Glumac Slavko Sobin u emotivnoj kolumni za Gloriu Glam oprostio se od strica Gorana.
Podsjetimo, legendarni član trofejne momčadi Jugoplastike preminuo je u 59. godini života. Bio je važan član momčadi Jugoplastike koja je u sezoni 1988./89. donijela prvi trofej prvaka Europe u Split, a sljedeće sezone je bio dio ekipe koja je taj naslov i obranila. Pokopan je na groblju Gospe na Krugu u svom Kaštel Kambelovcu.
Slavkov oproštaj od strica prenosimo u cijelosti:
Teško je opisati procese, mogu samo nabrojati tijek misli. Šta će bit s nonom, kako će ona ovo preživit, isuse kako je tata, kako su strina, rođak, rodica, nije fer, tek je posta dida, jesu li ga cijenili dovoljno, hoće li ga sada cijeniti više, kako je nona, kako je tata, odakle mi pravo da tugujem, pa nisam ga dvije godine vidio, dobro Slavko korona je, nisi zbog toga išao doli, nije dobro, nisam bio na rođakovom vjenčanju jer sam snimao, jedini ja iz cile familije, ako mene boli ovoliko, koliko tek onda boli Đanu, Anu, Josipa, čekaj zašto me sad odjednom više ne boli, koji mi je đava, a ne evo, ok boli me, isuse nema više strike, ko je sljedeći, moram u Split hitno, ne želim u Split, nisam opremljen nositi se s tom boli, ne mogu pogledati nonu u oči, kako je ovo moguće, moram hitno doma.
Ovo je proces od 15 minuta. Ciklično se ponavljao par sati, umarao, moram nešto napisati, novinari ionako već zovu za izjavu - dat ću svoju kako spada.
Kao ljudi smo opremljeni savršenim mehanizmima. Disanje, otkucaji srca, majčinstvo, porod, ne znam, preglup sam i prazan da sad pišem koncizno za što smo sve opremljeni. Jedna stvar kojom nismo je nošenje sa smrću. Sve znamo, znamo da mora doći, znamo da je neizbježna, a kad dođe odjednom ne postoji mehanizam koji se upali da nam sve to bude eto - normalno. A s obzirom na to da sumnjam da bi nas Bog, Majka Priroda, Svemir, tko god, zaboravio opremiti mehanizmom kako se nositi sa smrću, jedini logičan zaključak mi je da je smrt sama po sebi mehanizam. Mehanizam za kako se nositi za životom.
Moj stric je bio pravi primjer kako se nositi sa životom. Napravio je svoju obitelj ponosnom, izgubio je oca kao tinejdžer, ali je bio borac. Izgradio je savršen dom, odgojio prekrasnu djecu, bio je slab na nepravdu, najebao je jer je bio slab na nepravdu, bio je veliki košarkaš, borac na terenu. Obožavao je svog brata, svoju majku, obitelj, svog psa, čak i mog psa koji je jednom napao njegovog psa. Bio je čovjek. Div. Ljudina. I bio je netko tko je spreman dići slušalicu i nazvati te samo da ti kaže da je ponosan i da si ga usrećio.
Ostatak kolumne Slavka Sobina koju je napisao za Gloriju Glam pročitajte OVDJE.