Uskoro će dvije godine od posljednjeg intervjua. I od Zlatne lopte, vrha njegove veličanstvene karijere. U godini nevjerojatnog tijeka, svjetske opće blokade, čim je nogomet oživio, vratio se pripadajućim mu vrhovima.
S Realom je upravo osvojio 17. trofej u osam godina, drugi španjolski naslov. I to kao jedan od ključnih protagonista. Kojeg mediji slave iako je dobar dio njih prije 'lockdowna', a pogotovo u dvomjesečnoj pauzi, problematizirao kraj njegove ere. U izboru Marce bio je svrstan među 100 najboljih sportaša u 21. stoljeću. Djelovalo je kao prigodni okvir dužnog priznanja veteranu velikih pobjedničkih bitki prije umirovljenja. Njemu to nije bilo ni u primislima. Nije mu to u naravi. Štoviše, samo ga je dodatno motiviralo da potvrdi ono što je osjećao. Još itekako može i hoće! To je, naposljetku, pokazao u ludom ritmu svaka tri dana unutar jednog mjeseca. Igrao je kao starter osam utakmica, prosječno 80 minuta. I zaradio novu eru hvalospjeva kritike, navijača i ostalih. Struka je, kako je pokazivalo povjerenje Zidanea, potvrđivala da je sretna što ga ima.
Tjedan dana odmora pred nastavak sezone iskoristio je da dođe kući. Gdje ga je dočekao neformalni, ali po svemu značajan naslov u izboru našeg lista, odnosno žirija trenera, novinara i navijača. Najbolji nogometaš Hrvatske u povijesti! Puno povoda za razgovor. I zanimljivih koliko važnih stavova koje je Luka Modrić izrekao... Veliki intervju sa Lukom objavljen je u Sportskim novostima.
Ovo vam je prvi povratak u Hrvatsku nakon dužeg vremena, je li tako?
- Istina je, nisam bio od studenoga prošle godine, praktično devet mjeseci. Zaželio sam se kuće, Zadra, obitelji i prijatelja. Tjedan dana će brzo proletjeti, pogotovo što imam i program treninga. Odradit ću to uz plivanje, malo tenisa, vježbe. Nema opuštanja. No, baš sam sretan što sam sa svojima...
Sve je ljepše kada u prtljazi nosite još jedan trofej, 34. naslov Primere?
- Super! Baš sam ispunjen srećom i zadovoljstvom zbog drugog mi naslova španjolskog prvaka. Osvojio sam već 16 trofeja u Realu, četiri Lige prvaka, ali ovaj naslov Primere baš me posebno usrećio.
Možda i zato što je tek drugi unutar osam godina u Madridu?
- Vjerojatno je i to razlog. Definitivno smo trebali imati više nacionalnih naslova jer smo neka prvenstva prokockali na baš nespretan način. No, dobro, što je bilo to je prošlo, treba uživati u sadašnjosti i može se utjecati na ono što slijedi.
Ovo je bila vrlo čudna sezona zbog prekida i pandemije. Kakav je ukupan nogometni dojam?
- Jako dobar! Imali smo kontinuitet dobre igre tijekom cijele godine, a pogotovo smo vrhunski odradili ovaj završni ubrzani dio nakon duže pauze. Niz od deset uzastopnih pobjeda, uz jedan remi, najbolje govori o ovom Realu. Osvojili smo u siječnju i španjolski Superkup na turniru u Jeddi, a još smo u utrci za Ligu prvaka.
Je li vas iznenadila ova dominacija Reala nakon tri mjeseca 'lockdowna'?
- Iskreno rečeno, i nije. Dok smo bili zatvoreni u svojim domovima, svi smo trenirali. Bio sam u kontaktu sa suigračima i primijetio sam kako svi rade s nekom dodatnom motivacijom. Valjda i zato što nam se dogodila ova neočekivana i posve nova situacija s pandemijom. Zaželjeli smo se nogometa i momčadskog đira. Kad smo se napokon vratili zajedničkom treningu, osjetio sam još jaču povezanost igrača, uživanje da smo opet zajedno i u punom pogonu. Vidjelo se odmah da će sve to biti dobro.
Vjerojatno niste mislili da ćete zaredati deset pobjeda u nizu?
- Moram priznati da nisam jer jako dobro znamo kako je Primera jaka liga i vrlo komplicirana za takve nizove. No, u posve drugačijim uvjetima natjecanja, bez publike i na našem manjem stadionu, ipak smo se odlično snašli. Odradili smo top pripreme, djelovali vrlo kompaktno, čvrsto, u obrani maksimalno fokusirano i igrali stvarno dobar natjecateljski nogomet.
Vi ste 'hermano', brat, kako vas zove Sergio Ramos. Kapetan je odigrao impresivno ovaj nastavak sezone i skupio čak 13 pogodaka, od kojih je onaj slobodnjak protiv Mallorce remek djelo. Čovjek je u 695 utakmica u karijeri postigao čak 100 golova uz 39 asistencija. Što reći?
- Baš tako, što reći!? Moj brat Sergio je fenomen! I to ne kažem zato što smo u osam godina stvorili doista poseban odnos, što se obiteljski družimo, zajedno idemo na ljetovanja ili zato što smo zajedno proživjeli fantastične nogometne doživljaje i uspjehe. Ramos je s 34 godine stijena, natjecateljski top razina, a kada gledate kako radi na sebi, onda vam je jasno koliko je tome posvećen i koliko je i dalje gladan uspjeha. Lider momčadi i najbolji branič svijeta. Njegova karijera sve govori o kakvoj je klasi riječ.
Tko vas se posebno dojmio u ovoj šampionskoj sezoni?
- Ne bih posebno nekoga izdvajao jer mislim da je najveća snaga ovoga Reala bila upravo grupa! Svatko je na svoj način pridonio tituli, uključujući sve nove igrače koji su došli, ove mlade snage kao Vinicius, Rodrygo...
Oko Hazarda su bila najveća očekivanja, nažalost, ozljede su ga poremetile?
- Eden je igračina! Obožavao sam ga gledati još u Chelseaju. Stvarno, otkako je došao, nije imao sreće sa zdravljem. Vidjelo se koliko je željan igre i pokazivanja što sve može, a može izvanredno puno. Prošao sam te faze velikih očekivanja i procesa prilagodbe, remetećih pehova, zato sam mu i kazao da samo mora biti strpljiv. Prevelika je kvaliteta, njegovo znanje nam jako treba, ali je ključno da bude fit. Bude li spreman za City - super, a ako ne onda je najvažnije da na početku nove sezone u rujnu bude potpuno zaliječen.
Moramo ipak nešto o Karimu Benzemi. Dojam je da je prvi puta dobio tretman top napadača u očima medija, navijača i šire javnosti?
- Sretan sam zbog Karima, sada su napokon svi spoznali ono što mi igrači odavno znamo. Benzema je top napadač s kojim je užitak igrati. Njegovo razumijevanje igre, kretnje, narušavanje ravnoteže suparničke obrane, to je nešto posebno. Benzema je uvijek radio veliki posao za momčad i baš mi je drago da je sada doživio opće ovacije i veliku satisfakciju priznavanja svoje klase.
Možda je tome razlog i izlazak iz sjene Cristiana Ronalda. Ovo je i za momčad prvi značajan trofej nakon što je CR otišao u Italiju?
- Suvišno je raspravljati koliko je Ronaldo bio važan za Real, ali moram reći da nas nije opterećivalo to što ga nema u smislu da nećemo moći gajiti iste ambicije. Mi smo bili uvjerenja da ćemo nastaviti osvajanjem trofeja i bez njega jer, bez obzira na snagu pojedinca, momčad je uvijek iznad svih i najjača snaga.
Valverde, Vinicius, Rodrygo, mladost koja donosi novu energiju?
- Baš tako! Novi val entuzijazma, svježine, fizičke moći i strasti, koju donose tako dobri mladi igrači, sam je revitalizirao grupu. Klub i trener su tu mudro djelovali. Ta nova limfa je i nas starije i iskusnije dodatno motivirala i osnažila da podignemo ritmove. Rezultat se vidi.
Slažete li se da je ipak ključan čovjek novog iskoraka trener Zidane?
- Nema dvojbe! Zidane je potvrdio svoju klasu, i to ne samo nogometnu, koja je fantastična. Zidane se još jednom pokazao kao vrhunska osoba. Stvorio je na svoj prepoznatljiv način odličnu atmosferu u momčadi i oko nje. On daje mirnoću, vrlo je korektan u pristupu igraču. Odaje tu lakoću pravednosti u izborima i tretiranju svih igrača, iako svatko zna da je to trenerima možda i najteži dio posla. Uvijek ima onih koji ne igraju koliko bi htjeli, nisu zadovoljni i to je logično. No, trenerov pristup je doprinio da se svatko osjeća kao dio momčadi i prihvati svoj trenutačni status. Još jedna je tu stvar važna. U svlačionici su sve to dobro momci, nema nekoga tko pravi probleme iz svojih pobuda, nema tzv. 'trule jabuke'. Mislim da je to jako važan faktor kompaktnosti koju imamo.
Kakva je razlika između prvog i drugog Zidanea, onog s kojim ste osvojili devet trofeja u 149 utakmica u razdoblju od 2016. do 2018. godine, te ovog s kojim ste u sezoni 2019./20. osvojili već dva naslova?
- Onako, na prvi dojam, u pitanju je ista karizmatična osobnost i trener koji razumije igrače. Već sam to više puta kazao, ali ponovit ću - vidi se da je Zidane bio igrač, i to jako velik igrač, i da jako dobro zna što treba i kada kazati, kako pristupiti igračima. Svejedno govorimo li o razvoju momčadi, taktičkom pristupu ili odlukama koje treba donositi... Bilo je i kriznih faza, ali je pravodobno znao reagirati i promijeniti ritam situacije. To su karakteristike snažnih ljudi. U ovoj drugoj fazi, eto, Zidane mi djeluje samo još bolji u svemu tome što je i prije dobro radio. Donio je nešto novo na planu treninga i taktike, imamo više automatizama, napravili smo iskorak u onome što nam je prije znalo biti problem, a to je defenzivna igra. Sve se to jako lijepo vidjelo u ovih 11 utakmica nastavka.
Unatoč svemu tome, nađe se onih koji mu osporavaju stručnost?
- U nogometu sam svega vidio i čuo, pa me ne bi trebale iznenađivati i takve površne priče. Kad netko sebe potvrdi kao trofejnog trenera, onda mi je stvarno smiješno da netko može sumnjati u nečiju stručnost. Zidane je jedan od najboljih trenera u povijesti Reala, a ima strašnu konkurenciju. I po meni je danas jedan od ponajboljih trenera svijeta.
Kako u prvoj, tako i u ovoj eri, znali ste biti neraspoloženi zbog nekih njegovih odluka u svezi vaših nastupa?
- Ha, oni koji me znaju, odavno su spoznali da bih ja uvijek želio igrati, na treningu, utakmici, od početka do kraja. A to, naravno, nije realno. Zidane je uvijek imao pristup da treba rotirati igrače i dozirati im nastupe. Real u pravilu, kad počnu natjecanja, igra svaka tri dana, pa je nužno dozirati snage. Nekad mi nije bilo po volji, ali pokazivalo se da je upravo on u pravu.
Prošle jeseni, nakon par ozljeda s reprezentacijom, drugi su igrači, kao Valverde, iskoristili vašu odsutnost i nametnuli se. Kad vas Zidane nije uvrstio u većim utakmicama, kao s Atleticom, Paris SG-om i u prvom El Clasicu, činilo se da je to početak kraja vaše nedodirljivosti u Realu. Barem su tako širili priču madridski mediji?
- Nije to bilo baš tako kako se stvarala atmosfera. Prije svega, ova je sezona krenula krivo već u prvom kolu u Vigu. Tamo sam dobio u 56. minuti prvi crveni karton u karijeri i to za doslovno ništa. O kakvom se isključenju radi, dovoljno govori da je to pravilo, kad slučajno nagazite suparnika iza leđa, ubrzo nakon toga ukinuto. Jednu sam utakmicu preskočio, a u drugoj s Villarrealom sam krenuo s klupe. Uslijedila je prva reprezentativna akcija i u drugoj utakmici, u Azerbajdžanu, sam se ozlijedio. Nije me bilo u tri utakmice i Zidane me nije stavio protiv Atletica, potom ni protiv Granade.
Ali ste ušli već u 34. minuti zbog ozljede Kroosa i postigli jedan od najspektakularnijih golova u karijeri?
- Da, baš mi je trebao taj osjećaj kad sam pogodio rašlje i gotovo rasparao mrežu. Kao da sam zaključio jednu fazu frustracija. Uslijedila je opet reprezentativna akcija, i, nažalost, u drugoj sam se utakmici u Walesu opet ozlijedio.
Sreća u tom pehu jest da ste spašavali kontru u 88. minuti i spriječili pobjedu domaćina, kao i to da ozljeda nije bila teža. A mogla je biti?
- Je, uz to što sam preskočio Mallorcu i Galatasaray u LP, sretna je okolnost da je odgođen El Clasico, zbog problema sigurnosti u Kataloniji, pa sam se mogao oporaviti.
Vratili ste se u prvu postavu, protiv Sociedada ste dali pogodak uz dvije asistencije za 3:1 pobjedu. No, u odigravanju odgođenog El Clasica u prosincu opet ste bili na klupi...
- Tako je trener odlučio i to je njegovo pravo. Gledajte, sa Zidaneom od prvog dana kada sam ga upoznao, a to je još u vrijeme kad je bio asistent Ancelottiju, imam odličan odnos. Učvrstili smo ga kad je došao za prvog trenera 2016. godine i puno mi je pomogao u mojim važnim iskoracima u igri i samopouzdanju. Zidane mi je na jednom od prvih razgovora u četiri oka kazao da moram vjerovati u sebe, da imam posebne vrline, te da sam vrijedan i Zlatne lopte. To mi je puno značilo jer sam prvi puta i ja pomislio da sam stvarno vrijedan toga da me se dovede u istu rečenicu s tim razinama igrača.
Imao je pravo Zidane, jer ste dvije godine kasnije osvojili Zlatnu loptu. No, zimus se i kroz medijski tretman činilo da ste potrošili svoju kraljevsku priču i status kod Zidanea. Eksplodirao je novi miljenik medija i navijača, Valverde, iako nije jasno kakve to veze ima s vama, obzirom da ste posve drugačiji igrači?
- Kartoni, ozljede i poremećeni natjecateljski mi ritam pridonijeli su da se u medijima stvori takva atmosfera. No, u stvarnosti su stvari bile drukčije. Prije svega je tu odnos s trenerom. Zidane i ja smo često razgovarali, i kad je sve bilo O.K., i kad nije. Cijenim posebno to što se s njim može otvoreno razgovarati, to što ti pošteno kaže svoje mišljenje, ali očekuje od tebe da i ti kažeš svoje. Tako sam mu rekao što me tišti. Nije problem ako me ne vidi u prvom planu, ali sam želio znati je li taj status trenutačni ili dugoročniji. Trenirao sam dobro, i ono što sam igrao, bez lažne skromnosti, bilo je dobro. U medijima se to nije prepoznavalo, ali ja sam znao da je tako. Želio sam spoznati vidi li trener to tako ili ne, je li se nešto promijenilo, jer naposljetku najvažnije je što šef misli.
Šta vam je kazao?
- Zidane mi je kazao da je vrlo zadovoljan mojim radom, pristupom i da samo nastavim tako. Nikakve dvojbe u moje sposobnosti nije imao, nego mi je samo pošteno kazao da u tom trenutku on ima neku drugu viziju što je najbolje za momčad. Prihvatio sam taj stav i zasukao rukave. Bio sam i dalje pun motiva i želje da se nametnem, kao i prvog dana kada sam došao u Madrid.
Kasnije je sve sjelo na svoje mjesto.
U Superkupu ste briljirali, postigli 100. pogodak u karijeri protiv Valencije u ponajboljoj momčadskoj i vašoj partiji sezone. Četiri dana kasnije odigrali ste 120 minuta protiv Atletica i golom iz jedanaesterca pridonijeli osvajanju trofeja. Dakle, mogli ste fizički igrati na visokoj razini?
- Pa, u to nisam sumnjao ja, nego drugi. Moj početak sezone nije bio sporan zato što imam 34 godine, nego zato jer sam imao dvije ozljede i nezasluženi crveni karton, što me poremetilo u ritmu, kao što bi i svakog igrača, taman imao 24 godine. U Jeddi sam samo potvrdio, kad sam fit i u kontinuitetu, da sam i dalje sposoban pratiti razine izazova koji su pred klubom kakav je Real.
No, u medijima se disala drukčija atmosfera. Provlačila se priča da više niste na toj razini, da mlađi trebaju naprijed i da je to, eto, razumljivo temeljem vaših godina.
- Prije svega mogu reći da razumijem kako mediji funkcioniraju. Od dolaska u Madrid imao sam različite tretmane, od dvojbi da sam promašaj, pa do velikih priznanja i podrške. Uvijek sam to prihvaćao kao dio života u ovako velikom klubu kao što je Real, gdje su očekivanja kontinuirano velika, a pritisak stalno maksimalan. Uvijek si na vagi i to je tako. Moraš biti spreman na to, fokusirati se na rad i da budeš najbolji što možeš kada igraš. Ovo okruženje ne priznaje drugo. No, u ovoj sezoni osjetio sam da prema meni nije bilo korektnog tretmana...
Zasmetalo vas je što unatoč velikim uspjesima i minulom radu kritika nema toleranciju prema vama?
- Ma ne to, pa rekoh vam da sam prihvatio spoznaju da je u ovom okruženju uvijek najbitniji slijedeći izazov, a ne onaj koji je prošao. I to je O.K. Smetalo me što se stvorila predrasuda, pa kako god odigrao stav je bio isti. Ponavljalo se "ima 34 godine, znanje je isto, ali noge i pluća ne služe kao prije", i sve u tom stilu. Kad me nije bilo u postavi protiv Barcelone, PSG-a ili Atletica, samo bi ojačao intenzitet te poruke. Nije bilo bitno što sam u igri pokazivao dobru formu jer sam ušao u kontinuitet nastupa i pobjeda momčadi, što sam u Jeddi u četiri dana i dvije vrlo teške utakmice s jakim suparnicima odigrao 200 minuta bez problema. I to jako dobro. Stvarao se dojam da kad sam u momčadi ona više nema moći i zato gubi bodove, a prava je istina da sam ja prvi poraz sezone, u klubu i reprezentaciji, doživio tek 6. veljače u Kupu sa Sociedadom, a tada sam ušao u igru u drugom poluvremenu, kad smo već gubili... Sve bi se te činjenice marginalizirale kad su se analizirale moje igre i smatram da to nije fer. Razumijem da se u trenutku slabije predstave pomisli da je to znak krivulje pada slijedom godina, ali ako se na terenu potom događa nešto drugo, trebalo bi i nešto drugo značiti...
Pa i Sergio Ramos ima 34, a nije toliko naglašavano. O.K., možda je veznim igračima teže održati visoke razine jer su drugačije potrošnje i ritmovi trke i igre?
- Gledajte, ključno je ono što čovjek pokazuje na terenu, a ne koliko mu je godina, što priča ili što je nekoć napravio. Ne želim biti ni povlašten, ni zaštićen u kritici za nekakve minule zasluge, ali mislim da je fer i da sam zaslužio da me se procjenjuje temeljem onoga što pokazujem na terenu, a ne samo u kontekstu predrasude koliko mi je godina. Naposljetku, sam sebi sam najveći kritičar. Onog trenutka kada procijenim da više ne mogu pratiti ritmove, da nisam učinkovit, prvi ću to priznati i povući se. Nema teorije da živim uz dvojbu kako sam nekome teret, balast.
Postojao je dojam da možda dio medija, koji su bliži izvorima u Realu, prenašaju odjeke iz kluba. Niste o tome porazgovarali s odgovornima?
- Nisam, jer ni po čemu nisam osjetio neku promjenu ponašanja kluba prema meni. S Realom, odnosno predsjednikom Florentinom Perezom i direktorom Miguelom Angelom imam izvrstan odnos od početka. Kroz vrijeme se razvilo čvrsto međusobno povjerenje. Real je prema meni uvijek maksimalan, kao što sam ja uvijek davao maksimum za klub. Oni me dobro poznaju i znaju da se meni može sve reći, otvoreno i bez uvijanja. Eto, niti jednom nisam osjetio da su me oni stavili pod sumnju i da bih trebao raščistiti dojam jesam li višak.
Ovaj izvanredan učinak u mjesec dana brzopoteznog finiša prvenstva živite kao mali revanš sumnjama?
- Ma, nema nikakvog osjećaja revanša. Ponavljam, Real je velik i zahtjevan, puno taj planet daje, puno i traži. U osam godina doživio sam sve najljepše za tri karijere i osjećaj sreće što sam dio tog Realovog svijeta. I svaka komponenta, od kluba i momčadi, trenera i navijača, medija i Madrida, pridonijela je tim doživljajima. Zato je ova titula i moje sudjelovanje u njoj razlog samo jednom - potvrdi svih tih sretnih osjećaja. Među inima potvrda da mogu igrati u kontinuitetu, biti protagonist, a ne statist u najvećem zahtjevu. Potvrda da je ovo i dalje veliki Real i da navijači mogu biti sretni.
Tako učvršćujete ideju o bližoj perspektivi. Više puta ste rekli da biste htjeli završiti karijeru u Realu?
- A tko ne bi!? No, treba vidjeti hoće li to htjeti klub. Real je moja kuća, ali Real odlučuje što je najbolje za klub. Znam da se ovdje vezni ili napadači rijetko zadrže do 35 godina. Ja sam uspio i to mi nije poklonjeno, nego sam zaslužio radom i ponašanjem. Ukoliko Real procijeni da više nisam taj, spreman sam i na tu neželjenu opciju. Ništa to ne bi promijenilo moju emociju prema klubu. Iako, nadam se da ću srušiti i taj stereotip da se u Realu ne može dočekati kraj karijere u određenim godinama nakon 34. - 35. Jako sam se namučio da dođem do Reala, prošao sam svašta i neću se olako odreći tog statusa. Borit ću se na terenu da zaslužim ostanak.
Imate još manje od godinu dana ugovora. Što to znači?
- Da je jedino sigurno da ću u Realu igrati do lipnja 2021. godine.
A potom?
- U mojim godinama se ne razmišlja puno o 'potom', ha-ha… Vidjet ćemo. Idemo korak po korak. Znam dobro da nisam na početku karijere. No, uvjerljivo osjećam da imam u nogama još nekoliko godina pravog nogometa. I siguran sam 100% da još želim igrati, da imam iste motive za trening, borbu, odricanja za pobjedu i trofeje. Najvažnije je da me zdravlje služi!
Niste razgovarali s klubom što dalje ili ne očekujete da će do toga uopće doći?
- Nisam još razgovarao i nema žurbe. Kada za to dođe vrijeme, vjerujem da ćemo se naći i razbistriti naše planove, da znamo na čemu smo. Mislim da bi to bilo normalno i siguran sam da će se dogoditi. Vjerojatno tamo do zime. Kako god taj razgovor tekao u kontekstu bilo kojeg raspleta, brzo ćemo se i lako dogovoriti. Mi smo si previše da bi među nama, nakon svega, moglo biti ikakvog spora. Kako Real odluči, uzimajući u obzir što i trener misli, tako će biti. Nema stresa. Sad je najvažniji samo fokus na Real i potom Euro. Puno posla i veliki gušti. Treba uživati...