"Političaru, dužnosniku, HDZ-ovcu sa psećim nadimkom sprema se kineski ražanj." Ovaj post na Facebooku političara Marka Pupića Bakrača bio je dovoljan razlog da mu jake snage zadarske policije u četvrtak rano ujutro upadnu u obiteljsku kuću i obave pretres. Objavljenim statusom prozvanim se osjetio zadarski župan Božidar Longin, ocijenio ga je kao prijetnju i govor mržnje te je sve prijavio policiji. I to dvanaest dana nakon što je status objavljen, odnosno u trenutku kad je Longin za njega doznao. Sve do tada „prijetnja i govor mržnje” stajali su na političarevu javnom profilu kao svojevrsna poruka da se o svima i svakome može pisati što god tko hoće bez ikakvih posljedica.
Sukob na relaciji Pupić Bakrač - župan Longin aktualan je zadnjih nekoliko godina, od trenutka kada je vijećnik Akcije mladih ušao u Skupštinu Zadarske županije. Pupić Bakračev verbalni arsenal izručio je dosad i težih projektila na županovu adresu, a to prekomjerno granatiranje dosad ga je koštalo nekoliko Longinovih tužbi za klevetu. Nikad prije zbog njegova „ubojitog jezika” nije reagirala policija. Sada se, međutim, promijenio kontekst. Napad 22-godišnjeg Danijela Bezuka na zgradu Vlade otvorio je svima oči, premijer Andrej Plenković je nakon dugogodišnje hibernacije naglo shvatio da su društvene mreže i portali krcati verbalnog nasilja i govora mržnje te da su političari, uz novinare, vrlo često glavna meta hejtera. No, iako je pojava stara gotovo koliko i internet, tek kada je zapucala puška pod premijerovim prozorom, na noge se digao kompletni represivni aparat. Policajci po cijeloj državi češljaju društvene mreže, traže se pojedinci koji su na bilo koji način uputili prijetnju predsjedniku Vlade ili nekom drugom visokom državnom dužnosniku, privode se osumnjičenici, traže se nasilnici...
Plenković se tako našao u ulozi piromana koji gasi vlastiti požar jer je i sam zadnjih godina izravno tolerirao društvene aktere i pojave koje promiču netrpeljivost, govor mržnje i netoleranciju, ali tada su na meti bili njegovi politički oponenti i kritički orijentirani novinari pa mu ta kloaka nije previše smrdjela. Premijerovo iznenadno otkriće da između virtualnog, hejterskog nasilja, i onog fizičkog na Markovu trgu ipak postoji neka veza, moguće i politički motivirana, promijenila je preko noći kompletnu paradigmu. Bezukov napad je odmah interpretiran kao terorizam, a ispisane uvrede prema pojedinim dužnosnicima postale su prioritetno pitanje nacionalne sigurnosti.
Istovremeno, jednako kao i sam čin, šokira opravdanje i podrška koju je mladi Bezuk, baš kao nedavno i Filip Zavadlav, dobio na društvenim mrežama. Kako je došlo do toga da se aplaudira nasilju pitanje je anatomije hrvatske društvene destruktivnosti, no stvari se očito više ne mogu negirati i na njih treba reagirati. Posebno je alarmantna činjenica što se kao nositelji takvog „pravedničkog nasilja” pojavljuju mladi ljudi. Sustav za sada reagira isključivo represivno iako stručnjaci upozoravaju da se ovo kao i svako drugo nasilje, naročito kod mladih, najefikasnije može suzbijati prevencijom i edukacijom. No, takvi dugotrajni procesi u ovom trenutku nemaju (političkog) efekta, potrebno je djelovati interventno, ad hoc, kao u slučaju „terorista” Pupića Bakrača, ne bi li se spriječilo veće zlo. Slučaj Pupića Bakrača, međutim, otvara novo, sasvim legitimno pitanje: je li politika pod izlikom navodnih prijetnji (s društvenih mreža) upregnula represivni aparat za obračun s opozicijom? Upadamo li tako u novi krug, ovaj put, institucionalnog nasilja?
- Situacija s pretresom kuće oporbenog političara je svakako demonstracija moći, ali i iznimno neinteligentan potez. U trenutku kad ionako imamo povišene tenzije i zbog epidemioloških mjera i zbog napada na Markovu trgu, najmanje što nam treba je pretjerana reakcija na trivijalnu objavu na Facebooku - kaže dr. sc. Sven Marcelić, sociolog sa Sveučilišta u Zadru i politički analitičar.
- Premda će akcija policije biti praćena nalogom koji je izdan po zakonu i ima sve potrebne članke i stavke u obrazloženju, prilično je jasno da će se policijski aparat ovime delegitimirati jer imamo situacije kad su i puno ozbiljnije prijetnje u javnom prostoru prolazile "lišo". Osim toga, ovo je situacija koja je opasna za demokraciju jer pokazuje da se i trivijalni istupi oporbe mogu pretvoriti u situacije u kojima se angažira represivni aparat, a to je odlika totalitarnih režima. Sve u svemu, radi se o iznimno glupoj odluci s elementima poslušništva, koja će dodatno potkopati ionako nisko povjerenje u hrvatske institucije – ocjenjuje zadarski sociolog, smatrajući da je puno veća društvena opasnost od benignih verbalnih obračuna među političarima ono manifestno nasilje kojeg su nositelji mladi ljudi, poput Bezuka ili Zavadlava.
- U državi u kojoj je povjerenje u institucije iznimno nisko, i to često s pravom, jer kad pogledamo način na koji funkcionira sudstvo (jedno od politički najovisnijih na svijetu, a pritom iznimno neefikasno), činjenicu da je Hrvatska jedna od ekonomski najneuspješnijih posttranzicijskih zemalja, da imamo veliko iseljavanje zbog lošeg standarda, visoku razinu korupcije, lako je shvatiti zašto se nezadovoljstvo prelijeva na društvene mreže. Građani koji ne vjeruju sustavu takve osobe vide kao neku vrstu Robina Hooda, odnosno kao nekoga tko je barem na nekakav način donio pravdu. Naravno, to je prije svega dijagnoza društva koje funkcionira u posvemašnjem rasapu bitnih institucija koje bi trebale temeljiti stabilnost države u onom dijelu koji građanima garantira mir i sigurnost, i to ne samo fizičku, nego i pravnu, zdravstvenu - komentira Marcelić, koji je prošlog tjedna, s kolegama dr. sc. Željkom Tonković i dr. sc. Krešom Krolom, objavio knjigu "Klasika, punk, cajke: kulturni kapital i vrijednosti mladih u gradovima na jadranskoj obali", u izdanju Sveučilišta u Zadru i Hrvatske sveučilišne naklade iz Zagreba. Iako knjiga ne problematizira nasilje među mladima, realno je upitati se postoji li korelacija između nasilja te kulturnog kapitala i vrijednosti kod mladih.
- U knjizi se nismo bavili konkretno problemom nasilja, ali ono što se može pokazati je da su mladi koji su skloni tradicionalnim vrijednostima ujedno i oni koji iskazuju manje tolerancije prema raznim manjinskim i ranjivim skupinama. S druge strane, vrlo je jasan nalaz da kod velike većine mladih postoji vrlo niska razina povjerenja u institucije i u druge ljude – govori Marcelić, koji drži da je problem nasilja u našem društvu općenito, pa tako i među mladima, potpuno podcijenjen, što dovodi do njegove eskalacije u različitim oblicima, a nekima od njih smo, nažalost, nedavno svjedočili.
Razlozi društvene tolerancije nasilja široka su tema i uključuju više različitih složenih procesa koji se godinama odvijaju pred našim očima. Počevši od militarizacije društva, neprestanog oživljavanja kulta rata, nesankcioniranoga govora mržnje, podgrijavanja nacionalnih podjela, odnosa prema manjinama, nasilja u navijačkoj supkulturi pa do obespravljenosti mladih, društvene besperspektivnosti, nefunkcionalnog državnog aparata, korupcije, nepotizma, lošeg i neefikasnog pravosuđa... U jednom trenutku sve to postaje "melting pot" uzroka koji bi mogli i puno žešće eksplodirati. Za neke analitičare to su čak izravni uzročnici "ideološki desne radikalizacije" kod nekih mladih ljudi...
- Prije svega, treba biti oprezan kad se govori o radikalizaciji mladih ljudi – upozorava Marcelić.
- Mladi ljudi, kao kategorija, nisu homogeno tijelo. Među njima ima izrazito liberalnih i modernih, kao i tradicionalnih i konzervativnih osoba, iz različitih socioekonomskih konteksta i pozadina. U tome se oni ne razlikuju ni po čemu od bilo koje druge generacije. Naravno, činjenica je da su oni u specifičnom razdoblju života kad drugi rado vole govoriti u njihovo ime, kad se tek ulazi u svijet rada ili višeg obrazovanja. Nekima od njih snalaženje u onome što se u sociologiji naziva društvom rizika, a tiče se, među ostalim, i posljedica životnih odluka koje se donose, ne pada lako, osobito u društvu kakvo je hrvatsko, dakle s ne osobitom ekonomskom perspektivom, ne osobito jasnom idejom čemu obrazovanje ako imaš stranačku iskaznicu i tome slično.
Tu postoji potencijal da labilniji među njima dođu na ideju da probleme rješavaju na radikalniji način. Ipak, čak i tu treba biti oprezan, jer slučajevi izrazitog nasilja nisu česti, a i kad se dogode, nisu nužno vezani uz političku radikalizaciju – slučaj Zavadlav svakako nije time motiviran. Zapravo bi se jedan dio problema svakako trebao tražiti i u toleranciji prema simboličkom nasilju – kaže Marcelić.
Podsjeća na slučajeve neusporedivo radikalnijeg nasilja u „sređenim” zapadnim demokracijama, kao što su Norveška, Njemačka ili Novi Zeland. Hrvatska je u tom kontekstu daleko od takvih, ekstremnih primjera, kaže Marcelić, ali to ne znači da treba ignorirati pojave koje se kod nas manifestiraju. Sada su na meti hejterski postovi na društvenim mrežama i portalima, koji se predstavljaju kao prvi korak prema konkretnom nasilju. Koliko treba da se nasilje s društvenih mreža preseli na ulice, odnosno da netko ih horde hejtera uzme oružje u ruke i pokuša svoje naum pretvoriti u djelo? Što im je okidač, a što motiv?
- Očito je da se ne radi o velikom broju slučajeva, nego o kombinaciji mentalnog stanja i određenih sustavnih okolnosti. Ono što treba razumjeti je da Hrvatska nije zemlja u kojoj je takvo nasilje često te da se shodno tome i ne može uspostavljati neke sustavne dijagnoze – to bi naprosto bilo neodgovorno. Hejtanje na društvenim mrežama je u najvećem broju slučajeva upravo to, hejtanje. Tu se treba svakako sjetiti one sjajne misli Umberta Eca da su društvene mreže dale pravo glasa legiji imbecila koji su svojim pričama i teorijama gnjavili konobara za šankom nakon treće rakije, a sad su našli način da se povežu. Ipak, da se sve preseli prema konkretnom nasilju, potrebno je da se ispune još neki uvjeti – vidjeli smo da se u slučaju pucanja na Markovu trgu može uspostaviti vrlo jasna anamneza. Od prisutnosti oružja kao nečeg normalnog preko pristajanja uz krajnje desni svjetonazor do klasičnih problema s kojima se suočavaju mladi u Hrvatskoj poput nezadovoljavajućeg radnog statusa i slično.
Bezuk i Zavadlav dobili su brojnu podršku na društvenim mrežama, ali i među nekim političkim akterima, no ciljevi hejtera i prije i poslije nisu se puno promijenili. Uz političare, glavna meta su im novinari, koji su postali „suodgovorni za stanje u zemlji”. Je li kultura hejtanja, trolanja i fake newsa pobijedila tradicionalno novinarstvo?
- Medijsko stanje se preko društvenih mreža znatno demokratiziralo i manje je kontrole nad sadržajem. To je s jedne strane dovelo do sve većeg broja teorija, interpretacija događaja i informacija koje kolaju medijskim prostorom, a s druge je omogućilo da se pojavi i velik broj često bizarnih teorija, ali i marginaliziranih skupina koje do tada nisu imale pristup širokom medijskom prostoru. Neke od njih su često radikalne u svojim interpretacijama društva, dok je posebno mainstream novinarstvo u onom svojem klasičnom smislu ostalo na postulatima koji su u očima alternativnih skupina viđeni kao pristajanje uz sustav. No, često se događa i da se takve stvari toleriraju. Recimo, meni je manji šok bio vidjeti Torcidu uniformiranu u majice na kojima piše „Novinari crvi“ nego potpuni izostanak bilo kakve reakcije od strane uprave kluba, makar i simboličke. To je poruka da se takve stvari normaliziraju, pa i ohrabruju. Ne bih rekao da je trolanje pobijedilo tradicionalno novinarstvo, samo se radi o proširenim medijskim horizontima u kojima se fake news, ali i dosad marginalizirane skupine bore za medijski prostor. To je klasični fenomen suvremenog modernog fragmentiranog društva – zaključuje dr. sc. Sven Marcelić.