Marjana Ikić slavi dva rođendana. Prvi je u siječnju, 13., kada je u zadarskoj bolnici došla na svijet prije ravno 45 godina. Drugi je 13. srpnja, dan kad se ponovno rodila nakon što je uspjela preživjeti tešku prometnu nesreću koja joj je odredila život. Bilo je to prije 25 godina. Jedan trenutak bio je dovoljan da tada 19-godišnja djevojka puna života završi kao kvadriplegičarka u invalidskim kolicima.
Ono što se dogodilo nakon toga priča je koja zaslužuje biti ispričana. Prije svega zbog te žene koja, nakon svega što je prošla, danas samostalno hoda na svojim nogama, koja je rodila četvero djece i dala novi smisao onome što zovemo volonterskim radom.
Velika bitka
Priča je to o snazi volje, o ljubavi prema životu, o borbi za svaki novi korak i hrabrosti da se pobijedi samog sebe, a onda i sve prepreke na putu. Koliko ih je bilo i kako su teške, zna samo Marjana. I ne voli puno o njima pričati, kaže, to je “ono njezino”, duboko intimno što nosi u sebi, što ne može do kraja razumjeti nitko tko nije morao ponovno učiti hodati, pisati, čitati... Ponovno živjeti, zapravo. Ona je to uspjela. Marjana je danas 80 postotni invalid, bez osjeta u obje ruke do pola i jednoj nozi, ali u njoj je više energije nego u pet zdravih ljudi zajedno.
- Moj stari život je samo nestao u tom jednu trenu. Nestala je glazbena škola, harmonika koju sam obožavala svirati, došla su invalidska kolica u koja u početku uopće nisam mogla sjesti, i tri teške godine po bolnicama i toplicama. U početku sam bila oduzeta od vrata prema dolje. Nisam imala ništa, samo to stanje s kojim sam trebala naučiti živjeti. Sjećam se doktora u Varaždinskim toplicama, gdje sam završila na rehabilitaciji nakon bolnice, kako mi pokušava objasniti kako se u invalidskim kolicima ide preko trotoara. Ja sam mu na to odgovorila: "Slušaj ti doktore, Mare će hodati". Čovjek mi se samo nasmijao. Ali, uspjela sam. Tri godine nisam bila kući u Zadru, sve sam morala učiti iznova. Ta borba za svaki novi korak, to je ono što je mene obilježilo. Kako sam uspjela? Ne znam. To je bila sila jača od mene - govori nam, smireno i polako, bez trunka patetike, dok sjedimo u njezinu stanu na zadarskom Bilom Brigu.
Rizične trudnoće
Njezinim licem, dok priča o tim najtežim trenucima, tek tu i tamo proleti tuga, ali više kao sjeta na ono što je proživjela i spremila negdje u dubinu duše. Od Marjane nećete čuti da se žali na bol, iako ima dana kada joj je nepodnošljivo. Ponekad započne rečenicu o tim teškim danima, pa stane na pola i samu sebe prekine riječima “ma nema to veze sada, dobro je, preživjela sam.“
- Bilo je strašno, to je najkraće i najviše što mogu reći o tom vremenu nakon nesreće. Znaš što mi je bilo najteže? Prihvatiti da više neću moći ono što rade drugi ljudi od 19 godina. Sjećam se kad sam se probudila iz kome, u sobu mi je došla jedna draga medicinska sestra i rekla: "Mare moja, idemo, otvorila se 'Barakuda'." "Barakuda" je tada bio vrlo popularan disko na zadarskoj Puntamici, svi su tamo odlazili. Di ću ja ovakva, u kakav disko. Ali, nisam se dala. Svaki dan bi pred sebe postavila novi cilj i ajmo. I tako, dan po dan, cilj po cilj, ja sam ponovno stala na svoje noge. Osjet u rukama i nogama samo se polovično vratio, ali to me nikad nije sprječavalo da živim normalno. Usudila sam se ići dalje. Najlakše je kukati i plakati, ali to “jadna ja” meni nikad nije bilo opcija - govori Marjana pa se raznježi. Kad to govori, misli na četvero svojih palčića koji su je učinili najponosnijom majkom na svijetu iako je svaka trudnoća bila veliki rizik za njezino stanje. Ni tu ulogu život joj nije dao bez velikog izazova, valjda računa da Marjana može sve iznijeti.
Sretna sam
Sve četvero djece rodila je kao nedonoščad, s njima provela mjesece u bolnici, a najmlađa Iva, šestogodišnja obiteljska mezimica, na porodu je težila svega 1,3 kila i 32 centimetra. Lui, čije je simpatično ime spoj babe Luce i bake Ivke, ima 12 godina, četiri godine stariji Šimun posebno je dijete s ADHD-om i najstariji Luciano, koji je već odrasli momak od 23 godine. A njega je umalo rodila u bolničkom liftu.
- Radosna sam kad pomislim na njih, ja sam sretna majka i supruga. Tomislav, moj muž s kojim me život prvo spojio još u zadarskom rodilištu, jer se rodio svega 17 sati nakon mene, najveća mi je potpora i oslonac. On je samozatajan, nećete od njega puno čuti, ali uvijek je tu. Ova nagrada koju sam dobila zapravo je priznanje njima, mojoj obitelji, koja ima razumijevanja za to što radim, kao i svim mojim ljudima koji se uvijek nesebično odazivaju na sve akcije koje organiziramo - kaže Marjana kad smo došli na dio njezine životne priče o kojemu najradije govori. Zbog humanitarnog rada kojemu je toliko predana, zbog brige za one o kojima malo tko brine, za koje društvo niti ne zna da postoje, Marjana je lani dobila nagradu Zadarske županije. Novčani dio nagrade, deset tisuća kuna, odmah je poklonila dalje. Kaže, ima ih puno s teško bolesnom djecom kojima je taj novac potrebniji nego njoj. Prva humanitarna grupa koju je osnovala zvala se "Srce zadarsko", a danas ima svoju skupinu volontera, njih 40, s kojima pomaže gdje god treba. Samo lani organizirali su 232 akcije za pomoć. Da, dobro ste pročitali.
Mreža dobrote
- Što sve radimo? A bolje da me pitaš što ne radimo - smije se Marjana.
- Počelo je tako da povezujemo one kojima je potrebna pomoć i dobre ljude koji su spremni pomoći. Puno ljudi oko nas je u potrebi, netko je gladan, netko nema što obući, nekoga treba prevesti, nekom kuću obnoviti. More takvih "malih" akcija smo odradili. Brali smo povrće na gospodarstvu obitelj Birkić u Sikovu. Ti krasni ljudi do sada su nam dali četiri tone povrća koje smo razdijelili na našem sajmu "Pokloni i uzmi ili jednostavno samo uzmi", koji svaki drugu subotu organiziramo ovdje na pijaci na Bilom Brigu. Tržnica nam je za tu priliku ustupila jedan štand, okupi se puno volontera, još više onih koji su u potrebi. Netko poklanja, netko uzima, na kraju su svi sretni, bez obzira u kojoj su ulozi na sajmu. Tu su i moji Cukrići, organizirali smo akciju za pomoć djeci u Gornjoj Bistri, više ni sama ne znam. Zadar je moj grad, ja ga obožavam. Obožavam ove ljude koji su spremni pomoći, odazvati se, ništa ne pitati. Svaki grad može imati nešto ovako, mrežu dobrote. Treba samo truda, volje i ljubavi - ponosna je Marjana.
Duhovna hrana
Zadnji put na sajam nije mogla jer ju je korona oborila, ali zato su joj njezini volonteri pjevali pod prozorom.
- Pomaganje drugima moja je duhovna hrana. To me pokreće, drži i nosi. Srce otvara sva vrata i njime možeš doprijeti do svih. Moje srce je najbolji dokaz jer je učinilo puno čuda bez jedne jedine kune - iskreno će ova velika volonterka čiji je rad tajan onoliko koliko i javan. Zadnjih 18 godina, priznala nam je, u Zadar na ljetovanje dovodi nepokretne mališane i njihove obitelji. Zna koliko ta gesta znači njima, ali i ljudima velikog srca koji ih besplatno ugoste u svojim apartmanima. Samo ovog ljeta stiglo je osam obitelji kojima je ova žena velikog srca vratila nadu u ljude i ljepši život.
Marjana Ikić ponovno je nominirana za nagradu godine. I ponovno će je dobiti, uopće ne sumnjamo u to.
