Kako se ovom čovjeku kroz sve te godine nije raspala kompletna neurološka struktura, znao bi valjda samo Nigel Leigh, nekadašnji profesor kliničke neurologije na Kraljevskom koledžu u Londonu! A možda bi i tom znanstveniku svjetskog formata naš sugovornik ostao vječna zagonetka, možda bi njegovim ispitivanjima, definicijama i dijagnozama izmakao posljednji iz svog „plemena“ koji je, tko zna kako, ostao svjedok mitske povijesti i preživio sve do danas. I to uvijek na istom mjestu.
Ante Zorić je rođen 1941. godine, prvi je, kaže, „školovani trgovac u Zadru nakon Drugog svjetskog rata“, dugo godina je radio u „Novoj zori“ iz Svetog Filipa i Jakova. Ni istraživanje legendarnog sportskog novinara Drage Marića ne bi ustanovilo na koliko je košarkaških utakmica bio, koliko je igrača gledao, od svjetskih klasa do momaka zalutalih na parket Jazina i Višnjika, koliko je trenera dočekao i ispratio, čega se sve nagledao. Nikada u životu nije igrao košarku, a čak i današnja generacija navijača Zadra za njega kaže: On je Gospodin Navijač!
-Ne, nisam igrao košarku. Ponosan sam što sam Filipjanac, a sretan što od 1960. živim u Zadru. Prije dolaska u Zadar, pet godina sam u prvoj generaciji „Gusara“ igrao vaterpolo u Svetom Filipu i Jakovu gdje je temelje tog sporta, kao i u Biogradu, udario profesor Slaven Benković. Bio sam golman, započinje svoju priču vitalni 76-godišnjak.
-Filipjanci su poznati navijači, vrlo brojni, to je oduvijek, pa i danas, pravo leglo košarkaških navijača, a ja sam bio među prvima. U košarkašku dvoranu u Jazinama sam prvi put ušao 1960. kada još nije bila ni završena. Igrao je Zadar protiv Milana, sjećam se da je Mile Marcelić odigrao partiju života, zabio je oko 20 koševa.
Kako je u dvoranu ušao, više nije izašao!
Kada je Zadar 1972. uveo pretplatničke karte, Ante je kupio svoje mjesto: šesti red, sjedalo 34 na „Zapadu“ Jazina. Prelaskom u Višnjik, „adresa“ se promijenila: ulaz C, peti red, sjedalo 15. Promijenila se samo „adresa“, Ante je ostao isti: najdugovječniji je pretplatnik KK Zadra koji je odgledao punih 45 sezona i misli da je za tih 45 godina propustio manje od deset domaćih utakmica Zadra! A putovao je i na gostujuće!
Iz tog impozantnog kompleta godišnjih pretplata, 162 ulaznice je poklonio Muzeju zadarske košarke.
-Nisam bio na svom mjestu u dvorani jedino ako sam bio bolestan ili ako nisam bio u Zadru. Ništa me nije moglo spriječiti.
-Pa ni supruga?!
-Ma znala je moja Marija od prvog dana s kim ima posla: prve naše zajedničke nedjelje otišao sam na jednu utakmicu u Split! Dva sam unuka vodio na košarku, jedan je i igrao, a sada imam dvoje praunučadi.
A onda kreće bujica nevjerojatno detaljnih sjećanja na neke odgledane utakmice.
-Krešo Ćosić dolazi iz Ljubljane pojačati Zadar protiv jake Bosne i pobjeda 88:83. Boris Mutić u TV prijenosu kaže da u igru ulazi „mladi Šuljak“. A „mladom Šuljku“ 28 godina!
-Pino i Krešo? Eh, imao sam veliku sreću gledati ih u svojoj momčadi. Mogao si zatvorenih očiju otići na Kalelargu i uloviti prva tri koja naiđu, Krešo i Pino bi i s njima pobijedili! Na svoje sam oči gledao: Krešo od centra do slobodnog bacanja dođe u tri koraka, poleti i zakuca! Vidio sam to tada i nikad više. A Pino protiv Borca iz Čačka tri minute vodi loptu, prije isteka svakog napada pogodi protivnika u nogu, pa opet iz početka. Na kraju pogodi i mi pobijedimo! Daj Bože da hoće, ali takva se dva više neće roditi.
-Euforiju iz 1986. Zadar više neće doživjeti. Da je tada netko skupljao novac za Klub, bačva od 200 litara bi bila mala!
Onda je na red došla serija blic pitanja i odgovora. Evo ih u „komadu“:
-Najdraži treneri su mi Lučo Valčić, Vlado Đurović i Danijel Jusup. Protivnički igrači? Slavnić, klasa, imao je pozitivnu sportsku drskost. Pa Plećaš. Mirza Delibašić i Duci Simonović najmirniji. Simonović, kao i naš Mišo Ostarčević, čim sudac svira digne ruku, pa makar gubio utakmicu. Pet najdražih Zadrana? Pino, Krešo, Pero Jelić, Petar Popović i Ante Matulović. Najdraža pobjeda? Finale Kupa protiv Jugoplastike 1970. Nije se znalo hoće li Krešo igrati, puna dvorana, svi sa zastavama. Poispadale su im iz ruku kada je spiker rekao da Krešo igra, stotinjak Zadrana u deliriju. Neki iz dvorane nisu znali izaći. Najteži poraz? Protiv Zvezde, početkom 70-ih. Pet minuta i 11 sekundi prije kraja oni ozlijede Pina, imamo osam razlike, ali suci ih guraju i mi izgubimo. Najzaslužniji? Enzo Sovitti je utemeljio košarku i u Zadru i u Splitu. Što mi je žao? Žao mi je što se Lea Pincetića malo spominje, a dao je i dušu i tijelo za Zadar. Dirigent kakvog nitko nije imao, „Zadar je najbolji, Zadar je slavan…“
-Sa Zadrom sam proživljavao i dobro i zlo, bilo je neprospavanih noći, ali brzo se oporavim, dok dođem kući. A onda u krevetu vrtim film. Dobro, ponekad je pomogla i neka lakša tableta. I nikad prema terenu nisam bacio niti papirić! Nikakav nered nisam izazvao i to ni danas ne trpim. Smetaju mi muktaši koji stalno gledaju košarku, a nikad ništa nisu dali. Ja sam platio svaku svoju ulaznicu, pa i za trening! Htjeli su mi prije nekoliko godina pokloniti pretplatu, ali sam odbio. Ljubav prema košarci mi je iznad svega. Čak i nakon svega ovoga, priča Ante pri prelasku u zonu sumraka i šest-sedam posljednjih sezona koje su pojeli skakavci.
Generacije navijača su odustale, ali ne i on. Nije nikada ni pomislio, sve do nedavnog poraza od Krke!
-Već sezonama visimo na jednoj utakmici. Protiv Krke sam bio ljut na sve i svakoga, posljednja serija poraza mi je jako teško pala. Pa neki od tih klubova nisu ni znali što je košarka dok smo mi bili moćni! Uzimamo nikakve igrače, a onda nas naša djeca pobjeđuju s tuđim sastavima, to je grozno. Prvi put u životu sam se kolebao hoću li više dolaziti na utakmice. Prošlo me je, dolazit ću, a što ću drugo!?
-Ima li izlaza iz ove agonije?
-Uhvatiti se kadeta i juniora, imati 80 posto svojih igrača, a dovoditi iznimno kvalitetne. Druge nema! Sve ostalo je očaj, katastrofa i rezultat kojega Zadar nije zaslužio. Ma da se Enzu Sovittiju i Kreši dignuti i vidjeti ovo – vratili bi se nazad!
-Mislite da Klub treba prodati?
-Da, treba ga financijski ojačati. I nije važno kako će se zvati, samo neka su u njemu Zadrani. Tko voli košarku, doći će u dvoranu. Ja nikad nisam napustio svoj Klub, ljubav je jača od svih problema. Dok me noge nose – dolazit ću u dvoranu, jer „Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku“.
Možda KK Zadar može pasti i dublje, ali sjedalo 15 u petom redu ulaza C u Dvorani Kreše Ćosića očigledno će i dalje biti popunjeno. I, da, očito ni čuveni neurolog Nigel Leigh, s početka teksta, to ne bi umio objasniti.
„Imam više od 20 trofeja s Božićnog turnira u muri japaneži!“
Jedino natjecanje na kojemu Ante Zorić i danas osvaja titule je – mura japaneža!
-E, da, istina je! Imamo mi u Zadru Božićni turnir u muri japaneži, osvojio sam više od 20 titula pobjednika, najtrofejniji sam igrač. Posljednjih 30 godina u paru igram s Vjekom Sorićem i nepobjedivi smo, priča ne bez ponosa Ante prisjećajući se tog jedinstvenog turnira što se igra po kafićima – nekada u „Kvarneru“ i „Lovri“, pa u „Malom mistu“ i sada u kafiću u zgradi „Pegla“.
POVJERENIK DRUŠTVA PRIJATELJA HAJDUKA:„Skupljao sam priloge za transfere Holcera, Vardića, Mušovića, Ristića…“
-Početkom 60-ih godina bio sam povjerenik Društva prijatelja Hajduka, a na osnivačkoj skupštini u Pakoštanima bio je i legendarni igrač Hajduka Zvonko Bego. Nekad je to bilo tako, sjećam se da smo skupljali novčane priloge kako bi Hajduk mogao ostvariti transfere Holcera, Vardića, Mušovića, Ristića. Di su ta vremena od današnjih!? Ne zna se broja Hajdukovih utakmica koje sam odlazio gledati u Split, puno nas je išlo. Danas, mislim, nije više tako, sjeća se s nostalgijom svojih „nogometnih epizoda“ košarkaški navijač Ante Zorić.
„Najveća sramota su loši odnosi navijača Zadra i Šibenika – to treba hitno zaustaviti!“
-Najveća je sramota ovo što se događa između navijača Zadra i Šibenika. Kad bi Zadar bio kažnjen neigranjem u Jazinama, domaće bi utakmice igrao u Šibeniku i svi su tamo zdušno navijali za Zadar, kao da navijaju za šibenske košarkaše! Mnogi naši igrači su igrali u Šibeniku, Boris Babić, Branko Šuljak, Bruno Petani, bilo je naših i kada su Šibenčani najprije ušli u Drugu, a onda i u Prvu ligu. Bio sam na mnogim utakmicama u Šibeniku i stekao tamo brojne prijatelja. Ovo trvljenje treba hitno zaustaviti, poručuje Ante onima koji ga žele čuti.