Svaki peti srednjoškolac ima ozbiljne znakove depresivne simptomatologije i stresa. Gotovo trećina pati od ozbiljnih simptoma anksioznosti. Svaki sedmi najmanje jednom u životu ozbiljno je razmišljao o počinjenju samoubojstva.
Oko devet posto izradilo je plan suicida, 4,4 posto pokušalo je dignuti ruku na sebe. Djevojke su u značajno većem riziku za sve internalizirane probleme, piše Slobodna Dalmacija.
A sve to bilo je prije korona-vremena. Prije preseljenja u virtualni svijet iz kojega smo djecu i mlade u neka "mirnodopska" vremena htjeli što češće iščupati.
Prije nego su ekrani postali ogledala, a dodiri, zagrljaji, osmijesi zaklonjeni i prijetnja zdravlju. Mladi ljudi preko noći morali su se odreći do tada tipičnih socijalnih obrazaca ponašanja koja prate odrastanje, ali njihovi problemi nisu nestali.
Analizirano 10 tisuća srednjoškolaca
Rezultati s početka teksta dobiveni su u velikom istraživanju “Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj” a predstavljeni su u Ministarstvu znanosti i obrazovanja (MZO). Istraživanje je proveo Laboratorij za prevencijska istraživanja Odsjeka za poremećaje u ponašanju zagrebačkog Edukacijsko - rehabilitacijskog fakulteta (ERF) pod vodstvom doc. dr. sc. Mirande Novak.
Sudjelovalo je više od deset tisuća srednjoškolaca iz 77 srednjih škola iz Zagreba, Splita, Osijeka, Varaždina i Pule. Rezultati istraživanja bili su u neku ruku prijeloman trenutak, “okidač”, nakon kojega su znanstvenice Laboratorija za prevencijska istraživanja odlučile reagirati, približiti se mladim ljudima jezikom koji oni izvrsno razumiju.
Krajem studenog ove godine, uz potporu Unicefa, predstavljena je digitalna platforma Pukotine/PKTN koja mladima, prije svega onima u dobi od 15 do 25 godina (“no bit će i sadržaja za njihove roditelje ali i ljude iz obrazovnog sustava koji s mladima rade“, napominje doc. dr. Miranda Novak) nudi stručnu pomoć u problemima tipičnima za njihovu dob.
U osobnoj iskaznici platforme stoji i kako je “zamišljena kao navigacija kroz odrastanje mladima te odraslima, kroz razne teme i pitanja karakteristična i važna za mladenačko razdoblje”, poput prekida, usamljenosti, anksioznosti, osamostaljivanja, prehrane, gubitka, zaokupljenosti lajkovima do naizgled banalnih problema poput zabrane okupljanja ispred zagrebačkog HNK.
Pandemija koronavirusa život im je učinila još zahtjevnijim. Alati pomoću kojih dopiru do mladih, među ostalim, su njima bliska interaktivna tehnologija, društvene mreže, foto i videomaterijali.
Razgovor s predstavnica(i)ma stručnog tima koji stoji iza Pukotina o razlozima pokretanja platforme koja je u kratkom vremenu izazvala zapaženo zanimanje mladih, kao i o problemima te formama kroz koje i o kojima progovaraju, svojstveno vremenu u kojem živimo, obavili smo mailom. Ni jedno pitanje nije ostalo neodgovoreno, neke odgovore, nažalost morali smo kratiti.
- Ideja je nekako krenula nakon što smo na projektu “Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj” vidjeli kako mladi u Hrvatskoj danas žive. Rezultati su jasno pokazali da više ne možemo govoriti o posebnim skupinama koje su u povišenom riziku, gotovo svaka mlada osoba danas suočava se s raznim izazovima – kaže o začecima Pukotina doc. dr. sc. Miranda Novak.
S obzirom na to da se dugo bave tim područjem, znanstvenice iz Laboratorija za prevencijska istraživanja su nakon predstavljanja rezultata u MZO-u okupile ekipu stručnjaka s kojima već dugo surađuju u raznim kontekstima - članove nezavisne umjetničke inicijative BoliMe, obiteljsku psihoterapeutkinju Dušanku Kosanović iz FamilyLaba Hrvatska te psihoterapeuta Mihaela Kozinu i predložili im ideju.
Nakon što se konstrukcija posložila, ideja je krenula u razradu.
- Ima nas deset u užem timu i zaista smo različitih profila, od kreativaca i umjetnika, znanstvenica, psihoterapeuta, profesorice hrvatskog jezika i filozofije. Pet autora koji se bave psihoterapijom i znanstvenim istraživanjima djece i mladih pišu autorske tekstove na sve teme koje mlade brinu, inspiriraju, muče. Imamo stalne mlade suradnike koji donose perspektivu mladih – opisuje profesorica Novak, dodajući kako je tu i redateljica Judita Gamulin koja snima videopriče „evanđelista“ - mladih koji progovaraju o svojim iskustvima upoznavanja i prihvaćanja sebe, svojim borbama i strahovima.
Adrian Pezdirc snima podcaste svih tekstova, a aktivnosti na društvenim mrežama Facebooku i Instagramu važne su kao mjesta gdje se kreiraju kraće objave kako bi se što više približili mladima.
Jest, ne krijemo im da je život težak
- Pukotine.hr mjesto je gdje zagovaramo prihvaćanje svoje ranjivosti. Nakon što mladima kao društvo damo dozvolu za ranjivost, nesigurnost i nesavršenost, dat ćemo im i dozvolu da prihvate sami sebe – ističe Miranda Novak, dok prof. dr. Martina Ferić, redovita profesorica Odsjeka za poremećaje u ponašanju i voditeljica Laboratorija za prevencijska istraživanja ERF-a, ističe kako mladi zasad dobro reagiraju na Pukotine te im je posebno drago što se o temama piše iskreno i bez skrivanja ili dociranja.
Oko većine tema konzultiraju se s upravo s mladima, studentima, putem fokus-grupa.
- U našim pričama i tekstovima bavimo se time da na pažljiv način i u granicama njima prihvatljivog ogolimo nepopularna i često nepoželjna, no univerzalna mladenačka iskustava. Govorimo o tome da je život i težak, ponekad i mučan, ali i da svi mi unutar sebe imamo resurse za rast, osnaživanje i učenje iz tih iskustava. Želimo učiniti tu istinu vidljivom i staviti je u priču, tekst, video.
Dakle normalizirati težinu života - potaknuti na prihvaćanje da su ljudska iskustva, a posebno mladenačka, i ugodna i neugodna, da ih mnogi proživljavaju i da ih je moguće preživjeti i naučiti nešto iz njih – prepričava Dušanka Kosanović.
- Prečesto, posebno prateći društvene mreže, zaključujemo kako su neki drugi životi savršeni, sređeni, bez briga i tjeskoba, a da je naš daleko od toga. No tome nije tako, ali malo tko priča o toj drugoj, napukloj strani - dodaje ona. Mnogima koji se nađu u Pukotinama.hr za oko će zapeti nadahnute životne priče mladih koje autorice zovu „evanđelistima“, poput plivačice Dine Levačić, europskog i svjetskog prvaka u paraolimpijskom taekwondou Splićanina Luke Bakovića, studentice fotografije na zagrebačkoj ADU Sare Pukanić. Zašto su njihove priče važne mladima?
- Važna PKTN dimenzija je i kritičko promišljanje stvarnosti i vraćanje fokusa na univerzalnost ljudskih iskustava, neovisno o različitim kulturama, trendovima i vremenima. Dominantne slike društva snova, spektakla, instant senzacija, uspjeha, savršenstva i nepogrešivosti postaju imperativi i opterećenje suvremenog mladog čovjeka. Vrijedno je zagrebati u težinu i opasnost slike života koju smo nekritički prigrlili i ponuditi realitet svevremenskih izazova življenja - padanja, dizanja i svega onoga između, što životi naših glasnika i potvrđuju - ističe Martina Ferić.
Vraćamo se nakratko na rezultate istraživanja o pozitivnom razvoju adolescenata. Pitamo znanstvenice je li ih nešto posebno iznenadilo u odgovorima srednjoškolaca?
- Podaci su zapravo vrlo dosljedni u svim gradovima u kojima se istraživanje provodilo. Postoje neke manje razlike, no ne toliko da bi se neki od gradova posebno izdvojio po njima. Iznenadili su nas podaci o pojavnosti vršnjačkog nasilja.
Vršnjačko nasilje je bilo u padu duži niz godina. Prije desetak godina to je bila istaknuta tema, implementirali su se programi prevencije vršnjačkog nasilja diljem Hrvatske, i bilo je nekoliko “jakih” inicijativa poput npr. Unicefova projekta “Nulta tolerancija na nasilje”. No, izgleda da smo opet na mjestu gdje vršnjačko nasilje postaje problem u društvu - ističe Martina.
Mladi u tjeskobi, stresu i depresiji
Uz to, kaže, iznenađujući su bili podaci vezani za stanje mentalnog zdravlja mladih.
- Tjeskoba, stres i depresivni simptomi jako su prisutni. U isto vrijeme nema puno učinkovitih programa dostupnih mladima koji bi podržali njihov pozitivan razvoj, odnosno podržali njihovo mentalno zdravlje - upozorava profesorica Ferić, navodeći i nedostatak preventivnih programa i drugih oblika potpore i pomoći poput savjetovališta, specijaliziranih psihijatrijskih ustanova za mlade, pa i web-portala na kojima će se iskreno progovarati o “teškim” temama.
Koliko je korona dodatno pogoršala situaciju, kako uopće mladi funkcioniraju u potpuno „pomaknutim“ o okolnostima u kojima se i odrasli teško snalaze?
- Vidjeli smo već iz rezultata istraživanja da je i prije pandemije mentalno zdravlje mladih ljudi područje u koje hitno i sustavno treba ulagati. Možemo očekivati da će ti brojevi biti i viši - jasna je Martina.
Neka europska istraživanja, konkretno navodi, poput ovogodišnjeg Unicefova među 8444 mladih o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje, pokazuju kako 27 posto sudionika istraživanja osjeća tjeskobu a njih 15 posto izvještava da su depresivni.
- Ono što posebno zabrinjava jest da je 73 posto sudionika istraživanja osjetilo potrebu potražiti pomoć zbog fizičkog ili mentalnog zdravlja, a od onih koji su osjetili potrebu, njih 40 posto pomoć nije potražilo - upozorava ona. Podsjeća i na rezultate ovogodišnjeg istraživanja provedenoga na Sveučilištu u Rijeci, u kojemu je sudjelovalo 923 studenata, a njih 31,5 posto izjasnilo se kako je razmišljalo o traženju stručne pomoći za vrijeme lockdowna (u proljeće 2020.), dok je samo njih 4,6 posto pomoć i potražilo.
- Kada je riječ o tome kako su studenti u ovo doba pandemije, njih 19,6 posto kaže da je iskusilo tešku depresiju, a njih 23,9 posto visoku razinu anksioznosti. Ove podatke potvrđuje i istraživanje YoungMinds grupacije (2020). Rezultati tog istraživanja pokazuju kako je utjecaj COVID-19 pandemije na mentalno zdravlje mladih veći protokom vremena.
Tako je 32 posto mladih u ožujku 2020. reklo da je korona-kriza znatno pogoršala njihovo mentalno zdravlje, dok se u rujnu 2020. taj postotak popeo na 41 posto.
Isto tako, pogled na budućnost mladih je pod utjecajem pandemije. Naime, podaci iz Unicefova istraživanja pokazuju kako se 43 posto djevojaka i 31 posto mladića osjeća pesimistično u odnosu na budućnost – navodi niz upozoravajućih podataka Martina Ferić.
- Tek ćemo vidjeti što nam se desilo. Nikad do sada u generacijama živućih ljudi nismo doživjeli epidemiju ovakvog opsega i trajanja, koja toliko toga ograničava - dodaje Dušanka Kosanović, koja, kada je riječ o mladim ljudima, ističe:
- Kada govorimo o mladima, pandemija u jako velikoj mjeri ograničava njihove osnovne razvojne potrebe. Prvenstveno tu mislim na zdrav proces odvajanja od roditelja, kada mladi počinju napuštati svoje obiteljsko okruženje i povezivati se s vršnjacima, kada ulaze u veze i sklapaju prijateljstva, odlaze jedni drugima, sastaju se i rastaju, mijenjaju mjesto boravka, putuju u druge gradove i države, pronalaze svoje prve poslove...
Sve su to iskustva koja bi trebali u toj dobi početi doživljavati i iskusiti, iskustva koja im mogu (i trebaju) protresti uvjerenja stečena u obitelji i omogućiti da oblikuju vlastita.
To znači odrastanje – kaže Dušanka te dodaje kako mozak mlade osobe zaprima i obrađuje informacije iz okoline prilično drugačije od mozga odrasle i starije osobe te im je za zdrav i normalan razvoj potrebno vlastito iskustvo.
Mladi nemaju priliku odrasti
- Ako nemaju priliku iskusiti život onako kako bi to razvojno trebali, ugrubo - da osvajaju vanjski svijet i uspostavljaju odnose u njemu (što uključuje i rizike, usuditi se, uspjeti i ne uspjeti i slično) tada su lišeni normalnosti, lišeni su prilike da se normalno razvijaju. Zbog pandemije mnogi mladi, umjesto stjecanja tih ključnih iskustava izvan obitelji, sjede kod kuće, pod istim krovom s roditeljima.
Za razumijevanje mladih u pandemiji i traženje adekvatnih odgovora važno je razumjeti što znači to da im je uskraćena prilika za normalan razvoj – upozorava Dušanka Kosanović. Neizbježno pitanje za kraj je ono o posljedicama pandemije na mladi naraštaj, kako im pomoći?
- Mi ljudi smo jako otporna i prilagodljiva vrsta. Istina je da su ispred nas izazovi s kojima se malo tko do sada susreo u odnosu na sadašnji kontekst pandemije. Mladi najviše osjećaju ograničenja i gubitak prilika koje bi imali da su stvari drugačije, upravo zato im je potrebna podrška i razumijevanje društva. Ako pogledate naslove u medijima u zadnjih nekoliko mjeseci vidjet ćete puno diskriminacije mladih - npr. “Mladi kao super širitelji zaraze”, “Kako uvjeriti mlade da korona postoji?”
Mladi znaju da korona postoji i svjesni su što je ona donijela i što im je uzela. Ljutiti se na mlade ne pomaže. I nema previše smisla - kaže Martina Ferić.
- Smisla ima razumjeti ih, staviti se u njihove cipele i s tog mjesta razumijevanja ponuditi sveobuhvatnu podršku - kroz sva okruženja u kojima se nalaze i na svim razinama. I odgovornost je na svima, od stručnjaka koji su u svakodnevnom kontaktu s mladima u školama do onih koji mogu pružiti podršku kroz savjetovanja, dati podršku odraslima koji su u životima mladih (roditelji, učitelji), pa i kreirati online sadržaje.
No, odgovornost je i na ključnim ljudima, onima koje donose odluke bilo na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini da se uspostavi učinkovit sustav podrške i da se pronađu resursi za njegovu održivost – nema dvojbi za Martinu Ferić, a naše znanstvenice naglašavaju kako je pitanje mentalnog zdravlja, a posebno mentalnog zdravlja mladih, važan i jedan od prioritetnih pitanja javnog zdravlja.