Sjećate se možda jedne poznate Ezopove basne u kojoj on piše o čovjeku koji nekom ondašnjem sportašu, koji se hvalio kako je na otoku Rodu izvanredno skočio i tvrdio da za to ima svjedoke, samo rekao: 'Čemu svjedoci! Tu je Rod, tu skoči!'
Po naški: Svojim djelima pokaži tko si.
Upravo nas je Ezop potaknuo da vas upoznamo s čovjekom, dobrotvorom, tihom i samozatajnom, radišnom i plemenitom osobom. Samo što se naš sugovornik, za razliku od Ezopova sportaša ne skriva iza priče. I ne hvali se. Ne daje na sva zvona svoja dobra djela, a zaslužio bi.
Jedva smo ga nagovorili. Godinu dana bilo je "ma hajde, pa nek ljudi znaju, pa zaslužija si da ljudi znaju za ova dobra djela".
E, hoće, e neće, e nemojte mene, jer nisam ništa posebno učinio, i tako godinu dana. Uf, mislili smo neće biti ništa od priče za "Slobodnu", kad...
Mjesto radnje: Slivno.
Glavni junak priče: Anđelko Vučko.
Građevinski tehničar, poduzetnik, vlasnik tvrtke "Domus - gradnja" iz Splita, u kojem i živi. Čovjek u najboljim godinama, 60, taman pun snage i iskustva. I velikog srca. Anđelko je rodom iz Slivna u Imotskoj krajini i nema vikenda da on ne dođe na rodno ognjište gdje mu i danas žive majka i sestra.
U njegovoj uspješnoj firmi koja gradi diljem jadranske obale ima 30 uposlenih radnika, a od toga je njih dvije trećine iz Slivna. Anđelko evo punih dvadeset godina pred svaki Božić i Novu godinu dođe u Slivno i onda od kuće do kuće, u kojima žive stari i slabo pokretni mještani, donosi darove.
I nisu to tek onako revijalni darovi. Sve je tu, brdo prehrambenih proizvoda, stvari za osobnu higijenu, naručeni predmeti od suseljana i kuverta s novcem. I nisu to mali iznosi, no o njima Anđelko ne želi govoriti.
- Molim vas ostavite to po strani. Nije bitno koliko je, bitno je da oni, ti moji sumještani imaju, da ne oskudijevaju, da znaju da je Božić i Nova godina. I bit će im tako dok god ja budem mogao hodati i dolaziti u svoje Slivno, veli nam samozatajni Anđelko na početku razgovora i nastavlja.
- Eto. Znam kako je bilo živjet nekada u Slivnu, većinom sirotinjski, pa tako i ja i moja obitelj. Imati kruha i malo masti, imati rašćike, e moj Braco, to je bila privilegija. I tako iz dana u dan dok sam pohađao osnovnu školu. Poslije nje otišao sam u Split, završio škole, podigao se, stasao i postao svoj čovjek s radom s deset svojih prstiju. Pošteno i samo tako. Danas kada imam, kada ne oskudijevam u ničemu, osim što radim i vodim svoju firmu, sveti zadatak mi je pomoći drugima.
I ne samo mojim suseljanima i ne samo za Božić i Novu godinu, nego stalno. A ovo u Slivnu započeo sam tamo 2001. na 2002.godinu. Pokrenula se akcija od udruge "Žena Slivna" za pomoć potrebitim u našem selu za Božić.
Rekli meni da pripomognem, a ja jedva dočeka da mogu pomoći. I kad tada, tako evo sve do ovoga Božića i Nove godine. Punih dvadeset godina. Živim za ove dane, smišljam što darivati tim ljudima, zovem prijatelje u Slivnu, ili sam odem vidjeti kome što treba da bi kupio i donio.
Nekada je bilo i blizu tridesetak onih mojih starih i nemoćnih suseljana, ili onih koji su ostali bez svoga bračnog druga, kojima je trebala pomoć, veli dobrotvor Anđelko.
Prekinusmo malo Anđelka i priupitasmo ga za priču koja kruži godinama po Slivnu o njegovoj neobičnoj donaciji suseljanu Ivanu Radalju zvanom Zele.
- Ma tu priču forsira moj prijatelj Ante Lozina, no istinita je. Ja ti kao pučkoškolac izlazim iz škole tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća i sada treba otići pješice u moj zaselak Vučko, a kroz glavu i želudac udarila glad. Znam da me u kući čeka možda malo kruha ili neko mizerno sirotinjsko jelo.
Prolazim pored tadašnje trgovine, ili zadruge kako smo mi to zvali, a iznutra mirisi, miris salame. Uh, samo da je bila kora kruha i malo toga mirisa, ja bi bio sretan i sit. I tako dok hodam ispred mene čovjek sa velikim sendvičem u rukama. Jede li ga, jede, a meni voda na usta, gledam ga i prolazim pored njega. A on odjednom reče: Mali stani, evo ti pola sendviča od salame mora biti da si gladan nakon škole.
Onda ti taj moj sumještanin odlomi pola toga sendviča i dade ga meni. Kada sam ga uzeo u ruke učinila mi se ta polovica veća od našega Velima (brdo iznad Slivna op.a.) A ja sretan, oblio me znoj, zagrizem a kada tamo salama. Nije mi u desetak metara ostala niti mrvica o sendviča. Samo sam onako punih usta skoro zavapio: Fala ti dobri čovječe.
I nikada nisam to zaboravio, taj susret i dar toga čovjeka. I danas mu se redovito revanširam, ali neću o tome, neka vam moj prijatelj Ante Lozina priča o tome, veli Anđelko.
Dakako da smo odmah priupitali Antu Lozinu o kojemu se to Anđelkovom daru radi.
- Je, živa istina. Anđelko vam jednom prije Božića nazva jednog našeg uzgajivača domaćih svinja i veli da mu osigura pred Božić kvalitetnu svinju. Pita ga vlasnik koliko kila, za koga, a Anđelko odgovara. Nemoj da je mala, neka to bude dobra svinja 150-200 kilograma. Samo ti nju uredi, razreži, lipo sredi pršute, pečenicu i sve ostalo i odnesi u kuću Ivana Radalja Zele.
I tako ti taj čovik i učini. Kada je došao u Zelinu kuću ovaj se začudio, tko mu šalje toliko svinjskoga mesa.
- Ovo ti šalje Anđelko Vučko, a ti pitaj njega zašto, dobio je odgovor. I nakon nekog vrimena, Zele ti susretne Anđelka i pita ga, zašto njemu on toliku svinju posla, a Anđelko reče: To ti je samo prvi dio za ono tvoga pola sendviča što si mi ga dao ispred one trgovine, tamo s početka sedamdesetih godina kada sam izlazio iz škole, a neće ti faliti ni drugi dio. Eto vidite kako se dobro dobrim vraća, veli nam Ante, Anđelkov prijatelj.
Anđelko, rekosmo, živi i radi u Splitu punih 45 godina, ali nema akcije u njegovom Slivnu a da je ne poprati financijski.
Tako mu je župnik njegove župe fra Željko Tolić prije par godina spomenuo ideju uređenja spomen parka u čast pape Ivana Pavla Drugoga.
- Nisam mu sve do kraja ni ispričao što zamišljamo sa spomen parkom u kojemu bi bila kapelica sa kipom našega dobroga Pape, a on je samo rekao 'smatrajte to riješenim'. I kada ti on to kaže, onda je stvarno riješeno. Danas imamo ispred župne kuće predivni park, s kapelicom posvećenom velikom prijatelju Hrvata Ivanu Pavlu Drugom, kojim se možemo podičiti, jer ga ovakvog nema u Hrvatskoj, riječi su slivanjskog župnika fra Željka Tolića.
Kada smo banuli u Slivno a nakon iscrpljujućih pregovora sa Anđelkom, i uvjeravanja da dođe iz Splita u Slivno radi fotografiranja, reagirao je baš isto kada smo ga zamolili za razgovor jer se nije htio fotografirati.
"Nemojte mene slikavat za novine, nisam vam ja brate za to."
E da, ostali smo mi uporni, i na kraju je Anđelko, ma jest, nevoljko, ali ipak, stao pred kameru. Našli smo se u spomen-parku u središtu Slivna gdje je i kapelica posvećena Ivanu Pavlu Drugom, koju je sam sagradio.
Ubrzo se oko njega okupila ekipa njegovih sumještana. Stigli su Gojko i Ante Lozina, pa Roša Radalj, brat od već spomenutog Ivana Radalja Zele.
Poznati slivanjski remeta Gojko Lozina nakon što je doznao da ćemo pisati o Anđelku i njegovom humanom djelovanju u Slivnu, komentira:
- Prijatelju moj, najteže ti je biti dobar i plemenit čovik. A to je upravo naš Anđelko. Vidiš, dvadeset godina ti on kako god mu mi, a posebno naš Ante Lozina pošalje imena ljudi kojima triba pomoć, samo primi na znanje i eto ti ga prid Božić s darovima. Neće ti taj to smetnit i zaboravit. Prije bi zaboravio nešto sebi učinit, ali drugima kojima je potribno, e to ti neće zaboraviti. Samo da je ovaki ljudi više, ovaj svit bi bio plemenitiji i Bogu miliji, riječi su Gojka Lozine, poznatog slivanjskog remete.
- Piši prijatelju ovako, uskoči u razgovor Roša Radalj poznati slivanjski bajker i veliki ljubitelj motorkotača. Naš ti Anđelko za svaki vikend dođe u svoje Slivno i najdraže mu je sist s nama u gostionicu i zaigrat briškule. E, sada je u nas običaj da tko izgubi, taj plaća piće. No, kada ti igra Anđelko moš slobodno sto puta izgubit, znaš da će on piće platit.
I ne samo za igrače briškule već i za one koji se toga trenutka nalaze u gostionici, pa bio jedan čovik ili pedeset ljudi. Sve je plaćeno. Ma nije brate do plaćenog pića, već do širokogrudnosti toga čovika. Taj bi ti dao košulju sa sebe da vidi da je nemaš, veli Roša Radalj.
I konačno naš posjet Anđelku u njegovom Slivnu završili smo zajedničkom fotografijom njega i Ivana Radalja Zele, njegova suseljanina koji mu je dao pola onoga već legendarnog sendviča. Kada se vidješe ispred Ivanove kuće, zagrliše se, a Anđelko ga upita:
- Sićaš se ti one polovice sendviča sa salamom što mi ga dade tamo prije pedesetak godina isprid naše zadruge, priupita Anđelko Ivana.
-A sićaš se ti onog gudina od 180 kila što mi ga posla za onaj sendvič. Uvik sebi govorim što ti ja ne dade cili sendvič, posla bi ti meni i vola, nasmija se Ivan Radalj Zele.
- Nema problema, stići će i vol, samo Bog dao nama zdravlje,odgovori mu slivanjski dobrotvor Anđelko Vučko.
E moj Ezope, ovakve priče triba pisat.