U Poličniku kod Zadra bila je družina momaka koji su voljeli dobru zabavu. Svakog bi tjedna kod drugog ispekli janje i družeći se međusobno hvalili kako im osim mlade janjetine i jedre djevojke ništa više u životu ne treba. Okupljali bi se tako iz tjedna u tjedan, znali su ih roditelji i selo, ali domaćin večere nikad nije govorio odakle mu janje. Niti bi ga itko iz družine pitao iako je svaki dobro znao. Kad bi, naime, došao red nekoga da ugosti, večer prije ukrao bi janje prijatelju iz družine. Godinama su jedan drugome tako krali janjce, spremali ih za večere i gostili se, ali nikad nisu drugome priznali odakle im janje. „Budala, ne zna da jedem na njegov račun” mislili su jedan o drugome glođući papršnjake. Šutnja ih je tako držala na okupu. Znali su, ako netko progovori, doznat će se tko po selu krade janjce i nestat će privilegirani krug u kojem se pečena janjetina blaguje svakog tjedna. Godinama kasnije kad je prvi umro, rekli su ”jedan manje” i nastavili s večerama. Sve dok nije ostao posljednji iz družine. Kad je i njemu došao zadnji čas istinu nije priznao. „Naša tajna sa mnom će u grob...”
Priču iz Poličnika ispričao mi je poznanik prošlog tjedna kojeg je u Zadru obilježila presuda Giuseppe Pinu Giergi. Taj živi košarkaški spomenik osuđen je nepravomoćno na dvije godine zatvora zato što je kao direktor KK Zadar od 2005. do kraja 2008. oštetio državni proračun za 6 milijuna kuna na ime neplaćenog poreza.
Priča o 'janjičarskoj omerti' iz Poličnika savršeno korespondira s odnosima u klubu prije, za vrijeme i nakon mandata Pina Giergie, kada su godinama svi u klubu sve znali i gostili se novcima ukradenima od države. Osim u jednom dijelu. Onaj koji zna tajnu, ali je cijelo vrijeme šutio, sada je odlučio progovoriti. Odlučio je prekinuti omertu. Pino, koji je izručen pravosuđu kao janje na klanje, odlučan je da neće više biti žrtva. Barem tako ovih dana najavljuje u medijima. „Neću šutjeti” viče, a mi čekamo da progovori. Jer ovo što je dosad rekao više zvuči kao Kalimerova „to je nepravda”, ono što smo svi znali još 2014. kada je optužnica podignuta. Hoće li Pino čekati pravomoćnu presudu da progovori? Ako ona bude za njega povoljna hoće li i tada govoriti? Ili će zauvijek ušutjeti?
Pino je s razlogom ogorčen. „Ovo je sadistički iživljavanje nada mnom! Osjećam se progonjen kao od Gestapa! Žrtva sam selektivne pravde, vrhunski dokaz da nismo svi isti pred zakonom! Ali neću mučati!” prijeti i najavljuje nova istupanja u medijima, pogotovo u Italiji. Želi, izgleda, konačno raskinuti s tom zadarskom omertom. Najviše ga smeta što je još u lipnju 2006. Hrvatski sabor, na prijedlog tadašnje vlade, usvojio zakon kojim su poreznih dugova oslobođeni Hajduk, Dinamo, Osijek i Rijeka. Oprošteno im je više od dvije milijarde kuna. „Zašto to isto pravilo ne vrijedi i za Zadar? Nego se mene kažnjava, stavlja na stup srama i gura u zatvor! Taj film nećete gledati” poručuje sportska legenda u 84. godini života.
Jednom nepravdom istjerivati drugu nije rješenje, ali kad su 'viši interesi' u pitanju, poput nogometa, kada je u na dnevnom redu krađa javnog novca, politika je postupila na način uobičajen u ovoj slučajnoj državi u zadnjih 30 godina. Svoj lopovluk su prebacili na teret poreznih obveznika. Istih onih koji su financirali te klubove, a raznorazni sinovčići i mamići iz njih zamračili stotine milijuna uz nalog ili podršku politike. Dok je raja, zbog koje se sve to navodno radilo, šutke gledala. Tako je plaćen dug KK Zadar koji nije iznosio 6 milijuna kuna za koje Pino odgovara, nego najmanje 32 milijuna, za koja nitko nije niti će odgovarati.
U nekim drugim vremenima i državama glavni državni odvjetnik bi pokrenuo istrage, tražio objašnjenja i odgovore, ali koga više briga za ono što se dogodilo prije 15 godina, kad je optimalan oblik dugovječnog opstanka u slučajnoj državi sudjelovanje u omerti i politika nezamjeranja. Priča iz Poličnika etnografski precizno opisuje kulturni kod omerte, zašto je važna za opstojnost zajednice i kako prolaze svi oni koji na nju ne pristaju. Takvi ostaju izvan kruga podjele plijena ali i zaštite, osuđeni na preživljavanje, a sudionici nisu ekskulpirani ni u smrti, jer ako progovore, cijenu bi mogli platiti njihovi potomci. Jednako kao nekad za "čobane” iz Poličnika, janjičarska omerta kao obrazac ponašanja danas vrijedi za "građane”, institucije, policiju, odvjetništvo, sudove...
Je li teško zamisliti sljedeću situaciju, kako Ivan Galović, čim je dobio kaznenu prijavu protiv Vrančića, Magaša, Perovića, Giergie i kluba, naziva političku centralu i prenosi dramatične vijesti. „Jebi ga Dario, ovo stvarno ne mogu zataškati. Stvari su ozbiljne, ovo je došlo 'od gore'. I mene će pitati što radim, nešto ćemo im morati isporučiti...” požalio bi se.
I onda se hitno sastane gremij političkih moćnika, sponzora kluba, državnih odvjetnika i stvari se same poslože. „Slušajte, Vrančić nam je ravnatelj bolnice, doktor, sutra gradonačelnik. Nemoj njega, uzdrmat ćeš i bolnicu, a ne samo klub. Magaš, gledaj, on je budućnost stranke, menadžer, otac mu je u Tankerskoj, oni su puno napravili za klub, nemoj molim te ni njega. Taj Perović, šta ja znam, njega bi možda mogao. Na njemu nikad nismo dobili izbore, nitko i ne zna da je u HDZ-u, on ionako nikoga sa sobom povući ne može. Najbolje da to bude Pino, svađalica dugog jezika. Ionako ga ljudi puno ne vole, njemu je lako prišiti etikete, talijanaš, iredenta, a ima i godina, skoro sedamdeset. Taj nam u budućnosti neće trebati. A kad dođe do suda, to ćemo najlakše riješiti...”
Je li se takav sastanak mogao dogoditi nikad nećemo doznati. Omerta i nakon petnaest godina sve čvrsto drži na okupu. Rezultat znamo: na temelju iste dokumentacije kao one u kaznenoj prijavi poreznog Uskoka samo je Pino optužen i osuđen na dvije godine zatvora. Ostali su se izvukli. Osim Dina Perovića, policija i odvjetništvo ih nikad nisu pozvali na obavijesni razgovor u svojstvu osumnjičenika. Štoviše, Vrančić kaže da nije ni znao da je kazneno prijavljen. E to je odvjetništvo, to je policija, to su sudovi i pravna država. To je Zadar, ili Hrvatska u malom, kako hoćete, ali uvijek dobijete isto: pokvarenu i svemoćnu politiku, sumnju u duboko korumpirane institucije i nepravdu koja se sustavno u ime države provodi, a sve upakirano u tzv. viši interes, navodni opstanak košarke u Zadru. Ma nemoj.
Slučaj Giergia nije samo priča o zadarskoj košarci, to je punokrvna pričao o truleži sustava kojem u srži nije istjerivanje pravde nego zataškavanje kriminala. Zar je logično očekivati da će čovjek kojem su 25 godina u rukama bile glavne poluge kaznenog progona u Zadru – županijski državni odvjetnik Ivan Galović – koji s klubom odlazi na putovanja, druži se s upravom, političarima i sponzorima, da će isto to društvo sada beskompromisno istraživati? Zato uostalom istraga o utaji poreza nije ni krenula iz Zadra, nego iz off-shore poreznih oaza.
Niti jedna ozbiljna afera u Zadru zadnjih dvadesetak godina, ako ćemo pošteno, nije pokrenula zadarska policija ili odvjetništvo, nego u pravilu netko 'izvana'. Sva istražna tijela ovdje su oduvijek bila u srdačnim i prijateljskim odnosima sa stranačkim prvacima, županima, gradonačelnicima, lokalnim gospodarstvenicima i uglednim kriminalcima, koji su tko zna čijim novcem s lihtenštajnskih računa pokupovali pola Zadra, oprali milijarde kupujući najatraktivnije nekretnine, turističke objekte, investirajući u sve i svašta. Svi oni, sva ta skalamerija, u nekom je trenutku bila ili su još uvijek, sponzori KK Zadar. I sve je to predstavljeno kao „borba za našu stvar”. Za, zapravo, pobjedu na idućim izborima, za šutnju tribina, za "naš Zadar”. Tko nije bio u tom klupku, tko nije dijelio omertu, jasno je preko politički kontroliranih medija bio označen kao neprijatelj.
Janjičarski mentalitet tako je postao osnovni konstrukt zadarske društvene stvarnosti, norma koja je oblikovala duhovnu kulturu mafijaške šutnje. U kojoj svi sve znaju, tko, što i kako (k)rade, ali svi šute jer će za nju biti nagrađeni. Nekada su to koalicije i koncesije, nekada unosni javni poslovi i članstvo u upravnim odborima, nekada zaposlenja za žene, ljubavnice, djecu i rođake. Nakon 30 godina zna se da drukčije nije moguće, a kad jednom u kolo uđeš iz njega nećeš svojevoljno izaći.
Istražitelji koji su sudjelovali u prikupljanju dokaza tvrde da su kroz operativnu obradu došli do informacija prema kojima su u to vrijeme pojedinci iz kluba za sebe uzimali pola novaca od ugovora pojedinih stranih igrača, na stotine tisuća dolara, ali kako za to nisu imali konkretnih dokaza - istragu nisu pokrenuli! Tvrde da u istrazi nije bilo selekcije, nego se radilo točno onako kako su im nalagali iz državnog odvjetništva, na temelju raspoloživih dokaza, nakon što je odvjetništvo u startu amnestiralo prijavljene političke kapitalce.
Svi ti naknadni izljevi pravednosti kojima se pothranjuje ulični pogovor o lopovima iz kluba, zapravo služe kao lažno opravdanje za istragu kojom je jedan potpuni financijski laik proglašen glavnim operativcem za klupske malverzacije. Bez obzira koliko svojom direktorskom funkcijom i potpisom za to bio odgovoran. Vrančićevo priznanje kako nije ni znao da je protiv njega bila podnijeta kaznena prijava, najbolje govori kako je sustav progona bio obazriv prema političkim moćnicima.
Najzazornije od svega su pokušaji opravdanja počinjenog kriminala, tobože u cilju „spašavanja kluba” te da je i Porezna uprava klubovima gledala kroz prste. Ako je samo stoti dio ovoga točan, a bojim se da je 99,9 posto, postoji li jasniji dokaz o dvostrukim mjerilima, nejednakosti pred zakonom, o sredini gdje politička volja potpuno upravlja institucijama – poreznom upravom, odvjetništvom, policijom, sudovima - koje žarko glume neovisnost, a zapravo ih čvrsto drže za muda.
U cijeloj ovoj skandaloznoj kalamburi Tornado šuti. Nema komentara, nema prijetnji, ni grafita. Šute kao zaliveni jer, kvragu, ako se i kralo, kralo se zbog kluba, a klub je svetinja iznad svega, a ni oni, baj d vej, nisu u svemu tome nevini. To što je kriminalna praksa godinama bio osnovni model rada kluba, tribine ne brine. Njima je važno da klub postoji. Postojao bi i da je platio porez. Možda bi bankrotirao, možda ne bi igrao u prvoj ligi, ali govoriti da se zbog plaćenog poreza košarka u Zadru ne bi igrala, gadljivo je i licemjerno. Uostalom, politici to nije odgovaralo jer se upravo preko tribina i komplota s navijačima kupovao mir za pobjedu na izborima. Kruha & igra, tako se osiguravala vlast. Ali ništa od toga ne bi bilo moguće bez omerte, snažnog i pouzdanog zadarskog brenda.
Prije će u Zadru nestati janjaca nego što će netko stvarno propjevati.