Blatnjav je put, još jučer bilo je na cesti snijega i leda. Još se drži sa strane. Tu kamena nema, samo valovita i masna zemljana brda. Sve je sivo, i gore, i dolje, i unutra. Golo drvlje djeluje jednako siromašno, tužno i jadno, kao i ljudi koje upravo gledamo pred sobom.
Gaze teška koraka: na čelu otac s osmomjesečnom bebom Amirali na prsima. Iza njega dvije žene, svaka voda po jedno za ruku. Ocu je i kišobran u ruci. Između njih i nas – granica, mi smo joj okrenuli leđa, oni lice. Možda je kojih dvjesto, najviše tristo metara do Hrvatske.
I nije prvi put da su toliko blizu, već su i prelazili. Evo će još jednom. Da nisu na nas naletjeli, već bi igrali još jedan "game". Zvuči zabavnije nego što znači. Kad ovim mladim Hazarima vidite oči s naslagama bora ko godovima posječenih stabala, jasno vam je da "igra" ima potpuno drugo značenje.
– Idemo još jednom, pa što bude, valjda će nam jednom uspjeti...
Pod kapom punom jada i nevolje, govori nam, zapravo – jedva procjeđuje, Kurban Ali Džafari.
Hazari su iz Afganistana. Najlakše ćete ih prepoznati po bademastim očima, onako, mongolskim, reklo bi se. Često imaju i svijetle oči. U svojoj zemlji poharanoj nizom dugogodišnjih ratova, Hazari su ljudi posljednjeg reda, najčešće služe i obavljaju najgore poslove. Možda ste čitali roman "Gonič zmajeva" Khaleda Hosseinija, ili gledali film. Mogli biste, dirljiva je to priča o teškoj hazarskoj sudbini.
– Pokušali smo i nekidan, tu blizu, uhvatila nas je hrvatska policija i pretukla nas. Ne samo odrasle, već i djecu. Pogledajte mog Muntazira, nije mu dobro, jedva stoji, jedva gleda, stalno zatvara oči, a četiri i pol godine su mu tek...
Vedar trenutak
Dječak je ko lutka, krupnih tamnih očiju, ne može pogledati naš fotoaparat. Nestvarno djeluju riječi njegove majke Rabije, da su dijete tukle i policajke. Ali, žena gotovo gorko i bespomoćno plače. Oko njih trčkara drugi dječak, Irfan, šest godina ima. Nosi masku na licu i roskasti donji dio trenirke. Valjda u humanitarnom paketu nije bilo plave. I on viče da su ih tukli...
Hazari u Afganistanu pate, među ostalim, jer nisu sunitski muslimani. Kao većinski Paštuni, na primjer. Hazari su šijiti. Muslimani, naravno, ali druge velike grane islama. Pa spas pronalaze u Iranu, gdje se lakše utope u šijitsku većinu. Samo lakše, ne lako. Strancu nikada nije lako.
Rabia i Kurban imaju još troje djece, dva sina i kćer, čekaju ih tu, tek malo dalje. S obitelji je i Kurbanova sestra Sadaf, još je cura. Svi žele u Njemačku. Zezamo je da ima vremena za udaju, naći će već nekoga u Njemačkoj.
Smije se stidljivo. Jedini vedar trenutak tog mučnog dana.
Prolaze danski humanitarci, čuli smo već da pružaju medicinsku pomoć migrantima na putu. Zaustavljamo ih da pogledaju Muntazira. Skočili su isti čas, tu je i prevoditelj, pa nema nesporazuma. Domaći čovjek, Bosanac, bolničar ili liječnik, nismo imali kada ni upitati, brzinski pregledava dječaka. Vjerojatno nije ništa strašno, ali lakši potres mozga, e, to bi moglo biti. Da je išta ozbiljnije, fraktura ili slično, odveli bi ga u kamp.
Naravno, gdje bi suza nego na oko: eto i terenca bosanske granične policije. Hazari su već na sto muka, evo i druge Kurbanove djece, iskočili iz šikare, zabrinuti su, vide da nešto ne valja. Onda se razilaze i silaze s puta u džunglu, kako kažu. "Graničare" ipak zanimaju novinari. Jedan, ljubazniji – kakav klasik – traži naše osobne i profesionalne iskaznice. Raspituje se što radimo. Kao, svak svoj poso, samo, opasno je, a i granica je tu... Drugi, sav ozbiljan – baš nas čudi taktika – dvogledom traži Hazare i poručuje nam da migranti znaju i ubost!
– Ma, ne mogu ti oni nikud, migranti, sve je to pod kamerama i dronovima, vaši Hrvati sve snimaju – govori ovaj stroži, pa odoše obojica.
Hazari su nestali, valjda se pritajili.
Odnio ih rat
Selo se zove Bosanska Bojna. Ima i samo Bojna, preko puta, u Hrvatskoj. Obje leže na granici, svaka sa svoje strane, ali graničnog prijelaza nema. Nasred puta, vlasti su podigle nasip: ovdje kontejner i zastava Bosne i Hercegovine, ondje slično, samo hrvatska obilježja i policijski kombi s posadom. U Bosni – besposadni! Javljamo se preko nasipa "našem" čovjeku u modroj odori. Suzdržan je i upućuje nas da se udaljimo...
U selu su živjeli Srbi, 200 domaćinstava. Odnio ih rat, znate kako to već ide. Odnio im je i komšije iz obližnje Gline, Topuskog i drugih mjesta, dvadesetak kilometara odavde, prethodno odnijevši susjede Hrvate, sve je to isti prostor. Većinom su Srbi izbjegli u Prijedor i Banju Luku, to jest u Republiku Srpsku, nije ni ona daleko. A dio je Bosne i Hercegovine.
Nego, u porušene, zapaljene i napuštene kuće useljavaju se migranti, najčešće obitelji, poput naših Hazara, a kasnije ćete čuti još. I čekaju pogodan trenutak za prelazak, za "game". Zavuku se u kuće i ne izlaze previše jer tuda patrolira bosanska granična policija, odvraćajući ih. Kažu rijetki mještani povratnici, da policije dviju država surađuju. Ne bi li se smanjio pritisak na granicu, vlasti čak i humanitarcima zabranjuju da u Bosansku Bojnu donose humanitarnu pomoć.
Ali, ljudi svugdje ima. Takvi su Irma i Rade Vujasin. Rade upravo peče prasića, da zima ne ide džaba. Očekuje neke goste. Po rakiju ćemo...
Na trijemu sjedi još jedna hazarska obitelj. Reza i Marzje Huseini s dva sinčića – Nima (6) i Sina (1). Sa strane ujko Kazem Musavi. Iz Afganistana u Iran, 17 godina, a onda put pod noge kroz dvije godine, pa u Europu, u Njemačku, u bolji život. Eto dokle su zasad prispjeli: pet mjeseci su u Bosni. U Grčkoj im se rodio maleni Sina. Krijepe se Irminim čajem i mlijekom. Dječaci jedu kruh, Irmine koke sjatile se isti čas. Kakva nadrealna slika.
– Imali smo puno problema s talibanima i "daešom", Islamskom državom. A ovdje – s hrvatskom policijom. Evo, gledajte što su mi napravili – govori Kazem i pokazuje nam lice: nad desnom arkadom četiri šava, vide se iz aviona, na brzinu šivani, grubi, već su i zarasli. Na korijenu nosa još dva.
Vadi mobitel iz džepa, djelomično polupan. U galeriji fotografije Kazemove glave oblivene krvlju. Ništa čovjek ne govori, gleda nas, pa slike. Onda opet nas. I mi šutimo. Što biste vi...?!
Naravno da velika većina nema papire. Ili ih kriju. I idu stranputicom, izbjegavajući granične prijelaze. Inače vratilo bi ih odakle su došli. A u Hrvatskoj ne žele ostati, hoće dalje na zapad. I pokušavaju opet: krenu, uhvate ih i vrate natrag, poližu rane i krenu još jednom, peti put, dvadeseti. Govore nam humanitarci da se u nekom trenutku, u nekoj smjeni, u nekom policijskom srcu probudi sućut, pa okrenu lice na drugu stranu. A njihovo mjesto u napuštenoj kući popune drugi nesretnici...
– Đe će bit da im ne daš vode?! Znaju oni već, pročuje se, sakupi ih se po 50, ja im razvučem dvije motalice, a oni navale puniti telefone. Sjednu, odmore se, ljeti se peru na mojoj česmi, znam ih ja već u glavu. Ponudim ih čajem, kruhom..., eno mi gore na onoj glavici stričevića kuća, dali smo migrantima nek' se koriste. Ima i struja zasad, pa nek skupe i plate ratu povremeno, neću moći sam. Ne vole me baš komšije za to, al šta ću – širi ruke Rade.
Zapaljene kuće
I sam je bio izbjeglica, deset godina u Prijedoru. U bošnjačkoj kući, Radina je bila zapaljena i porušena. Reko mu je čoek, stoj dok se tvoja ne napravi. I tako, svatko svojoj kući u neka doba. Vele Rade i Irma da je u njih sve otključano i nitko tuđi ništa da ne dira.
– Dovode ih ovamo neki šverceri i pare zarađuju. Dovezo ih nedavno bus u devet i po navečer, pun! Sigurno pedeset ljudi, žena i djece. Dva mala auta u pratnji, prošli meni ispred kuće – kaže Rade.
Odoše Hazari. Pita nas usput Kazem da mu damo broj telefona, kad ga uhvati hrvatska policija da im kaže da će k nama. Da žele azil u Hrvatskoj, lakše će ih pustiti. Hvataju se ljudi za svaku slamku. Reza šuti, samo podiže dva prsta, ko ono vojska u ratu kad je bila, a žena mu Marzje jedva korača, jasno je iz aviona da su joj noge pune žuljeva. Lijepa.
Čujemo od humanitaraca da je nekidan na granici uhvaćena grupa od 30 migranata. Palestinac iz Gaze, navodno ima djevojku u Zagrebu, a ostali iz Afganistana. Hrvatska policija da je bila sa psima. Jedan se prepao i počeo trčati. Pas za njim, opet navodno, izgrizao ga svega. Deportirani su u obližnju Glinicu (BiH). Krpili ga kasnije humanitarci koji su nam sve to i ispričali, ali im je nezgodno u javnost s tim, ima procedura za sve.
Bosanska Bojna i okolni kraj posebno su zgodni migrantskim obiteljima jer nema velikih geografskih prepreka. Nije to Plješevica planina koju valja pregaziti, a nema ni većih rijeka. Ali ih je zato lakše i otkriti...
Nedeljka Marića i Lazu Vajagića zatekli smo kako kuju presu za čvarke. Nešto niže, u toru je dvadesetak ovaca i malo više košnica.
– Ne zna tu čovjek što bi reko... Nekidan jedna trudna ide, stomak pred njom ovoliki. Znam ja, i mi smo bili izbjeglice u Prijedoru. Kad se čovjek vratio kući iz Njemačke, musliman je bio, vratili se i mi na svoje. I njega je potjeralo. Sad, kad gledaš, svak je iz svoga bio otjeran, a sad se vraća, pa što nam je onda sve i trebalo?! Jebiga, ko je imo u džepu, taj je osto u gradu – veli Nedeljko.
S migrantima baš i nemaju problema, tu i tamo koja kokoš, al to su ovi mladi, samci. Obitelji neće...
Treslo je nedavno i njih, nije daleko Petrinja. Pršte one kokoši iz kokošinjca, perje leti, tice kokodaču, prevrnulo se bure od 150 litara. Bacalo je i Neđu! Mislio, bogami, da je moždani, da će ga šlagirat. Srećom, pa nije.
– Kontam ja nešto, migranti, to su više ekonomski migranti, ne ćera njih rat. Ali, može završit đe ga divljač pojede! Pa, kud si onda pošo dijete pravit za zlu putu?! Evo, recite, vi ste pametni – govori Lazo, a teško se ne složiti.
Sunčeva zraka
Malo dalje – dječačić sam u snijegu. Čučnuo, sav zabundan, bjelasa mu se samo ona guza. U nedovršenoj kući od opeka tri obitelji. Isto Hazari. Prepali se da nije policija, samo virkaju. Aha, novinari su, dobro je! Kažu da žele aplicirati za azil u Hrvatskoj. Neće dalje! Tu su Muhamed Amin i Sharifa Ibrahimi s djevojčicom, pa Mehrab Ali Huseini, Gulhan Saforoza, djeca Mahdi i Milot... Odrasli vade polomljene mobitele, jedan pokazuje gdje mu je hrvatska policija izbila prednji donji zub. Te optužbe pratile su nas cijelim putom, a tri dana proveli smo uz granicu: od Plješevice, do Tržačke Raštele, gdje je granični prijelaz, preko Velike Kladuše, gdje su na Maljevcu migranti prije koju godinu pokušali silom ući u Hrvatsku, pa do Bosanske Bojne. Poslali smo i pitanja MUP-u, objavit ćemo kada nam odgovore.
U mjestu Vrnograč, na putu u Bosansku Bojnu, zatekli smo dvojicu mladih Berbera, tko bi ih takve mogao izostaviti iz priče, kad ste zadnji put sreli Berbere: sjedili su tu satima. Mi prošli i vratili se, "oni i dalje igraju", rekao bi Mate Vukorepa. Zaklonjeni zidom džamije, hvatali koju sunčevu zraku. Nekidan su deportirani iz Hrvatske, još im u ušima zuji od jada. Uzelo im jakne i cipele, poslije im Bosanci dali druge. Hoće u Austriju.
– Noćimo gore u šumi, ali ne spavamo, i tako već tri dana... Grijemo se vatrom, ali su noći prehladne i ne možemo zaspati. Htjeli smo sjesti u kafić, popiti kavu, da se malo zagrijemo, ali nam ne daju unutra – kažu nam Muhamed i Imell, jedan je iz Maroka, drugi iz Alžira.
Mala digresija: ima Muhameda ko u priči! Ne da nam smeta, "tobe jarabi", rekli bi mi – bože, sačuvaj, nego se pitamo dođe li to ime migrantima poput kakva pseudonima izazvana strahom i oprezom.
Mladi su, Imell je pomalo plašljiv i nježan. Suhonjav. Milo ti ga bude. Masku nosi gdje je nitko živ nema. Onu, protiv korone. Preko ramena, žuti mu se ruksak. Malim crvenim slovima piše – može li gorče – DHL.
Servis za brze poštanske pošiljke... Sto nas puta razapnite, ali ne možemo drugačije reći: Berberi, sretan vam put!