Oliver Hart, profesor na sveučilištu Harvard i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2016. godine za doprinos teoriji ugovora, sudjelovao je na 13. međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Ekonomskog fakulteta u Splitu - donosi Slobodna Dalmacija.
Vodeći ste stručnjak u teoriji ugovora. Ovdje ste govorili o poboljšanju ugovornih odnosa. Na čemu trenutačno radite?
– Surađivao sam s odvjetnikom i o tome sam govorio na konferenciji na otoku Braču. Naglašavamo ideju da se može ostvariti uspješniji ugovorni odnos ako se formalni ugovor kombinira s nekim vodećim načelima koja su stranke dogovorile da će ih primijeniti ako se dogodi nešto što nije pokriveno ugovorom. Dakle, u slučaju složenog ugovornog odnosa koji traje nekoliko godina dogode se situacije koje nisu predviđene kad je ugovor potpisan. To je neizbježno. Ja to nazivam nepotpunim ugovorom, izvorni ugovor nije potpun, ne sadrži sve. Važno je da stranke to prepoznaju te da se dogovore koje će principe poštovati kad se dogodi nešto što nije pokriveno ugovorom.
Moj suradnik i i ja te principe nazivamo vodećim načelima, riječ je o principima pravednosti. Stranke se dogovaraju da neće gledati samo sebe kad se dogodi nešto neočekivano, nego da će voditi računa i o drugoj strani. Bit će pravedni, neće koristiti svoju moć koju možda imaju u toj fazi kad ih druga strana stvarno treba, nego će uzeti u obzir i drugu stranu.
Mi smatramo da odnos među klijentima postaje sve složeniji i pokušava se pokriti sve što se može dogovoriti. U mnogim je situacijama bolje imati jednostavniji formalni ugovor, ali onda se treba dogovoriti da će se koristiti vodeća načela kako bi popunili detalje, rupe. Na tome trenutačno radim.
Istraživali ste i ciljeve svake kompanije.
– Članak o kojem sam govorio napisao sam sa švedskim odvjetnikom Davidom Frydlingerom, a zadnjih nekoliko godina također radim s Luigijem Zingalesom, ekonomistom sa Sveučilišta u Chicagu, bavimo se ciljevima tvrtke. Ne slažemo se s uobičajenim gledištem da tvrtke trebaju biti usredotočene isključivo na financije, na profitabilnost, a što već dugo prevladava, posebice u Sjedinjenim Državama, i povezano je posebno s poznatim ekonomistom Miltonom Friedmanom.
On tvrdi da tvrtke moraju biti profitabilne i da ne moraju voditi računa o društvenim pitanjima, kao što su pitanja vezana uz zaštitu okoliša, jer se o njima mogu pobrinuti pojedinci i vlade. Tvrdi da se tvrtke ne moraju brinuti o tome, nego moraju zaraditi što više novca svojim vlasnicima. Kako bi objasnio svoje stajalište, koristi primjer koji zvuči vrlo oštro, iako ne želi da ljudi budu oštri.
Dakle, kao primjer koristi humanitarne organizacije. Kaže da je pogrešno da tvrtke daju novac humanitarnim organizacijama, nego je bolje da ga isplate dioničarima u obliku veće dividende, a onda bi svaki dioničar odlučio koliko tog viška novca želi dati i kojoj udruzi. Ideja ima smisla, jer su onda dioničari aktivni u humanitarnom smislu, što je bolje nego da to rade tvrtke, ali Luigi Zingales i ja ističemo da je to dobro za humanitarne organizacije, ali ne nužno i za ostale.
Kako vidite svjetsku ekonomiju?
– Ha, ha, ovo mi pitanje nisu nikad postavljali dok nisam dobio Nobelovu nagradu. Nisam stručnjak u ovom području, pa nisam posebice upućen u to. Čini mi se da svjetska ekonomija u nekim aspektima dobro funkcionira, no u tijeku je trgovinski rat između Kine i Sjedinjenih Država, pa pretpostavljam da će to imati neke negativne posljedice. Nadalje, tu je pitanje i veće nejednakosti. Možemo biti zabrinuti zbog mnogo toga.
Velike su razlike u razvijenosti između Sjevera i Juga, Istoka i Zapada....
– Da, uključujući nezaposlenost. Stopa nezaposlenosti je vrlo niska u Sjedinjenim Državama, dok je nešto veća u nekim dijelovima Europe. Ako sam dobro shvatio, ekonomija u Hrvatskoj je nešto bolja nego što je bila. Pitanje je što će biti s mogućnosti zapošljavanja mladih, posebice onih slabije obrazovanih, te hoće li radna mjesta zamijeniti roboti, hoće li se kupovati sve više stvari iz drugih zemalja pa neće biti posla za mlade ljude u Hrvatskoj, u Americi, u Britaniji, bilo gdje. Hoće li mladi ljudi živjeti jednako dobro kao njihovi roditelji... Sve su to ozbiljna pitanja na koja nemam odgovor. Nažalost.
Što mogu male zemlje naučiti od velikih zemalja?
– Ne znam je li ovo odgovor na vaše pitanje, ali vjerujem da je najbolji način za organiziranje ekonomije da se puno toga prepusti privatnom sektoru. Budući da se ja bavim teorijom ugovora, vjerujem u laissez-faire, vjerujem da tvrtke moraju moći potpisati ugovore s onima s kojima žele, uključujući i one u drugim zemljama.
Vjerujem u slobodnu trgovinu, ali vjerujem i da vlade igraju značajnu ulogu. Vjerujem u tržišta, vjerujem u demokraciju. Zapadnjački liberalizam je kombinacija prilično slobodnog tržišta s demokracijom, ali prepoznaje se da nije sve idealno i da tržišta ne funkcioniraju uvijek.
Kad je riječ, primjerice, o zaštiti okoliša, ne možemo očekivati da će tržište to riješiti, nego se vlade trebaju uključiti. Nažalost, vidimo diljem svijeta da vlade ne interveniraju. Kao i mnogi ekonomisti, i ja zastupam neke poreze koji nisu baš popularni. Sjedinjene Države su jedan od najgorih primjera, na federalnoj razini nema nikakvih pomaka kako bi se riješili problemi okoliša, dok na razini država ima više akcije.
Uloge vlade su vrlo važne. Brinem se da ljudi osporavaju ovaj model. Imamo nacionalističke vlade i političare, ali nisam siguran da su autoritativne vlade nešto dobro i da je to pravi put naprijed. Ljudi su izgubili povjerenje u zapadnjački liberalizam, što je zabrinjavajuće. Ne znam je li to odgovor na vaše pitanje, ali to su moja gledišta.