Novinarsko pero znalo me odvesti na tisuće mjesta, od onih svjetskih top sportskih destinacija, do manje znanih kakav je, primjerice, Benkovac, gradić u kojem se uvelike priča o atletici.
Priča se o skromnim djevojčicama čiji rezultati izazivaju divljenje i daju energiju svima koji žele uspjeti u sportu. A put do zvijezda, osim u snovima, iznimno je težak, o čemu zasigurno svjedoči i uvod u ovo benkovačko atletsko predvečerje.
- Sve dok ne krenu klupske pripreme, tvoj je zadatak trčati kroz vinograd, jer će ti to biti uvodno zagrijavanje – govorila je jednoj djevojčici njezina majka, koja ju je dovela na atletski stadion u Benkovcu.
Nedvojbeno, upravo je stadion čarobna riječ kojom su širom otvorena vrata "kraljice sportova", jer sve dok grad Benkovac nije odlučio stvoriti barem minimalne uvjete za svoje atletičare, trčalo se ne samo vinogradima, nego i poljima u okolici ovoga slikovitoga gradića. Dobro je poslužila i školska sportska dvorana....
U čemu je onda tajna benkovačkog atletskog buma? Spreman odgovor imao je trener Dario Ivković, čije mišljenje zasigurno dijeli i Ivan Nekić, koji ovom prigodom nije mogao izravno nazočiti priči koju donosimo u "Spektru"... Zanimljivo, obojica rade u Benkovcu, učitelji su u razrednoj nastavi...
- Nema tu neke posebne tajne, sve je čista genetika, podneblje u kojem se živi, jer granice grada Benkovca dotiču plodne Ravne kotare i krševiti kraj Bukovice! Uzmimo samo primjer ove pošasti koronavirusa, COVID-19 nam ne može ništa – nasmijao se Dario.
Izgradnjom priručnog stadiona s četiri kratke pruge podigla se i razina zanimanja za atletiku, u klubu je oko 70-ak članova, uglavnom mlađeg uzrasta.
- Moramo biti zadovoljni ovim što imamo, istina, nitko ne bi imao protiv da se moglo ostvariti raniji plan, odnosno, stvaranje doslovce pravog atletskog stadiona. Ali, tko hoće raditi, može i ovdje udariti temelje dobrim rezultatima, u čemu uspijevamo, i to nas sve skupa veseli. Jer, ako nam je za ove brzinske discipline na 100 i 200 m dovoljno 40 metara ravnine, onda možete misliti kako bi to izgledalo u naravnoj veličini. Mi ćemo ovako pa dokle doguramo – veli Ivković.
U Benkovcu je prijašnjih godina također živjela atletika, ali su uglavnom, kaže Dario, bili dugoprugaši, dok današnji naraštaj više voli ove brzinske discipline ili pak skok u dalj.
- Neda im se patiti. Je li tako, cure? - upitao je trener i poslao ih na zagrijavanje prije nego je naš Luka Gerlanc pripremio opremu za fotografiranje.
- Ono što je zanimljivo jest činjenica da u klubu nemamo samo djecu koja idu u ovdašnju školu, nego i iz drugih mjesta. Roditeljima ne pada teško dovoziti ih na trening, iz Raštevića, Polače, Tinja, Miranja, Lišana Ostrovičkih i Biograda na Moru. Imamo tu širinu, jer se rad u klubu izgleda lako prenosi od usta do usta – zbori Dario, koji je usput najavio sudjelovanje na Erste ligi u Zagrebu, u isto vrijeme kad je i Hanžekovićev memorijal.
- Imamo njih šestero koji su izborili normu: Stipan Bobanović, Fani Jurjević, Tonina Zrilić, Marta Marinović, Sara Stijepić i Valentina Šimunac. I to je za njih veliki doživljaj jer je nama cilj da djeca uživaju – zaključio je Ivković, napomenuvši kako je lanjske godine Matea Čerina uspjela biti u istom kadru s čuvenim Justinom Gatlinom, što je nedvojbeno detalj koji hrvatska rekorderka nikad neće zaboraviti. Istina, Matea ne voli previše istrčavati pred mikrofone, kamere i fotoaparate.... Želi ostati skromna unatoč tome što je svojim rezultatima uvelike privukla pozornost na sebe. Zato smo je oprezno uveli u razgovor s obećanjem kako neće biti "mrcvarenja".
- Onda može. Meni je draže govoriti na atletskoj stazi – otpustila je Matea smiješak i odvela nas na njezin put prema podlozi od tartana... Prije desetak godina sam gledala kako moje prijateljice treniraju atletiku, i to u školskoj dvorani ili na otvorenom malonogometnom igralištu. Svidjelo mi se i odlučila sam priključiti im se, istina, nije bilo ni prevelikog izbora jer je nogomet sport broj jedan u našem gradu. I to isključivo za dečke. Prva testiranja naših izvrsnih trenera Ivana i Darija, kako su mi kasnije rekli, otvorila su mi put u atletski svijet. Očito su na prvu primijetili moju darovitost – prisjetila se Matea, koja jednako uživa na treninzima kao i natjecanjima.
- U meni je uvijek taj osjećaj iščekivanja, bez obzira što je u pitanju od ovo dvoje, jer jedno i drugo meni donosi radost. Zato i jesam u atletici gdje namjeravam ostati što više, uvjerena kako mi se neće ponoviti lanjska ozljeda koja me je neko vrijeme udaljila od tartana. Moja upornost i potpora trenera puno su mi značili za povratak, u konačnici i povratak k dobrim rezultatima. Hvala im – veli Matea, koja će na jesen krenuti u 3. razred Gimnazije u Benkovcu.
Valja istaknuti kako je od početka školovanja Čerina odlična učenica, koja u svjedodžbama niže samo petice. Još dvije godine srednje škole nakon kojih će uslijediti odluka koji fakultet odabrati, moguće je i novu sredinu življenja i treniranja.
- Znam kako je to neminovnost, međutim, ne želim se još opterećivati time, ali je posve izvjesno da ću potražiti neki veći klub, samim time i grad u kojem ću nastojati jednako dobro gurati, sportske obveze i one koje me očekuju kroz studiranje. Nadam se da ću uspjeti uskladiti obveze, u ovom trenutku razmišljam samo o tome kako napraviti što bolji rezultat. Ono što ne volim kad mi se na leđa stavljaju razni epiteti u stilu "atletska kraljica" i slično. Do vrhunskih rezultata doista je trnovit put – zaključila je Matea i otrčala na stazu kako bi se priključila ostalim curama.
- Eto, to vam je Matea. Njoj je trening na prvome mjestu – kazao je Dario, te je iz povelike skupine "izvukao" rekorderke u štafeti 4x200 metara u razredu mlađih kadetkinja. Prva nam je pritrčala Sara Stijepić...
- Kako sam kroz izvanškolske aktivnosti odabrala atletiku te kasnijim odabirom trenera ovaj sport me skroz zaokupio i ne bih ga mijenjala za ništa na svitu. Uživam s mojim prijateljicama i tako ću nastaviti – svoje je odradila Sara i mikrofon predala u ruke Nike Gašpar...
- Iako smo po godinama uglavnom sve jedna do druge, imam najmanje "staža", jer u atletici sam nešto više od godinu i po dana. Privukli su me rezultati koje su prije mene postizale moje prijateljice i onda nije bilo teško zaljubiti se u atletiku. A nije mi teško ni putovati iz Biograda u Benkovac, u grad u kojem je rođen moj tata. Sve smo ponosne na ostvareni rekord, kao i na čestitke koje smo dobile od članica drugih hrvatskih klubova. Uz sve treniram i u biogradskom rukometnom klubu – kazala je Nika i zamolila Martu Marinović neka se predstavi s nekoliko riječi...
- Mogla bih ponoviti sve ovo što ste čuli, praktički u atletiku smo dospjele na isti način. Čim su krenuli prvi dobri rezultati na regionalnim natjecanjima, znale smo da možemo više, bolje i brže. Ponosna sam i sretna zbog ostvarenog rekorda - zborila je i Marta i zadnju izmjenu štafetne palice ponudila Valentini Šimunac.
- Još u trećem osnovne počela me privlačiti atletika o kojoj su mi pričale prijateljice. Dobro se sjećam kako su govorile da će nas u svemu nositi dobar rezultat, jasno, nakon odlično odrađenih treninga koje možemo zahvaliti našim učiteljima Dariju i Ivanu – pohvalila je Valentina trenere u AŠK "Benkovac".
Bajkoviti zalazak sunca iza zidina Kaštela Benković, srednjovjekovne utvrde, te nad poljima plodnih i Ravnih kotara, nedvojbeno otpratio nas je do novog susreta s darovitim atletičarkama koje umjesto TV sapunica radije prate izravni prijenos atletske Dijamantne lige.