Kakav Mars? Šta ti je? - zapanjeno pita Mišo Kovač. Najveću legendu naše glazbene scene teško je ičim više zaprepastiti, ali pitanje o Marsu i Mišu je ‘izulo iz cipela’. A o Marsu ga pitamo zbog inicijative znanstvenice dr. Sare Milkovich koja sudjeluje na projektu Mars 2020, u sklopu kojeg je prije nekoliko tjedana na taj planet lansiran rover ‘Persenvance’, u kojem bi se, bude li sve po planu, nakon Stinga, Rolling Stonesa, Queena... trebala puštati i Mišina glazba, piše Jutarnji list.
- Ako opet uvedemo puštanje ‘pjesama za buđenje’ roverima na Marsu, inzistirat ću na tome da pustimo Mišu Kovača.
Kad sam već ja podrijetlom Hrvatica, neka i moj rover ima neki hrvatski štih - rekla je dr. Sarah Milkovich, koja se nada da će tako ispuniti četiri godine star zahtjev 24sata, koji je NASA već prihvatila, da se na jednom od rovera na Marsu za dobro jutro pusti pjesma Miše Kovača ‘Poljubi zemlju po kojoj hodaš’. Što kaže Mišo, čija je interpretacija pjesme Đorđa Novkovića još te 2016. godine oduševila ljude iz NASA-e?
Da nemam publiku
- Pusti sad Mars. Pa ne radim ja pjesme za Marsovce nego za ljude! Neka je, neka pjesme, ako treba neka ide i u svemir, ali meni je od NASA-e, Marsa i tih rovera puno bitnija publika. Mene je publika stvorila. Da nema publike, ne bi bilo ni mene.
Publika je meni sve. Da nema publike, rekao sam to davno novinarima, ja bih prodavao ribu na ribarnici. Što je isto častan posao, da se razumijemo - kaže pjevač čija je nedavno objavljena antologija u izdanju Croatia Recordsa - nazvana jednostavno ‘Mišo Kovač - Antologija’ - među najprodavanijim albumima u Hrvatskoj.
Sto trideset i jednu pjesmu koja se nalazi na tom glazbenom izdanju odabrao je osobno Mišo, glazbeni fenomen naših prostora, a šesterostruko CD izdanje dolazi s vrlo bogatim popratnim sadržajima, knjižicom na 52 stranice u kojoj se nalaze rijetke fotografije Miše Kovača autora Stanka Karamana, Marka Čolića i Ivice Jakića te iz privatne arhive supruge Lidije Kovač i arhive Jugotona odnosno Croatia Recordsa.
“Ako me ostaviš”, “Ostala si uvijek ista”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Drugi joj raspliće kosu”, “Proplakat će zora”, “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Poljubi zemlju”, “Zalij to cvijeće suzama sreće”, “Nikoga nisam volio tako”, “Jedina prava bila je ona”, “Dalmacija u mom oku”, samo su neki od hitova koji su proslavili Mišu Kovača, a koji se nalaze na Antologiji.
Tu je i njegova prva singlica, obrada velikog hita Raya Charlesa, “Ne mogu prestat da te volim” (I Can’t Stop Loving You), ali i zadnji singl iz 2018. godine “Pismo moja”. Obuhvaćen je najveći dio njegove karijere, kako s najpopularnijih tako i s onih manje popularnih, ali ništa manje cijenjenih albuma. Stoga je ova kompilacija najobuhvatnija do sada.
Je li Mišo zadovoljan plasmanom i popratnim sadržajem?
‘Onaj Dalmatinac’
- Jesam. Ali to nije važno. Jesi li ti zadovoljna? Jesi li poslušala ploču? - pita Mišo, koji ističe da je pjesme birao u želji da se svide ljudima.
- Oni su jedini važni! Oni, ne ja! Da mi se pjesma nije svidjela, ja je ne bih ni snimio. Pjesme sam uvijek birao prema njihovoj duši i emocijama, a publika je željna upravo takvih pjesama, a ne nekakvih budalaština koje im serviraju amateri.
Publika nepogrešivo zna, ona uvijek prepoznaje istinu - govori pjevač koji je u svojoj pedeset i šest godina dugoj glazbenoj karijeri prodao više od dvadeset i dva milijuna nosača zvuka, i priču vraća na same njene glazbene početke kada nekadašnji vratar Nogometnog kluba Šibenik na glazbenu scenu ulazi s velikim uspjehom i na natjecanju Prvi glas Šibenika 1961. godine, u svečanoj dvorani šibenske Gimnazije, dijeli prvo mjesto s Mirkom Vukšićem i za nagradu dobiva tri Elvisove singlice. Dvije godine kasnije, kao 23-godišnjak, Mišo je uspio zainteresirati zagrebačke glazbene krugove, prije svega Peru Gotovca, a Mišin sugrađanin Škarica svojedobno je pribilježio i ono što se tada govorilo za Mišu:
- Glas pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju - opisuje Škarica put do slave praktički nepoznatog pjevača, tek sa stažem ‘lokalnog sanjara’, koji poput anonimnog momka iz priče o ‘američkom snu’ dolaskom u diskografski Hollywood snima prvu ploču i put među zvijezde postaje izglednim.
- Zvijezda? Pusti to... Slušaj, ja ću ti sad ispričati nešto što nisam nikad novinarima pričao.
Za vrijeme služenja vojnog roka ušao sam u orkestar koji je u Beogradu vodio Makedonac koji je završio konzervatorij. Kada je birao koga će uzeti u svoj orkestar, dolazili su mu momci s instrumentima, slušao ih je kako sviraju i pjevaju. Ja sam došao bez instrumenta, praznih ruku.
Pitao me što sviram, kako ću se pratiti dok pjevam, a ja sam mu rekao da meni nikakva pratnja ne treba. Skeptično me gledao, a ja sam samo momku do njega rekao: ‘Svirat ćemo Elvisa, daj mi As-dur’ i otpjevao Elvisovu ‘My Love’. Od prve me primio u orkestar. Ali nisam ja samo u tom orkestru tamo svirao.
Nastupao sam i u tada čuvenom ‘Kristal baru’ na Topčideru. Da bih uopće ušao tamo, morao sam od poznanika posuditi smoking, jer ga nisam imao. Šefu sale rekao sam da sam pjevač, a publiku sam osvojio kada sam izveo Elvisov ‘I can’t stop loving you’ i ‘La Noviju’, koju sam otpjevao bolje od Tonyja Dallara, a dogovorio sam da se prilikom izvođenja ugase sva svjetla u baru, pa sam pjesmu otpjevao na koljenima, uz plamen svijeća i ovacije publike - prisjeća se Mišo, koji nam priča i o svojim prvim zagrebačkim uspjesima.
- Imao sam jednu crnu majicu koju sam svako jutro prao kako bih navečer u njoj mogao nastupiti u gradskoj kavani ili u neboderu ili na plesnjaku na kojem su se okupljali momci i cure. Pričali su o meni, ali mi nisu znali ime, bio sam onaj crni Dalmatinac koji dobro pjeva.
Nisam tada imao ni stalni angažman, ali već sam imao publiku. I zato ja tu svoju publiku cijeli svoj život volim i poštujem, zato ističem da bih bez njih bio nitko - naglašava Mišo, koji je nedavno napunio sedamdeset i devetu godinu. Rođendan, 16. srpnja, nije slavio, jer ne drži do rođendanskih fešti. A i da drži, ne bi na sam rođendan mogao slaviti, jer je bio u bolnici.
Ivana, Lidija, Elena
- Dobro je, zdrav sam. Nego svako toliko idem na kontrolne preglede, zato sam par dana bio u bolnici - otkriva legenda i nastavlja:
- Za mene nema zabranjenih tema, pa to nije ni zdravlje, ni smrt. Smrt je za svakoga. I za Olivera, i za Arsena, i za Rajka, i za mene. Žao mi je što su ti ljudi otišli. Naravno, kao ocu, najžalosnije mi je što je otišao moj sin Edi. Fizički mi Edi fali do bola, međutim on je uvijek sa mnom, svaki dan, svaki sat, u mojoj duši.
Uvijek je kraj mene. Ja znam da ne možeš biti gospodar vlastitom životu, da je dio svakog života i smrt. Zadnje je došla Rajku, poginuo je u autu, a bio je miran, drag, veliki muzičar. Ali, to je tako. Smrt ne može nitko spriječiti. Ja sam je dosad tri puta izbjegao, a najbliže sam joj bio kad sam imao infarkt.
Spasili su me u zadnji čas, a kada sam otvorio oči u bolnici, iznad mene i mog kreveta je stajao momak koji me poljubio u čelo i rekao mi: ‘Mišo, ja u životu imam samo Isusa i vas.’
Onda je otišao, a ja sam poslije doznao da je momak isusovac - priča Mišo, kojeg, zbog nedavnog boravka u bolnici i epidemioloških mjera propisanih zbog koronavirusa, na sam njegov rođendan nitko nije ove godine poljubio, ali mu je došao čestitati ministar Vili Beroš.
- Je, drag momak! Skroman, moj Dalmatinac. Rekao sam mu: ‘Vili, budi ponosan, ti si spasio Hrvatsku od korone! Nastavi tako kako radiš, drži do sebe, uvijek stoji iza onog što kažeš.’ Pratim ja to s tom koronom i vidim da zahvaljujući Viliju i našoj ekipi Hrvatska ima najmanje smrti na svijetu. Ima, jasno, i ovih koji mu prigovaraju, uvijek će ih biti, to je tako. Evo, ovo što sad Austrija radi, da tjera ljude da se iz Hrvatske vrate s odmora, to je čista ljubomora. I to sam objasnio Viliju, koji mi se čini kao baš super čovjek - otkriva Mišo, o čijem se zdravlju, naravno, brine i njegova voljena supruga Lidija.
- Meni je moja Lidija sve. Tu je uz mene, baš onako kako vele, i u dobru i u zlu. Jasno, tu je i moja Ivana, sjajna pjevačica koja svoj put krči sama i nikad se u životu nije pozivala na svog oca, kao i moja unuka Elena. One su sad na moru, ali čujemo se svaki dan na telefon. Malu obožavam. Vele svi da je na mene.
Neka je - kaže Mišo, a mi se opet vraćamo glazbi. Ima li legenda kakve nove glazbene planove, razmišlja li o snimanju novih pjesama?
- Ne! Sve što treba snimiti ja sam odavno snimio. Sve što valja davno je otpjevano. Imaš sad tu ploču na kojoj je sto trideset i jedna pjesma, jer ih više nije moglo stati, mada se mogla napraviti još jedna takva ploča, koja bi bila jednako omiljena u narodu. Ali, ja sam, kad sam birao, mislio isključivo na svoju publiku. Ne na sebe. Kažem ti, ja nisam tu važan. Važni su ljudi koji to vole, koji to slušaju. Samo oni! - zaključuje čovjek čije pjesme, pišu njegovi poklonici, ljude zgrabe, zarobe i više nikad ne puštaju. I imaju pravo. Jer, budimo iskreni, bez obzira na različite glazbene afinitete, postoji li itko u ovoj zemlji koji barem jednom negdje nije pjevao neku pjesmu Miše Kovača, čovjeka koji ne mari za zvijezde, i kaže da je on tek jedan od nas?