I što učiniti, krenuti u obnovu stare obiteljske kuće nagrizene zubom vremena, vlagom, neulaganjem, jedne od onih kojima ulegnuti krov sugerira kako će za sobom uskoro u krš povući i sve ispod sebe?
Ili sve srušiti, eventualno sačuvati kamen i onda na istome mjestu izgraditi novu?
Krucijalno je to pitanje koje muči podosta vlasnika djedovina, svjesnih da će s obnovom ući u XXXL troškovnik, vjerojatno pun nepredviđenih dodatnih problema.
Gradnja novog svakako bi bila ekonomičnije rješenje, no ono bi s druge strane ubilo čar obiteljske tradicije.
One koji gordijski čvor presijeku odlukom o obnovi starine čeka teži put, prepun potencijalnih pogrešaka.
To više su zlata vrijedni savjeti bračnog para koji je svojim idejama i radom stvorio ovu ljepotu – Villu Montes u Makru iznad Makarske.
On je diplomirani inženjer građevinarstva, stručnjak, vlasnik kamenog zdanja koji ju je kroz naslijeđe dobio od svoga djeda, nekoć vrhunskoga graditelja.
Njegova supruga nema formalno dizajnersko obrazovanje, ali način na koji je uredila interijer pokazuje da diploma uz takav talent i nije potrebna.
Zajednički su nam ispričali kako su uspjeli napraviti impresiju s čijih teraca, bazena, sjenice puca pogled na Makarsku, more, Brač, Hvar, pravac put Omiša...
Milimetar u istom gabaritu
– Suprug je obiteljsku kuću iz 1910. godine želio sačuvati u izvornom obliku i nikakve druge solucije nisu dolazile u obzir. Naše odmorište je napravljeno u milimetar u istom gabaritu kakvo je bilo nekada.
On je kao građevinar bio zadužen za sve intervencije u gradnji, a bilo ih je puno. A ja sam poslije dobila otvorene ruke u uređenju interijera.
Kuća se nalazi na dva kilometra od Makarske, sljubljuje se s Biokovom, u starom je selu Makru. Koje još uvijek čuva ljepotu tradicijske gradnje i koje još nije doživjelo bum svakojakih mikseva i prenapučenost kakvih ima u okolici podosta.
U tom smo smjeru i išli, prema jednostavnosti, svjetlu, prostoru, tradiciji. Ako je suditi po reakcijama, izgleda da smo napravili dobar posao – veli supruga.
I više od toga. Kuća je po projektnoj dokumentaciji ogoljena do vanjskih zidova. Ostala su ta četiri njezina bokobrana u kojima se počeo rađati novi unutrašnji oblik.
No, pazite ovo, prije nego što je bilo što počeo crtati, vlasnik i supruga mu pročitali su brdo literature, pogledali na tisuće fotografija.
Belamarića preporučujem svakome
U gomili materijala imali su početnicu, Bibliju tradicijskog znanja o Dalmaciji, knjigu "Pouke baštine" uvaženog nam splitskog stručnjaka Josipa Belamarića. Čovjeka koji je u njoj sabrao tajne i osnove onoga što Dalmaciju Dalmacijom i čini i čuva.
– Nju bih svakome preporučio prije nego što bilo što počne raditi. Ona donosi odrednice koje treba uvažiti prigodom obnove stare kuće ili gradnje nove u tradicijskom stilu. Mnogi krenu s tom idejom, ali puno njih završi u nekom lošem smjeru. I učinak ne bude onakav kakav su priželjkivali.
Imao sam sreću da je kuća građena stameno, čvrsto, kao tvrđava. Veliki makarski potres nije je ni dotaknuo. Svejedno, tražila je ojačanje nužno u starim kućama. Ljudi počesto za pojačanje kuća uz vijenac stavljaju i betonske krovne ploče. I tako joj naprave najveću moguću štetu – veli.
Vlasnik kuće iz Makra navodi nam kako se na kamene zidove time stavlja ogromna težina, koja kući donosi stalni teret, mučenje...
On je takvu pogrešku lako izbjegao kroz drvenu kosinu. Veli kako ljudi, da bi kuću ojačali na potres, stavljaju betonske ploče, proštemaju zidove, pa ih oslabe, pa naliju, i to nije dobro. Takvu pogrešku nije želio napraviti.
Na udaru vlage i juga
Onda mu se dogodio i problem vlage jer je kuća dijelom ukopana, dijelom na udaru juga. On se uobičajeno javlja kod svih kamenih kuća bez fasade.
I što učiniti kada se kod fugiranja ne može stavljati cement, a vapno uvijek povuče vlagu. Kako to riješiti? Dobra izolacija je, veli, problem riješila za čak 95 posto, što je s obzirom na građu kuće i više nego dobar rezultat. A onda se ukazala nova stavka, okoliš. Tu se plan projekta morao mijenjati nekoliko puta.
– Kraj zapadne strane kuće nalazila se strma kamena padina bez ravne plohe, u koju smo se morali ukopavati kako bismo napravili sjenicu i prelijevajući bazen.
Terase su u biti pratile tu kosinu. Brusili smo tvrdu stijenu malim bagerom i pikamerom sve dotle dok ne bismo stigli do dijela koji je bilo nemoguće probiti.
Ručno rađene škure
U konačnici smo tako dobili povišeni prostor za sjenicu, a ispod je višekaskadni prostor sa sunčalištem i bazenom zanimljivog oblika. Bazen je pratio prostor koji smo uspjeli oduzeti biokovskom tvrdom masivu.
Jednostavno sam se morao prilagoditi situaciji. I na kraju je nastala zanimljiva okolišna forma, atrakcija, koju sam međusobno i s kućom povezao s nekoliko kompleksa stubišta. Ispalo je simpatično – veli vlasnik, čemu svjedoče i fotografije Vice Rudana.
A onda je u praktični dio ušla njegova supruga i napravila divotu kroz miks tradicijskog i modernog. U 140 metara četvornih prizemlja, kata te prostranog potkrovlja uvela je Mediteran, bijelu, sivu, plavu te boju pijeska.
Vezala ih s ručno rađenim škurama, sačuvala u sobi kameni zid osvijetlivši ga kako bi stara gradnja još više došla do izražaja. I pokazala reljefnost prirodnog materijala.
– Nismo htjeli napraviti male sobe, prenapučiti prostor. Prostorije su velike, pune svjetla, zadržali smo i lukove koji daju otmjenost.
Dojam još više dižu drvene grede koje dominiraju visokim stropovima, te cijelom prostoru daju eleganciju i profinjenost. Kaskadni teren iznjedrio je sjenicu koja je malo izdignuta iznad dvorišnih terasa, no ipak smo se dirnuli u veliko Biokovo, pa smo i morali poštovati njegovo pravo.
Ta naša mala sjenica postala je na kraju divan prostor, s kojeg se pruža očaravajući pogled na zalaske sunca – veli supruga.
SVE FOTOGRAFIJE autora Vice Rudana možete pogledati u našoj galeriji.