Bivši igrač i trener Košarkaškog kluba Zadar, Đorđo Zdrilić, preminuo je u 89. godini života. Čovjek je to koji je iza sebe u nasljedstvo naraštajima koji dolaze ostavio dva naslova prvaka Jugoslavije, u sezoni 1966./1967. te 1967./1968., te je Zadrane vodio u polufinalu europskog Kupa prvaka. Šjor Đorđo je godina bio aktivan u zadarskoj Školi košarke, odgojio je brojne igrače i sve donedavno s tribine pratio Zadar! Prošle godine, u ovo vrijeme, gospodin Zdrilić je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju govorio o svojim razlozima zašto je praktički čitav svoj život posvetio košarci.
- U kući se isključivo govorilo o košarci, napose moj dvije godine stariji brat Nado, pa se činilo posve logičnim da krenem istim putem. Jazine su nam obojici postale drugi dom, u juniorski sastav dospio sam nakon dvije godine treniranja i spadam u skupinu najmlađih košarkaša koji su zaigrali za seniorsku momčad. Godine 1950. već sam bio u prvih pet i tako do 1953. godine, kad smo ispali iz Prve lige zbog praktičnih razloga. Naime, nakon jednog gostovanja u Beču 1953. godine emigriralo je gotovo 80 posto momčadi. Rasuli su se svuda po svijetu i sa sobom ponijeli i košarkaško znanje kojeg nije manjkalo – prisjetio se tada Đorđo, koji je u tom razgovoru podsjetio na razloge zbog kojih je Zadar u njegovo vrijeme bio izvrstan. Mislio je pritom ponajviše na Giuseppea Giergju i Krešimira Ćosića...
– Čim si imao njih u momčadi, praktički je značilo da imaš više od 60 posto momčadi, jer su obojica surađivala ne samo međusobno, nego i s drugima. Zato je meni kao treneru bilo puno teže odabrati koju trojicu pridodati njima, pa je znalo biti sitnih čarki oko toga tko igra više ili manje od onih koji su na klupi. Ali i to su dvojica velikana rješavala na svoj način i bili su mi od velike pomoći. U konačnici, bilo je važno da smo jednako dobro igrali u domaćem prvenstvu, na kojem smo imali, mislim, najviše dva poraza, ali i u Europi. Tko može zaboraviti oglede sa Simentalom, Realom i drugim velikanima – s uzdahom je vrtio svoja sjećanja Zdrilić.
Odlazak velikog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika, na koncu i trenera prokomentirao je Pino kojeg je vijest zatekla na kavi, na istom mjestu gdje su se gotovo pa svake subote prisjećali slavne zadarske košarkaške povijesti.
- Čuli smo se prije nekoliko dana, nije mi skrivao kako se se osjeća najbolje i to me jako ražalostilo, jer je imponirao svojom vitalnošću. Ono što mogu istaknuti jest činjenica da smo od prvog susreta bili prijatelji, kasnije i suradnici, čovjek koji se doista posvetio košarci i kojeg se rado prisjećaju svi koji su čuli vijest o njegovom odlasku. Iskrena sućut njegov obitelji – kazao je Giergia.