Nekako smo već navikli da u hrvatskom sportu stvari prečesto moraju ići težim putem, da se put do uspjeha gradi u očajnim, nemogućim uvjetima. Jednu takvu priču pokušava izgraditi i 17-godišnja Veronika Šokota, jedna od najvećih nada hrvatske atletike i sporta općenito. Zasad je još samo nada, a hoće li se njezina priča pretvoriti u bajku, ovisi o puno faktora. Na žalost, jedan joj ne ide na ruku, a to su uvjeti u kojima trenira u svome Zadru, uvjeti koji su sramota za sportske i političke moćnike toga grada.
Pisali smo već, lani je devastirano atletsko borilište u sklopu ŠRC Višnjik, točnije nečijom “mudrom” i ničim opravdanom odlukom s travnatog je dijela stadiona maknuta prirodna trava i postavljena umjetna koja služi isključivo za trening nogometaša. Tim činom automatski su sa stadiona izbačeni bacači koji su ostali bez prave alternative za treninge, a među njima i kopljašica Veronika. Ironija u cijeloj priči je da je samo tri godine ranije atletski dio Višnjika u potpunosti obnovljen i tada su svima bila puna usta najava kako će to postati centar za pripreme hrvatskih atletičara. Ironija broj dva je da se sve to događa u trenutku kad Zadar ima jednu od najtalentiranijih kopljašica svijeta.
Da bi se stišala buka, nabrzinu je na igralištu Bagat nabačeno malo tartana, ali to nisu uvjeti za rad, već obična improvizacija. Jer, zaletište za koplje treba biti dugačko minimalno 30 metara, a ono na Bagatu je “zapelo” na 17. Talentirana Veronika, zajedno s tvrdoglavim trenerima Predragom Saratlijom i Katarinom Gašparović iz zadarskog AŠK-a, i u takvoj situaciji pokušava izvući maksimum, ali jasno je da joj je kvalitetan rad onemogućen.
- Teško je jer nemam dovoljan zalet, što se onda vidi i na natjecanjima. Dosta mi ljudi prilazi i govori “ne smiješ stajati pred bacanja”. Pokušavamo trener i ja sve, ali mislim da to nije to. Voljela bih da se napravi pravo zaletište od 30 metara, pa da uspijem usavršiti sve - rekla nam je Veronika s kojom smo razgovarali tijekom nedavnog Europskog bacačkog kupa u Splitu.
Tamo je u konkurenciji znatno starijih djevojaka (U-23) završila na vrlo dobrom šestom mjestu s 54,24. Ranije ove godine na istom je stadionu bacila 55,79, srušila hrvatski mlađejuniorski rekord i došla na treće mjesto svih vremena u Hrvatskoj (među seniorkama). Napreduje, dakle, i dalje unatoč uvjetima u kojima radi i za koje nema naznaka da će se popraviti.
- Teško, jako teško da će se nešto promijeniti. Gledali su nešto, radili mjerenja da vide može li se napraviti kompletno zaletište, ali mislim da ništa od toga. Dosta mi sve to šteti, jer to je ipak zalet koji nemam gdje isprobati. Nešto kombiniramo, ali to nije to, treba mi pravo zaletište.
I u takvoj su situaciji, međutim, Veronikine ovogodišnje ambicije velike.
- Želja mi je još poboljšati osobni rekord, a s obzirom da su nam otkazali Europsko mlađejuniorsko prvenstvo u Rietiju, nadam se da će se barem održati juniorsko EP u Tallinnu i Svjetsko juniorsko prvenstvo u Nairobiju. Tamo ću pokušati biti još jača i bolja.
Shvatili ste i iz ovoga, iako je još uvijek mlađa juniorka, Veronika ima norme i za natjecanja u kategoriji juniorki (U-20). A koliko je dobra, reći će i podaci da je ove godine druga na svjetskoj U-18 i sedma na U-20 ljestvici. S onim težim, seniorskim kopljem.
- Inače radim i višeboj. Ove mu godine, doduše, neću biti toliko posvećena, a za dalje ćemo trener i ja odlučiti. No, koplje je glavno.
Inače je treći razred srednje medicinske škole i već polako gleda prema fakultetu.
- Gledam svakodnevno i svakodnevno primam ponude, ali još nisam ništa odlučila. Prije me Amerika nekako više privlačila, ali sada više i ne toliko - zaključuje Veronika.