Mnogi ljudi traže sreću, a ona je uvijek oko njih: maše repom, igra se i sjaji u očima malog psića, samo je jedna od brojnih mudrih izreka o ljudima i psima u što se nebrojeno puta uvjerio profesionalni vatrogasac iz Slanoga Srđan Botica, veliki ljubitelj pasa.
Nažalost, njegovu radost pomutila je iznenadna smrt belgijske ovčarke Alis, obučenog potražnog psa, koja je šetajući u Slanom pokupila otrov, zbog čega je uginula u strašnim mukama.
Alis je skupa sa Srđanom i ostalim vatrogascima bila u Petrinji nakon stravičnog potresa i zlo se dogodilo nedugo nakon što su se vratili kući. Srđan je i dalje šokiran.
- Uvijek šetamo istom rutom, a osim nje imam još tri psa. Nažalost pojela je otrov, agresivni pužomor. Sve se dogodilo u nekoliko sati. Tijekom dana je povraćala a navečer je takoreći umrla na našim rukama. Ne možete vjerovati koliko je taj pužomor opasan i ne mora ga pas pojesti, dovoljan je udisaj. Stalno sam bio na telefonskoj liniji s veterinarom, davao sam joj ugljen, ali nije bilo nikakve koristi. Pila je mnogo vode i povraćala. Nažalost uginula je u našem dnevnom boravku. Možete misliti, sišla je s kauča na pod da ne povraća po kauču i sve je bilo gotovo u nekoliko trenutaka. Krv na usta, pokušao sam je oživljavati ali to je bio kraj, prisjetio se Srđan te strašne večeri u kojoj je izgubio svoju veliku prijateljicu i radnu kolegicu, belgijski ovčarku Alis, koja je u Slano došla u dobi od sedam mjeseci iz Kutine i s kojom je Srđan prijateljevao dvije i pol godine.
- Alis je vanka ludovala, trčala je okolo... samo štap i loptica, ali kad dođe u kuću to je sasvim drugi pas, tiha i mirna ko janje. S nama je spavala u krevetu - govori Srđan.
Tuga za voljenim psom i bijes prema neodgovornim pojedincima koji su ostavili pesticid, u ovom slučaju pužomor, nadohvat životinji miješali su se u njegovoj glavi.
- Zašto baš Alis? Jesam li joj mogao pomoći? Pa zašto smo baš šetali tom rutom..., samo su neka pitanja koja je u svojoj nemoći postavljao Srđan.
Neizmjerna tuga za belgijskom ovčarkom Alis zavladala je ne samo u obitelji Botica, gdje je bila mezimica i velika maza, već i u vatrogasnoj postrojbi i među stanovnicima Slanoga, koji su je poznavali i voljeli.
"Ako postoji raj, znam da si sad gore, dok mi suze idu, smijem se u isto vrijeme jer znam da ćeš totalni nered i pomutnju im gore napravit, ali i uvući se svima pod kožu, isto ko što si se nama svima uvukla, nenormalno ludi, proždrljivi, umiljati, ljubomorni stvoru", Srđan se dirljivim riječima na društvenim mrežama oprostio od svoje ljubimice.
Tugovao je i čvrsto odlučio: više neće nabavljati belgijsku ovčarku. Jedan put je bilo dovoljno. Jednostavno ne može jer je bio previše vezan za Alis, koje više nema. I onda se dogodio obrat, nešto o čemu nije mogao ni sanjati.
U akciju su krenuli njegovi prijatelji, koji ga više nisu mogli gledati tako tužnoga i utučenoga. Dali su si truda i pronašli štetne belgijske ovčarke u Zadru u leglu vlasnika Krešimira Čirjaka. Bila je to zadnja ženka u leglu, koja je već bila kaparana za Makedoniju. No, Krešimir kad je čuo priču o Alis ni sekunde nije dvojio, odustao je od Makedonije i štene dao Srđanovim frendovima.
Tako je malena ženkica, potpuno jednaka uginuloj Alis, na iznenađenje sviju stigla u Slano.
"Tvoja luda ekipa me dovela, ne da bih zamijenila tvoju Alis nego da bih barem malo izliječila mjesto u srcu koje te boli", napisali su njegovi prijatelji na papiru koji su Srđanu darovali uz psića.
I bila je to ljubav na prvi pogled. Nakon suza radosnica, kojih nije nedostajalo, tugu za izgubljenom ljubimicom zamijenili su radost i sreća. Malo rundavo klupko sjajilo je svojim okicama i mahalo repom, pozdravljajući svog novog gazdu Srđana.
- Ma to vam je bila prava drama. Na početku sam bio i poludio, kaže - ma nemojte se ljudi igrati, to je živo biće. Sve su mi uradili doslovno iza leđa. Ne možete vjerovati, dogovarali su se s mojim sinom i suprugom, ja sam bio vani i kad sam došao kući njih dvadeset s malim štenetom, a štene kao reinkarnacija Alis. Nisam znao što bih rekao. Zanijemio sam od šoka, prisjetio se Srđan te večeri kada je u njegov dom stigla malena Loca.
- Zahvalan sam i sretan što imam takve prijatelje. Čudo su svi, svih dvadesetak koliko je sudjelovalo. Svi su oni kumovi maloj - razdragan je Srđan, koji je odlučio malenoj ovčarki izabrati ime Loca.
- Malena je, preluda je i oduševila nas je sve pa joj ovo ime itekako pristaje - otkriva nam Srđan.
Imenu je pridružio i još jedno drugo simboličko ime - Reva, što na latinskom znači vratiti u život, jer se kroz malo štene Alis vratila u život. Pa se tako malena službeno zove Loca - Reva, no već je u Slanome i okolici svi zovu Loca. I svi su je prihvatili i zavoljeli, pa čak i Srđanova ostala tri psa.
Najviše smo se bojali kako će je prihvatiti sedmogodišnja Nera, ženka Cane corso, koja je i teško bolesna i nervozna. Ona ju je prihvatila kao da je njezina. Ipak, malena najviše maltretira labradora Colina, a igra se i s Athosom - Presom Canario, koji je poprilično robustan pas, ali ipak nježan i zaštitnički nastrojen prema malenoj Loci.
Nakon početnog šoka i privikavanja na prinovu, pred Srđanom je zahtjevan zadatak - obučiti i izdresirati Locu da postane vatrogasni potražni pas te da zauzme svoje mjesto u timu K9 vatrogasne postrojbe u Slanome.
- Svakodnevno ću joj kroz igru podizati plijenski nagon. Sada je najbitnija poslušnost, ali uz poslušnost ide i rad na loptici. Svakako treba pronaći nešto što ona voli i na tome raditi. Onda preko toga dolazimo do njezina laveža, primjerice kad joj kažem pozdrav, ona zalaje. Belgijski ovčari jako brzo uče. Sve sam to već prošao s Alis - otkriva nam Srđan.
Belgijski ovčari mogu polagati ispit za potražnog psa s osamnaest mjeseci, pred Locom je još petnaest mjeseci učenja i vježbe, kako bi u vatrogasnoj postrojbi u Slanom zauzela mjesto svoje prethodnice Alis.