Nakon najave para umirovljenika s područja Koprivnice da će se odreći rođenog sina, o čemu su javno progovorili za medije te najavili i službene korake, istražili smo postoji li za to mogućnost u našemu pravnom sustavu.
Lana Petö Kujundžić, predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu i predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, kaže kako je odricanje na takav način – nemoguće.
– Takvo odricanje nema pravne konotacije. Roditeljstvo je obveza do 18. godine te se ne možeš odreći djeteta, osim u slučaju da ga želiš dati na posvajanje ili udomljavanje. Primjerice, recimo da djevojka rodi sa 16 godina, a obitelj je odbacuje. Da bi preživjela, ona se odlučuje na taj korak odricanja od djeteta.
Posvajanje djeteta
Onda odlazi u nadležni centar za socijalnu skrb te se odriče roditeljstva i daje dijete na posvajanje. Sve ostalo je puki kozmetički potez. Jednom kada si se odrekao prava na roditeljstvo, tvoje dijete doista postaje dijete posvojitelja i nikada ne možeš povratiti svoje pravo. Međutim, to je moguće samo kada je dijete malo – kazala nam je stručnjakinja za obiteljsko pravo.
Pojašnjava nam nadalje kako roditelj ima obvezu uzdržavanja koja se proteže i nakon 18. godine djeteta, što se u zakonu predviđa za roditelja s kojim dijete ne živi nakon razvoda. Uzdržavanje se određuje odlukom suda ili sudskom nagodbom o uzdržavanju te planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.
– Do 26. godine traje dužnost uzdržavanja kako propisuje obiteljski zakon, ako se dijete redovno školuje, nastavlja preddiplomski i diplomski studij. Čak se ta dužnost proteže i nakon završetka školovanja još godinu dana ako ne može naći posao u tom razdoblju. Ako je umro roditelj, onda se uzdržavanje može tražiti od bake ili djeda. To se zna dogoditi i ako se nešto ispriječilo roditelju pa ne može davati uzdržavanje za svoje dijete – pojasnila nam je sutkinja.
Dužnost uzdržavanja često, ne prema zakonu, već životno, prelazi na pomajke i očuhe jer u većini slučajeva djeca ostaju živjeti s njima ako su živjeli zajedno i prije smrti biološkog roditelja, te ga oni i nadalje uzdržavaju.
– Takve situacije pokazuju kako ima krasnih odnosa koji uopće nisu regulirani zakonom, ali unatoč tome stvore se tako divne obiteljske spone – veli naša sugovornica.
Pitali smo je očekuje li da bi najava osnivanja specijaliziranih obiteljskih sudova trebala pomoći kod spornih situacija s uzdržavanjima djece.
– Takvi sudovi su potrebni upravo zbog konfliktnih razvoda braka. Mi smo se jako zalagali kao udruga da obiteljski sudovi ne budu na svakom sudu, već bi to trebao biti neki veći sud na koji imaju svi pristup kada je problem u pitanju.
Nadalje, mora biti povezan s centrom za socijalnu skrb, bolnicom za djecu, psihijatrom za djecu i psihologijskim centrom. Tako bismo stalno imali mogućnost da rastemo, da bivši supružnici nauče kako se ponašati nakon braka i izlaska iz braka. Ti sudovi bi trebali biti formirani tako da na njima ne budu samo suci, već i izvanpravna struka, da imaju sociologa, psihologa i socijalnog pedagoga zaposlene na sudu. Da se vidi kada je potrebno da se djetetu pruži hitna intervencija – ističe sutkinja Petö Kujundžić.
Bez nasljeđa
Kako ne postoji pravni način odricanja od djece, upitali smo odvjetnika Darka Varnicu kako ih se može ostaviti bez nasljeđa u slučajevima kada roditelj procijeni da ga nisu zaslužili.
– Roditelji ili ostavitelji pravnim radnjama tipa ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju mogu raspolagati imovinom da njihovi nasljednici ne mogu naslijediti njihovu imovinu. Međutim, pravni posao koji se radi podrazumijeva pravu pobudu, što znači da osoba koja prema ugovoru uzdržava ostavitelja, zaista i uzdržava. Najčešće ostavitelj sklapa te ugovore s osobom koja je jedan od nasljednika ili trećom osobom.
U praksi postoji dosta sporova radi raskida takvih ugovora od strane nasljednika koji su ostali bez imovine. Spor pokreću jer smatraju da je ugovor bio fiktivan, točnije da bi pobuda sklapanja ugovora bila da se oni isključe od nasljeđa.
Takvi ugovori se najčešće koriste u situacijama kada se želi imovina zaštititi od toga da pripadne djetetu jer oporuka u sebi akumulira pravo na nužni dio. To znači da dijete, u slučaju da nije dobilo ništa oporukom, uvijek ima pravo na pola od zakonskog dijela.
Postoji i isključenje od nasljeđa, ako se ispune zakonske osnove da je nasljednik nedostojan nasljeđivanja, što je sve regulirano Zakonom o nasljeđivanju. Osim svega navedenoga, nasljednik, tj. dijete, može se sam odreći nasljeđa, i to je punopravno – pojasnio nam je odvjetnik Varnica.
Zakonske pretpostavke za isključenje iz nasljedstva i posljedice navedene su u člancima od 85. do 88. navedenog zakona.
Nekoga se može isključiti iz nasljedstva: ako se povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju, ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju, ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ako se odao neradu ili nepoštenu životu.
Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično, a oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje koji mora postojati u vrijeme oporučivanja, stoji u zakonu.
Isključenjem nasljednik gubi nasljedno pravo u mjeri u kojoj je isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja.
Ako je potomak koji ima pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, oporučitelj ga može u oporuci na izričit način lišiti u cjelini ili djelomično njegova nužnog dijela u korist njegovih potomaka.
Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja u dijelu koji nije obuhvaćen lišenjem te kad pretpostavke za lišenje više ne postoje u času ostaviteljeve smrti.