, a da je iza njih Skradinski buk. Ako još nema previše ljudi oko vas, slika je itekako vrijedna posjeta Nacionalnoga parka Krka.

A kad ste već tamo, otiđite "Visovcem" do – Visovca. Naime, dugi niz godina, još od sredine šezdesetih, plovi se Krkom uzvodno od Skradinskoga buka (Slapova Krke) do Visovca i Roškoga slapa, a kasnije i do ostataka starih hrvatskih utvrda Trošenja i Nečvena. A onda se dogodio preokret. S prvom izletničkom linijom, novim brodom na električni pogon Nacionalnoga parka Krka, možete zaploviti – Krkom nizvodno! Od Roškoga slapa do franjevačkog otoka Visovca. Budući da je brod "Visovac" električan, tišina vas prati od samog početka. A otok Visovac u svoj svojoj tajnovitosti polako izranja pred vama kao inspiracija za idealnu foto-priču.

Pogled na Visovac

Nikša Stipaničev/Cropix

Kad je riječ o najfotografiranijim mjestima u Hrvatskoj, na listu sigurno upada izvor Cetine. Vrelo rijeke koja se u more ulijeva tek kod Omiša, a na svojem putovanju Zagorom čini stanovnike brojnih krajeva ponosnima kad kažu da "žive uz Cetinu", izgleda tako čarobno da su mnogi i danas uvjereni da to i jest. Ili joj barem pridodaju magične epitete, inspirirani viđenim.

Usred krša nalazi se modrozeleno jezero upravo nevjerojatne ljepote, poznato i kao Glavaševo vrelo. Koliko je duboko, još nije istraženo, a upravo odatle Cetina kreće na svoje putovanje do mora. Izvor se nalazi na 385 metara nadmorske visine nedaleko od Kijeva, Civljana i Vrlike.

Zvonimir Barišin/Cropix

Ovo tirkizno "oko" – jer baš tako izgleda kad u obzir uzmemo fotografije iz ptičje perspektive – na Instagramu uživa posebnu popularnost. Ne postoji profil specijaliziran za ljepote Hrvatske na kojemu nećete naći barem jednu njegovu fotografiju snimljenu dronom. Vrelo je okruženo dinarskim krajolikom, što samo dodatno pojačava magičan ugođaj.

Oni koji su se uputili na izlet u ovaj kraj potvrdit će vam da je i sama vožnja do vrela doživljaj. Priroda u Zagori u bablje ljeto sama je po sebi motiv za fotografiju i prilika za spajanje s prirodom i uživanje u njoj, a ako ste među hrabrijima, ne sumnjamo da ćete i zaplivati u jezeru. Ipak, voda u njemu rijetko kad prelazi 10 stupnjeva, a dubina nije istražena... Dakle, kupanje prepuštamo samo najvećim avanturistima. A fotografirati se može svatko. Još ako imate dron – pripremite se na gomilu lajkova.

U neposrednoj blizini izvora nalazi se i crkva sv. Spasa, koja je također prepuna zanimljivih motiva za fotografiranje. Ruševine starohrvatske crkve građene u 9. stoljeću, smještene osam kilometara od Vrlike, izgledaju kao da su dio filmske kulise. Hollywood ne bi bolje napravio ni da hoće.

Nedaleko od Brštanova, između sela Niska i Matasa, smješteni su bunari Rajčice, prekrasna atrakcija Kliške zagore koja je u posljednje vrijeme postala poznata širem krugu posjetitelja.

Bunari oduševljavaju svojom ljepotom. Riječ je o deset gotovo identičnih bunara izgrađenih u savršeno posloženom suhozidu, a unutar svakog napravljene su i kamene skaline. Prema pričama mještana, bunari su tu od doba Turaka. U nekim se spisima navode i kao "rimski bunari", što bi značilo da su stariji od tisuću godina. Konkretnih dokumenata ili dokaza o njihovu podrijetlu još uvijek nema jer još nisu temeljito istraženi. Bunari na Rajčici odigrali su veliku ulogu u životu mještana ovoga kraja. Iz njih se pojila stoka, ali se i nosila voda za kućanstva, a brojna djeca tu su prvi put zaplivala. Legenda kaže i da nikad nisu presušili. Do bunara vodi i biciklistička staza koja prolazi i kroz Gizdavac, Muć, Postinje, Gornje Matase i Brštanovo. Osim bunara, svako je mjesto zaslužilo biti ovjekovječeno.

Bunari Rajčica

Shutterstock

Tu je i selo Grab, koje se nalazi sjeverozapadno od Trilja, na obalama rječice Grab, nekoliko stotina metara od njezina izvora, koji je jedan od najljepših krških izvora. Samo izvorište čudesno je lijepo – okruženo je stijenama i bujnim zelenilom, pa vam se čini kao da ste u nekom začaranom svijetu bajki. Samo poziva na uživanje i fotografiranje. Filtri su – nepotrebni.

U biti, gdje ćete bolje (i foto i video) kulise od – Dalmatinske zagore! Treba se samo odvažiti i krenuti neutabanim stazama kako bi se uistinu doživjela ljepota domaćeg.

Tekst realiziran u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom u skladu s najvišim pravilima struke.