Floskula „neka institucije rade svoj posao” već svima izlazi kroz nos. Već se otrcala i konstatacija da je Hrvatska u vrhu po broju sudaca u odnosu na broj stanovnika, ali smo istovremeno u špici i po broju neriješenih predmeta. Brojni procesi traju godinama, suđenja se beskrajno razvlače, neka od njih zaista spadaju u rubriku „vjerovali ili ne”.
Što se događa ispod tih uopćenih „dijagnoza” stanja u pravosuđu, kako to proživljavaju i preživljavaju hrvatski građani suočeni s dugotrajnim mrcvarenjem po sudnicama? Ovo je jedan od takvih primjera.
-Ovog trenutka imam jedan „živi”, nezavršeni sudski spor i to s Croatia Osiguranjem. Predmet tog spora je isplata osiguranja za moju obiteljsku kuću koja je u jesen 1991. godine potpuno devastirana. Taj sudski spor traje od 1993. godine i ne vidim mu kraja, kaže Glišo Kolundžić, po „pravosudnom stažu” jedan od hrvatskih rekordera u dužini trajanja jedne parnice.
- To nije jedini sudski predmet kojega ste imali...
- Ne, bilo ih je nekoliko, zbog različitih stvari. Imam više desetina raznih sudskih presuda, prolazio sam put od općinskih i županijskih sudova, moji su predmeti završavali na Vrhovnom i Ustavnom sudu, stigao sam i do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Uglavnom, prošao sam sve te instance, često su me vraćali na početak, pa sve iznova, što je vrlo mučan proces.
- Je li neka od tih presuda išla Vama u korist?
- Da, jedna na prvostupanjskom sudu, ali je kasnije i ona propala. Vrhovni sud je jednom djelomično prihvatio presudu koja je išla u moju korist i to tako što su priznali denominaciju štete koja mi je trebala biti isplaćena, ali ni u tom slučaju nije prihvaćena stvarna, realna šteta na kući koju je prethodno utvrdio ovlašteni sudski vještak. Taj predmet je sada i na Vrhovnom i na Ustavnom sudu, to je spor koji traje preko 10.000 dana.
- Koliko vam je isplaćeno?
- Nešto manje od 100.000 kuna, ali se i na tu presudu Općinskog suda u Zadru Croatia Osiguranje žalilo smatrajući da je ovrha bila nedopuštena, pa je Županijski sud u Splitu ukinuo ovršno rješenje. I tužili su me, a Općinski sud u Benkovcu je 20. kolovoza ove godine također donio presudu po kojoj je ovrha bila nedopuštena. Podnio sam žalbu i sada čekam drugostupanjski postupak. Koliko znam sud još čeka očitovanje COS na žalbu. Pritom, po procjeni sudskog vještaka trebalo mi je biti isplaćeno još oko 200.000 kuna. Da ne zaboravim, od naplate štete za namještaj i opremu kuće sam odustao.
- Tih preko 10.000 dana sudovanja vam je osobni rekord...
- Da. Sudski spor s Auto Hrvatskom, zbog otkaza kojega su mi dali, trajao je preko 2.000 dana, spor oko povratka kuće preko 2.000 dana. Država se svojedobno uknjižila na 5.700 četvornih metara moga zemljišta u Kakmi, pa je spor do povrata imovine trajao skoro 4.00 dana, od 2009. pa sve do 2019. godine. Kako tolike brojke mogu biti normalne?! A ja onda čitam da je prosječno trajanje parnica od 750-800 dana. Da je tako i u mom slučaju, bio bih presretan.
- Koliki su financijski iznosi otišli na sudovanje?
- Ne mogu to precizno reći, to znaš tek kada je presuda pravomoćna. Nekoliko tisuća eura sigurno. S tim što će taj iznos biti puno veći ako izgubim ovaj „živi spor” s COS.
- Jeste li imali problema i sa svojim odvjetnicima?
- Bilo je i toga, neki od njih nisu bili „sigurni”, pa u neke od njih nisam imao povjerenja. Ali, to shvatiš naknadno. Povjerenje u pravosuđe? Ne, nemam ga. Čast iznimkama, ali mogao bih reći da je ovo što sam prošao i još uvijek prolazim „pravno i pravosudno nasilje", neka vrsta „pravosudnog totalitarizma” protiv kojega je obični građanin jednostavno nemoćan.
Čovjek se ne osjeća kao građanin drugog, nego posljednjeg reda: ma koliko god tih „redova” bilo, ti si kao običan građanin u zadnjem redu.
- Što tom „običnom građaninu” preostaje?
-Jedini način je da se, kad krene u pravosudnu bitku, naoružaš beskrajnim strpljenjem i zadržiš mir. A to je, sasvim sigurno, lakše reći nego učiniti.
- Dobro, a da se vratite na početak, opet bi učinili isto?
- Ne, nikad više! Ni kada bih znao da me na kraju čeka ogromno bogatstvo, nekakvi milijuni eura, nikada više ne bih učinio što sam učinio. Tko ne prođe kroz tu priču, tko ne osjeti na svojoj koži, teško može shvatiti o čemu se radi.
- Kome ste se sve obraćali povodom tih pravosudnih maratona?
- Odvjetnicima, brojnim hrvatskim i europskim nevladinim organizacijama, obilazio sam domaće i strane institucije, razgovarao sa saborskim zastupnicima i nekoliko ministara pravosuđa, stranačkim čelnicima. Kada sam ga pitao što bi on da je na mom mjestu, jedan od političara mi je rekao: Osjećao bih da sam pred zidom i da dalje ne mogu! Bio sam i s jednim predsjednikom Republike: saslušao me i pitao je li moguće da se to događa u demokratskoj Hrvatskoj.
- Ostaje pitanje zašto se to događa. Što Vi mislite?
- Ne mogu reći ništa novo ni senzacionalno: zato što pravosuđe ne funkcionira. Prejaka je sprega između dva jako moćna lobija, sudačkog i odvjetničkog. Moje iskustvo govori da se o tome radi, ja to drugačije ne mogu objasniti. Uz sve, država mi je morala tri puta plaćati takozvane „naknade za sporu pravdu”, jer su probijeni svi rokovi za suđenje u razumnom roku.
- Pa zašto onda istrajavate?
- Obitelj, prijatelji i meni bliski ljudi mi govore da dignem ruke od svega, jer ljudi vide da na kraju, uz sve te „institucije”, „organizacije” i „ustanove”, ostaneš sam. Ali, ja više nemam hrabrosti za to, time kao da bih rekao da je sve bilo besmisleno. A i zato što nisam samo ja u pitanju, ostavljeni su i usamljeni brojni drugi građani. Moj motiv je bila velika uvrijeđenost, bio sam uvrijeđen kao čovjek i kao građanin Hrvatske koji se bori za ono što mu pripada. U jednom sporu, koji će u ožujku navršiti 28 godina, ta borba traje preko 10.000 dana. Pa izvoli, izdrži to.