Bio je to zadarski video tjedan. Počeo je u ponedjeljak objavom tajno snimljenog videa iz gradskog Vodovoda kojeg je na svom fejsu predstavio predsjednik zadarskog SDP-a Daniel Radeta. Član Foruma Mladih SDP-a htio je dokazati da HDZ u komunalnoj tvrtki organizirano prikuplja potpise za novu kandidaturu gradonačelnika Branka Dukića. Dolazi do šaltera i kaže kako ga šalje Šime Erlić, predsjednik zadarskog HDZ-a i državni tajnik u Ministarstvu EU fondova, da potpiše za Dukića. Nitko se od službenika ne čudi, jedino im nije jasno gdje se trenutačno lista nalazi. Onda se sjete gospođe Višnje koja sve to vodi i liste nosi direktoru. Prikriveni snimatelj odlazi do sobe gospođe Višnje koja od njega uzima podatke, ime i prezime, broj osobne i OIB.
Podaci su naravno lažni, ali snimanje je pravo. Potvrdilo je saznanja da HDZ koristi javne tvrtke i njihove zaposlenike - tijekom radnog vremena – kao političke aktiviste. Tako nije bilo samo u Vodovodu, a aktivnosti se, tvrde dobro upućeni, koordiniraju kroz direktorsku WhatsApp grupu.
Mediji su snimak prenijeli i krenula je kampanja negiranja i spinanja. Nije problem prikupljanje potpisa u gradskoj tvrtki, nego protuzakonito snimanje i lažno predstavljanje. SDP je kriminalan, a HDZ-ovci u gradskim tvrtkama ne prikupljaju potpise organizirano, nego privatno. Uostalom, od deset ljudi na potpisu, samo su dva bila iz Vodovoda, tvrdi direktor Matek, i policiji podnosi kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.
Opozicija likuje, napokon imaju konkretan dokaz za ono što svi godinama znamo, da gradska poduzeća služe za uhljebljivanje stranačke vojske koja se po potrebi aktivira u mašineriju za dobivanje izbora.
Onda je došla srijeda, a na fejsu zadarskog HDZ-a pojavljuje se prvi reklamni video ovogodišnje kampanje. U njemu poznati zadarski glumac Dragan Veselić igra taksistu koji u autu na štajgi čita novine dok čeka mušteriju. Kad mušterije dođe i traži prijevoz (do ulice Hrvoja Ćustića), taksist ne sklapa novine i ne pali motor, već započinje svoj solilokvij, neko mudrovanje o kretanju, autima, boji i smislu. Zvuči pametno i učeno, ali je nerazumljivo i potpuno neučinkovito, jer taksi ne ide, nego stoji na mjestu. Na kraju se preko ekrana, sa zvukom tipkače mašine, ispisuje poruka: Rad, a ne 'filozofiranje'. Aluzija izravno pogađa Marka Vučetića, sveučilišnog profesora filozofije, glavnog Dukićevog protukandidata iz koalicije Srcem za Zadar, predvođene SDP-om, kojem HDZ od početka poručuje da manje 'filozofira', a više radi za zadarske interese. Sutradan se pojavljuje novi video, temeljen na istoj premisi: žena hoće kupiti pršut, a prodavač (opet Veselić) je 'upila' o epistemološkim razlikama strukturalizma i poststrukturalizma...
Onda je došao petak, jutro nakon divljačkog napada - trojice ili četvorice mladića - na 14-godišnjaka kojeg su tako pretukli da mu je pukla slezena. Nešto iza sedam sati stižu mi dva jeziva snimka na kojima tog sitnog, mršavog klinca stariji, veći i snažniji mladići koriste kao vreću za napucavanje. Prvi je nastao večer prije i prikazuje uvertiru napada, drugi je nastao početkom ožujka, a na njemu snimatelj prvog videa, 19-godišnjak, šaketa dječaka na Autobusnom kolodvoru, ispred drugih vršnjaka, koji nasilje pasivno promatraju. Nekoliko sati kasnije stiže i treći video sa Smiljevca, snimljen ispred mjesne trgovine. Na njemu, tvrdi pošiljatelji, istog dječaka krvnički tuče isti onaj tip s prvog videa. Okruženi društvom vršnjaka, dječak od niti 40 kila pokušava se bezuspješno rukama zaštiti od serije udaraca po glavi i tijelu. Kada pada na pod, napadač ga dokrajčuje volejem u slabine.
Tih šest videa zaokružili su zadarski tjedan. O tim snimkama danima priča cijela Hrvatska, masovno se dijele i komentiraju na društvenim mrežama. U subotu sam primijetio da je prvi video HDZ-a s taksistom nestao s njihovog fejsa, samo dan nakon komentara Marka Vučetića da je besramno iskorištavati ime Hrvoja Ćustića u bilo kojem humorističnom kontekstu.
Što nam ta videa govore? Više nego što se o njima dosad pisalo. Pisalo se uglavnom deskriptivno, o njihovom sadržaju, u kontekstu političke kampanje i nasilnim pričama iz crne kronike. Ali na simboličkoj razini snimke ocrtavaju nešto više, društvene prakse i društvene modele u kojem Zadar danas živi. U kojem Zadar više nije vijest, nego dijagnoza, kako je netko ovih dana napisao.
Za potrebe ovog teksta dozvolite jedan mali eksperiment. Jedno malo filozofiranje, ili 'filozofiranje', ako vam je draže.
Podijelimo za početak videa u tri sadržajne skupine. U prvoj je tajno snimani video kao primjer kako je politička oligarhija ovladala sredstvima za proizvodnju. U drugoj skupini je video političke kampanje, kao proizvod društvene nadgradnje, kulturne proizvodnje i stanja duha. Treća skupina su videa raspodjele viška vrijednosti, simboličke ili materijalne, koja bi po defaultu trebala pripadati svima, ponajprije budućim naraštajima, mladima, ili bolje reći mladeži.
Promatrajmo videa kao nusproizvode nastale preraspodjelom društvenog bogatstva, kao posljedice ovladavanja sredstvima za proizvodnju i stvaranja kulturne nadgradnje, na čijem vrhu je javna objava na tik-toku ili društvenim mrežama. Na kojima, u anamnezi nasilja, otkrivamo roditeljsku kulturu uronjenu u nacionalističku mitomaniju, kult oružja i ZDS. U kojoj sila, agresija i nasilje nisu ekscesi nego vrijednosti, neophodne za 'očuvanje proizvodnih odnosa' ili za 'uspjeh' u društvu vršnjaka, a posljedično za (samo)reprodukciju pobjedničke, ciničke kulture. Gdje objava nasilničkih videa definira status na ljestvici vršnjačke moći, a tetovaža kalašnjikova na vratu maloljetnika postaje prihvatljiva oznaka društvene uloge.
Što bi za potrebe ovog malog 'filozofskog' eksperimenta, rekao stari Marx, neki socijalni psiholozi ili bihevioristi. Postoji li u toj kriminalnoj bazi, besplodnoj nadgradnji i višku bezvrijednosti ikakva sličnost, dijalektička proturječnost, neki zajednički smisao ili viši cilj za koji se valja boriti? Kako smo (opet) postali sredina feudalnih podjela i lažne socijalne pravde. Kojoj isključivo politika određuje zajedničke vrijednosti, a nasilje se pretvara u obrazac ponašanja i hit na društvenim mrežama? Zar je to zadarski common sense? Gdje gospodari političkog sistema ismijavaju protivnike zato što nemaju odgovor na kritiku koruptivne prirode svoje vlasti.
Velikani hrvatske filozofije nekada su studente učili da samo na Balkanu, u „našim jezicima”, izraz filozofiranje ima pejorativno značenje. U svim drugim civiliziranim, razvijenim društvima, filozofiranjem podrazumijeva višu razinu mišljenja. Nešto što ne može svatko, što je privilegija kraljeva duha i uma. Zašto dominantna politička kultura prezire znanje i bolje od sebe? I to pakira u političku poruku građanima grada koji bez 'filozofa' Krleže ne bi imao Filozofski fakultet, ni danas Sveučilište, i zasigurno bi bio najveća selendra na istočnoj obali Jadrana. Ucjepljivači korupcije u društvenu bazu znanje preziru iz straha od promjene koje znanje uvijek nosi sa sobom. A njima promjena ne treba, jer oni znaju 'znanje'. Rad, a ne 'filozofiranje', djela, a ne riječi. Iskaznica, a ne sposobnost. Tako lakše podnose kulturnu nelagodu, svoj instinktivni antiintelektualizam: možda nismo tako pametni za druge, ali jesmo za sebe. I dobro znamo što radimo.
Zadar je poseban, jedan od najljepših naših gradova, s impresivnom poviješću, uspjesima i ljudima. Ali Zadar ima i neka druga lica. O njima nešto ova videa govore.