Prazne plaže. Vapaji s krajnjeg juga. Sablasno pust Stradun.
I dok hotelijeri i ugostitelji nariču nad ostacima ostataka nekadašnjih velebnih turističkih sezona, javi se tu i tamo pokoja hrabra duša koja se ispod glasa usudi kazati da godinama nije bilo ljepše na Jadranu.
Mjesta za ručnik koliko ti srce poželi. Umjesto mjesec, gužve u trajektnim lukama traju samo tjedan dana. U splitskim ugostiteljskim špelunkama ulje u fritezama ove je godine nešto manje usahlo. A cijene apartmana nikad nisu bile niže pa će si ove godine, misle si to neki, i Hrvati napokon moći priuštiti ljetovanje.
Na stranu to što većina njih ionako ljetuje u kućama i apartmanima za koje nerado plaćaju pristojbe, ali sve je glasnija mantra kako bi baš postojeće turističke brojke, da bi svima bilo ugodno, najbolje bilo zadržati i za naredne godine.
Doduše, treba se samo domisliti kako iz tog “turizma od 60 posto” namaknuti jednake, a moguće i veće prihode nego što smo ih imali 2019. godine - i nitko neće biti sretniji od Hrvata koji ljetovanje na Jadranu i dalje drže osobnom privilegijom.
Među turističkim stručnjacima, logično, praktički nije moguće pronaći čovjeka koji bi potpisao načelno smanjenje broja gostiju na 60 posto lanjskog volumena.
Dapače, napominje ravnatelj Instituta za turizam Damir Krešić, gledajući godišnje prosjeke Hrvatska je daleko od prezasićenosti gostima, pa tako većina statistika sugerira da patimo od niske prosječne godišnje popunjenosti kako hotelskog, tako i privatnog smještaja, što je najbolji dokaz da domaći turizam još uvijek ima prostora za rast te da umjesto ka smanjenju, treba težiti daljnjem rastu brojki. “No, to nikako ne smije biti nekontrolirani rast, već ciljani rast koji bi išao u smjeru rasterećenja vršne sezone te povećanja broja dolazaka i noćenja u turistički manje razvijenim krajevima kao što su Dalmatinska zagora i kontinentalna Hrvatska. Tijekom vršne sezone brojne destinacije na obali imaju velikih infrastrukturnih problema pa treba izbjegavati poticanje daljnjeg turističkog rasta na tim područjima u periodu glavne sezone”, napominje Krešić.
Snažan zaokret
To je, uostalom, smjer koji domaća struka putem medija, analiza i strategija već nekoliko desetljeća zagovara kao najuspješniji model transformacije domaćeg turizma, no Hrvatska, iz već poznatih razloga, radije inzistira na hipnotičkom brojanju dolazaka i noćenja u dva glavna mjeseca sezone (što se još dodatno pojačalo u vremenu pandemije), umjesto da posegne za dubinskim promjenama koje bi Hrvatsku, u turističkom smislu, mogle vinuti među svjetske pobjednike.
U tom smislu, napominje Siniša Topalović iz Horwath HTL-a, Hrvatska je na godišnjoj razini daleko od overturizma, no stvar nas ne treba previše veseliti jer je problem domaćeg turizma, nastavlja, time još izazovniji.
“Zbog iznimno slabog turističkog proizvoda pred i posezone Hrvatska ima nedostatan promet u periodu od osam mjeseci godišnje te iznadprosječno intenzivan turistički promet u četiri ljetna mjeseca. Tako da zapravo govorimo o hiperturizmu u sezoni te nedovoljnom turizmu u pred i posezoni, što nas dovodi do zaključka da Hrvatskoj treba snažan zaokret, i to kroz potpuno novu filozofiju turizma, odnosno novi vrijednosni sustav koji bi u fokus prvenstveno stavio kvalitetu i snažan razvoj novih proizvoda. Ono što nam ova godina dokazuje je to da je kvaliteta jedini recept za dugoročnu održivost sektora, a te je kvalitete u domaćem turizmu premalo. Primat je, nažalost, u modernoj hrvatskoj povijesti preuzela rentna filozofija”, kritičan je Topalović.
Da hiperturizam u dva ljetna mjeseca itekako postoji dokazuju i brojke koje nam je ustupio partner u međunarodnoj konzultantskoj kući BlueRock Consulting Emanuel Tutek.
U kolovozu, pojašnjava, Istra kao vodeća domaća turistička županija ima 9-16 puta veću opterećenost turizmom od, primjerice, Toskane, odnosno Štajerske.
“86 posto noćenja koncentrirano je u tri mjeseca, i to gotovo isključivo u obalnim destinacijama, a indikatori gustoće i intenziteta turističkog razvoja upućuju na prekomjernu saturaciju. Budući da saturaciju i rast volumena ne prati rast cijena i prihoda, otvara se pitanje odnosa koristi i troškova turizma za budućnost. Noćenja u Hrvatskoj, naime, imaju nisku razinu dodatne vrijednosti, ostvarujemo premali prihod po noćenju i godinama smo bilježili padajući trend na valu besplatnog kupanja u moru i jeftinog privatnog smještaja. Upravo je zato opasno slijepo brojati turističke volumene s obzirom na to da bismo izgubljena noćenja masovnog turizma niske dodatne vrijednosti mogli zamijeniti noćenjima visoke dodane vrijednosti i time značajno poboljšati sve ključne pokazatelje uspješnosti turizma”, tvrdi Tutek te ovdje posebno ističe kvalitetu života lokalnog stanovništva i njihovo blagostanje.
Rješenja je i više nego dovoljno, jedino što u Hrvatskoj već dugi niz godina ne postoji baš nikakva želja da se turizam odvede na pravi put.
Razlog je u tome što bi takva vrsta preobrazbe podrazumijevala fundamentalnu transformaciju kompletnog turističkog sustava.
Pitanje evolucije
“To je zapravo pitanje evolucije, a ne revolucije, jer tu govorimo o promjeni cjelokupnog misaonog sklopa. Za bilo kakve ozbiljne iskorake treba vrijeme, minimalno 10-15 godina, kako bi se snažnije efektuirale promjene koje poduzmemo danas. Potreban je odmak od populizma koji je do sada kočio sve ključne reforme za kojima turistički sektor vapi te snažna investicijska ofenziva u konkurentnost turističkih proizvoda”, kaže Topalović.
Između ostaloga, put leži u već stotinama puta spominjanom dokidanju sezonalnosti turizma kroz stvaranje novih sadržaja, smanjenju udjela privatnog smještaja i njegovoj transformaciji prema malim obiteljskim hotelima, razvoju kontinentalnog turizma, transformaciji sustava turističkih zajednica koja, nažalost, nije zaživjela ni kroz posljednje izmjene postojećeg zakona.
Kako napominje Tutek, simulacija noćenja po krivulji sezonalnosti Mediterana ukazuje na to da Hrvatska ima potencijal dodatnih 33 milijuna noćenja izvan 7. i 8. mjeseca kojima bi se opterećenje u sezoni smanjilo na postojećih 60 posto, odnosno spalo za 25 milijuna, dok bi noćenja izvan sezone znatno porasla, čime bi se ljeti u Hrvatskoj puno lakše disalo.
Brojke bi prema BluRockovom modelu bilo moguće dostići do 2030. godine, no prije toga potrebno je izraditi plan oporavka, zatim strategiju razvoja drugačije vizije turizma visoke dodane vrijednosti, kao i redefinirati pojam produljenja sezone koji se trenutno percipira prvenstveno kao “produljenje sezone kupanja”.
“Nije poanta samo u tome da izvan sezone, kad je more nekima prehladno, ovdje dovučemo Skandinavce kojima će kupanje na temperaturi od 21 stupnja predstavljati ugodu, nego da stvorimo novu sezonu, novu ponudu kroz koju je moguće stvoriti dodanu vrijednost za destinaciju. Jedan od dobrih primjera je vinski turizam koji može stvarati dodanu vrijednost izvan dva najtoplija mjeseca, no za to su potrebni kvalitetna ponuda i postojanje barem 20 vinskih hotela diljem Slavonije, Dalmacije, Istre i Kvarnera, a to trenutno nemamo. Dapače, nemamo ni razvijena turistička vinska iskustva na visokoj razini, što je žalosno jer imamo sve preduvjete da postanemo prava destinacija vinskog turizma”, smatra Tutek.
Štancanje apartmana
Svoj obol mantri prema kojoj je Jadran ljeti prezasićen kroz godine dali su i čelnici jedinica lokalnih samouprava koji su, iako je u njihovoj nadležnosti prostorno planiranje, dopustili gomilanje nekretnina za najam koje budu iznajmljene u prosjeku šezdesetak dana godišnje, a ostatak vremena zjape prazne.
“Kad je u pitanju razvoj turizma, mislim da su jedinice lokalne samouprave ovdje najviše zakazale jer je u njihovoj nadležnosti prostorno planiranje pomoću kojega su mogli osigurati pametan i planski turistički razvoj i pametno korištenje prostora. Nažalost, to se prostorno planiranje na kraju svelo na štancanje soba i apartmana za stanovanje ili najam jer je od njih najlakše u budžet općine prikupiti novac kroz komunalnu naknadu, ne misleći pritom uopće na preopterećenje infrastrukture. Nitko se nije pitao gdje će ti budući gosti parkirati automobile, hoće li biti dovoljno vode u sedmom i osmom mjesecu, može li električni sustav izdržati takvo opterećenje... Ljudi previše očekuju od Ministarstva turizma, trebamo biti iskreni i reći da ono ima iznimno sužene nadležnosti i da velika odgovornost za planski razvoj turizma leži u kvalitetnoj suradnji s drugim resorima, ali i na razini JLS-ova, koji su se pokazali potpuno nedorasli zadatku”, smatra Krešić podsjećajući na slučajeve nestanka struje i vode, probleme s parkingom, kanalizacijom i slično.
Jutarnji je to prije tri godine ilustrirao temom o otoku Čiovu, destinaciji koja je u to vrijeme na 3500 stanovnika imala više ležajeva u privatnom smještaju od Dubrovnika, na otoku nije bio niti jedan hotel, a preko čiovskog mosta vozilo se i do tri sata zbog gužvi koje su se stvarale u srcu sezone.
Nedostatnost infrastrukture dokazuju i brojke Instituta za turizam. Naime, vodni sustav na Jadranu u prosjeku, zbog brojnosti turista, trpi 26 posto dodatnog opterećenja, kod električne energije taj je pritisak 21, a kod proizvodnje otpada 16 posto.
Posljedica je to gradova i općina koji u srcu sezone pucaju po šavovima, da bi ostatak godine život u njima izgledao kao na Marsu, a nitko nikad ne bi pitao - a što je općina napravila s novcem koji je prikupila od turizma?
Jesu li se napravile kakve ceste?
Je li se obnovila kanalizacija?
“Većina JLS-ova posljednjih 30 godina malo je ili ništa ulagalo u javnu infrastrukturu. E sad, neovisno o tome hoćemo li u budućnosti ići u smjeru manje turista, a više prihoda ili ćemo nastaviti podupirati ovaj utopijski model temeljen na nekontroliranom rastu nisko oporezovanog privatnog smještaja, jasno je da JLS-ovi moraju početi snažnije ulagati u infrastrukturu destinacija - od parkirališta, nogostupa, biciklističkih staza, šetališta i riva, kupališta te svega ostalog o čemu se nije vodila adekvatna briga i zbog čega se puca po šavovima pa sve do ozbiljnih i inovativnih projekata mješovite namjene, gdje bi se spajali kreativna industrija, biznis, IT, turizam, gastronomija, zabava i moderna kultura u nove koncepte korištenja prostora kojih u Hrvatskoj do sada nije bilo”, napominje Topalović.
Nužno je pritom napokon se odlijepiti i od “rentne filozofije”, ideologije zbog koje je Hrvatska u kontekstu europskog i svjetskog turizma - iako stalno gunđamo protiv visokih cijena - zapravo promatrana kao jeftina, možda čak i low cost destinacija.
“Kao takva, privlačila je određenu klijentelu kojoj je pasalo i kojoj je niska cijena bila primarni kriterij odabira. Međutim, želimo li imati dugoročnu budućnost u turizmu, upravo kroz izgradnju kvalitete i stvaranje novih sadržaja trebamo se početi obraćati novim tržišnim segmentima koji će Hrvatsku birati zbog visoke kvalitete, raznovrsnosti cjelogodišnjih doživljaja, očuvane prirode i kulturne baštine te autentičnosti. Dakle, gostima kojima cijena nije primarni kriterij odabira destinacije”, kaže Topalović.
U tom smislu, mišljenja je Tutek, ne treba čuditi što je ovogodišnje iskustvo bazirano na rasterećenju tijekom srpnja i kolovoza logično okarakterizirano kao bolje i ugodnije, no ne treba zaboraviti da ga, zbog iznimnih okolnosti kakve u turizmu nisu zabilježene desetljećima, nismo bolje naplatili - dapače, prihod će ove godine, tvrdi, pasti i više od samog volumena zbog manje ponude i sniženih cijena.
Pasivni pristup
“Razumljivo je da u situaciji tolike neizvjesnosti u svijetu i pasivnog pristupa upravljanja turizmom poduzetnicima jedino preostaje model ‘dam da prodam’. Nažalost, HTZ sa svojim pristupom promatranja situacije iz dana u dan, bez javno dostupnih redovitih istraživanja tržišta, pružanja analitičkih uvida u emitivna tržišta svim dionicima u turizmu, kao ni profesionalnih prognoza potražnje i iz toga izvedenih preporuka za pripremu sezone, nije pomogao da bi to bilo drugačije. Naprotiv, to se u sezoni sada pretvorilo u brojanje noćenja iz dana u dan pa opet promatramo kako nam se turizam događa. S obzirom na preciznosti HTZ-ovih kampanja od kojih su mnoge aktivne u kolovozu, i to na tržištima iz kojih su nam turisti već došli i bez kampanje, opet možemo zaključiti da bi rezultati bili isti ili slični i bez ovakve Hrvatske turističke zajednice s velikim budžetima i upitnim rezultatima”, oštar je Tutek iz BlueRocka, koji se zalaže za suštinsku reorganizaciju sustava turističkih zajednica počevši s HTZ-om kroz redefiniranje strukture i uloge njihova rada te podizanje, ali i praćenje efikasnosti.
O tome, kao i o suštinskim problemima domaćeg turizma, stručnjaci i mediji kroz godine su objavili traktate, ali na njih se zaboravi tamo negdje od Uskrsa, kad kreće svakodnevna utrka u što preciznijem brojanju stranaca.
Jasno je zašto je to tako.
Kad bismo brojali nešto drugo - s čime bismo se u turizmu zbilja mogli pohvaliti?