Mnogi su Zadrani u zadnje vrijeme „otkrili“ Bihać, sjedište Unsko-sanskog kantona u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Više je razloga za to. U Bihaću je povoljniji shopping nego u Hrvatskoj, odnosno platežna je moć Hrvata veća nego kupovina u Italiji, Austriji ili Njemačkoj. Ali Bihać je i turistički zanimljiv. Prekrasna rijeka Una i istoimeni Nacionalni park ostavljaju posjetitelje bez daha. Razvijen je izletnički turizam, rafting, tamošnja gastronomija je izvrsna, a Bišćani vrlo ljubazni domaćini, prijateljski raspoloženi prema hrvatskim gostima, te općenito vidljivo usmjereni k Hrvatskoj.
Relativno je jednostavno i brzo doći iz Zadra u Bihać. Najlakše je doputovati autocestom Dalmatinom, pa kod Udbine sići na Ličku magistralu i onda voziti prema Plitvičkim jezerima. Prije Plitvica skrene se desno i preko Prijeboja vrlo brzo stigne do granice s BiH. Sad je granica s BiH ujedno i schengenska zona, pa se osobne iskaznice strogo kontroliraju, ali tako je bilo i prije Schengena. Malo vožnje pograničnim područjem kroz koje brojne muslimanske bogomolje i minareti jasno podsjećaju da ste u Bosni i za desetak minuta – eto nas u, za ovo doba godine, neobično toplom Bihaću, sanjivom gradu na Uni, jednoj i jedinoj, kako su joj ushićeno tepali još stari Rimljani koji su u davnoj prošlosti istisnuli Japode, drevne starosjedioce na rijeci.
Ukoliko se netko odluči otputovati do Bihaća samo kako bi povoljno natankao gorivo, odmah ćemo ga razočarati jer se to već neko vrijeme – ne isplati. Cijene goriva u konvertibilnim markama (u omjeru 1:3,9 nekadašnje kune) otprilike su iste, ako ne čak i nešto više od trenutnih u Hrvatskoj, za razliku od situacije do prije nekoliko mjeseci kad je tankanje u Bosni bilo i do 30 posto jeftinije. Bišćani zbog toga negoduju, jer tamošnje su prosječne plaće niže nego u Hrvatskoj, pa ih svako poskupljenje dodatno pogađa. Ipak, još je puno toga jeftinije u Bihaću nego kod nas. Dosta Zadrana dolazi kupiti aluminijsku i pvc stolariju, keramiku, namještaj, servisirati automobile, kupovati pneumatike koje je moguće odmah montirati na kotače ili ih prevesti preko granice u prtljažniku, pa ostvariti i povrat poreza pri idućem ulasku u BiH. I prehrambeni su artikli još uvijek jeftiniji u BiH nego u Hrvatskoj mada ne toliko kao prije jer su i tamo u zadnje vrijeme ponešto poskupili, ne toliko kao kod nas gdje cijene doslovno divljaju, pa se kupovina spize u Bihaću još uvijek isplati. Pri tome treba zaboraviti na meso, ribu, mlijeko, jaja, sireve i mesne prerađevine čiji je unos, baš kao i sjemenskog materijala i životinja, u Europsku uniju, odnosno „schengensku“ Hrvatsku – zabranjen i može se platiti nemala kazna uz oduzimanje takve robe.
Ostalo se može kupiti i unijeti u Hrvatsku, odnosno Europsku uniju, doduše u količinama i prema pravilima koje kontrolira carina. Čini se da su najviše zbog gostiju iz Hrvatske uz cestu na prilazu Bihaća nanizani brojni trgovački centri, saloni keramike, alu stolarije, servisi i vulkanizeri. I očigledno vrlo dobro posluju.
Mi ipak preskačemo shopping i posjet Bihaću započinjemo rano ujutro u pitari Friško, u centru grada. Burek (s mesom naravno), kao i sve moguće vrste pita (sa sirom, zeljem, itd.) peku se i vruće sijeku, važu i služe na metalnim tanjurima. Tradicija je neprekinuta od 1996. godine, a simpatični nam vlasnik kaže da su mu gosti iz Hrvatske česti u njegovoj pitari. Krcata tri tanjura raznih pita (željeli smo kušati svaku) i jogurte plaćamo oko 18 BiH maraka. Ali više ne u kunama.
- Još od sredine decembra prestalo se primati kune u Bihaću. Euri se normalno mijenjaju, ali samo papirnati, kovanice ne. A s kunom je gotovo. I kod vas u Hrvatskoj i kod nas u Bosni – smije se veseli gazda pitare.
Možda je ipak bolje nabaviti bosanske marke u Hrvatskoj ili ih kupiti u mjenjačnici, jer preračunavanje eura, primijetit ćemo iduća dva dana, ovisi o slobodnoj procjeni (i volji) svakog pojedinog trgovca.
Migrante se više ne može sresti u samom Bihaću jer je već duže vrijeme uređen poseban kamp u okolici grada gdje nesretni ljudi čekaju na putu za bolje sutra u, za mnoge nedostižnoj, zapadnoj Europi.
U moderno uređenom caffe baru Konak na obali Une, tri „kafe” platit ćemo 6 maraka. U Zadru bi ih u nekim barovima platili i do 6 eura. Čekamo Manuelu Šušnjar koja će nam biti domaćica u Bihaću. Manuela je voditeljica Japodskih otoka, nevjerojatnog turističkog resorta koji je perjanica bihaćkog turizma. Kako joj je kao Bišćanki živjeti u Bihaću? – pitamo je.
- Lijepo. Mi Bišćani zaljubljeni smo u Unu i ne možemo bez te naše rijeke koja je simbol Bihaća i svih nas. Pa ipak, u zadnje vrijeme, dosta mladih ljudi iseljava vani. Od 2013. godine grad se prepolovio. Bihać ima do 30 tisuća stanovnika, ali s okolnim selima. Prije je tu bilo puno više ljudi. Mnogi mladi završavaju medicinsku školu i onda idu u Njemačku i druge zemlje, jer se zaposlenja u medicinskoj skrbi dosta traže i dobro plaćaju. Neki su čak uzimali doškolovavanje na medicinsku školu kako bi otišli. Čak su i liječnici odselili i imamo dosta problema zbog toga – kaže Manuela.
- Turizam se lijepo razgranao u Bihaću zadnjih godina i postali su vidljivi napori koji se u tom smislu ulažu. Otvoreno je dosta hotela, nudi se i privatni smještaj, izletnički i avanturistički turizam oko Une cvjeta, a dosta je gostiju bilo i za novogodišnje praznike, ističe Manuela.
Bihać se može pohvaliti i s brojnim kulturno povijesnim spomenicima, jedan od poznatijih je izvanredno očuvana kula Sokolac koja se restaurira kako bi bila što privlačnija turistima. Almir Kurtović iz Turističke zajednice grada Bihaća, rado će nam pokazati kulu Sokolac gdje se svojevremeno snimao poznati film Orlovi rano lete prema djelu Branka Ćopića. Sokolac je i Frankopanski grad, što je samo dio povijesnih veza toga kraja s Hrvatskom. U jednom se razdoblju bihaćko područje čak nazivalo Turskom Hrvatskom, a za ispričati sve povijesne veze koje naš domaćin Almir sipa kao iz rukava, trebala bi čitava jedna novinska stranica, ako ne i više njih. Uglavnom, TZ Bihaća ima velike planove obnove kule Sokolac kao turističke atrakcije s koje puca zbilja jedinstven pogled na šire područje Bihaća.
Nakon srednjovjekovnog burga Sokolca koji polako vraća svoj atraktivni izgled, obići ćemo Nektar Park – zelenu pčelinju oazu koju vodi pčelar Mirsad Kurić.
- Puno nas ljudi posjećuje baš sa zadarskog područja. Prije je dolazilo puno posjetitelja iz Rijeke, Istre, sad su za Novu godinu stigli iz Šibenika, Splita... Susreli se ljudi i svi zajedno tu slavili. Zašto Nektar park? Pa nektar je med, a u Nektar parku provodimo apiterapiju pomoću koje je moguće liječenje na bazi meda i pčelinjih proizvoda. Od inhalacija zbog bronhitisa, liječenja alergija, jačanje imuniteta zrakom iz košnice, čak i kontroliranih uboda pčela za suzbijanje malignih stanica.
- Uboda pčela?
- Da, pet uboda u oboljelo mjesto i tako tjedan dana. Neće izliječiti rak, ali otrov iz uboda pomaže u suzbijanju širenja malignih stanica – kaže nam i otkriva kako se med pravilno jede.
- Ne jede se već se drži u ustima. Kad ga limfa rastvori, on ide ravno u krvotok. A ako ga pojedemo, ode u želudac i probavi se. Neka med bude hrana, da ti ne bi bio lijek – podučava nas Mirsad. Pokazuje nam i stabla – banana! Da ćemo banane naći u Bihaću - ipak nismo očekivali, ali kod Mirsada čak i one već godinama rastu i prežive zimu, pa čak i rode, doduše malenim plodovima. Nektar park nudi i smještaj u kućama za najam koji je u zimskom razdoblju vrlo povoljan, od 40 do 80 maraka. U ljetnom razdoblju taj će iznos biti u eurima, ali opet vrlo povoljan za obiteljski izlet. U Nektar parku se na najbolji način može doživjeti gostoprimstvo ljubaznih domaćina i jednostavno vam se ne ide od tog mjesta. Kilogram pravog, organskog meda košta 100 kuna. Nije baš jeftino, ali radi se o pravom medu koji je i hrana i lijek, uvjerava nas Mirsad. Na odlasku nam otkriva recept za pravu orahovicu:
- Oko 15. maja uzme se 40 zelenih oraha koji ne smiju okoštuniti, litra rakije i kilogram meda. I nema greške - reći će.
Pravi čak i bosansku viagru – imunobombu: domaći orasi, lješnjak, badem i med.
- Radi sto-posto, dobra je za prostatu i za sve ostalo, znakovito će Mirsad, pravi doktor za pčele koji prodaje posjetiteljima i zrnca peluda, propolis…
I naš je vozač Samir Memagić koji nas vozi na čuveni Štrbački buk također pčelar. Medom je najprije liječio sebe, a onda je i on otvorio pčelinju farmu koju posjećuju gosti s Japodskih otoka. Manuela kaže kako su se u razdoblju korone okrenuli domaćim gostima iz raznih krajeva BiH, da bi se prošle godine dogodila dominacija turista iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. Nikad toliko gostiju nije bilo iz tih država kao u proteklom razdoblju, a razlog su upravo prirodne atrakcije Bihaća i turizam koji krijepi i dušu i tijelo, kaže nam.
A tek Una, ta zbilja jedinstvena i tajanstvena rijeka smaragdno-zelene boje koja uskim kanjonom zavojito, ponegdje tiho, a ponegdje i divlje, vijuga prema Bihaću. U svom toku obrušit će se ponegdje i prekrasnim slapovima koji svojom divljom i neukroćenom ljepotom svakog posjetitelja ostave bez daha.
Za pola sata vožnje od Bihaća, Samir će dovesti posjetitelje do najatraktivnijeg mjesta NP Una – Štrbačkog buka koji najviše i privlači turiste u Bihać. Izvor Une je u Donjoj Suvaji u Hrvatskoj, u ličkom dijelu Zadarske županije, rijeka potom teče kroz BiH i dobrim dijelom čini međudržavnu granicu, a ušće joj je u Savi kod Jasenovca. Una svojim neobičnim tokom kao da je tvrdoglava i samosvjesna, ne mari za ljudske podjele i zablude. Šutljiva, hladna, duboka, mudra, a opet divlja i neobuzdana, prekrasna. Zna sve tajne o ljudima koji pak nju još uvijek ne mogu dokučiti...
- Svaki turist u Bihaću posjeti Štrbački buk, jedan od najljepših vodopada rijeke Une, koji se spušta oko 20 metara i pravi je izazov i za profesionalne raftere, ali ga naši momci iz Bihaća koji su odrasli na uni bez problema svladaju. Štrbački buk je Bihaću otvorio vrata u turizam. Od njega je sve krenulo. Mi Bišćani smo znali za njega uvijek. Za nas je Una uvijek bila sveta i posebna, uvijek smo je čuvali. Imamo i udruženje Unski smaragdi koje još u školama uči da se rijeka Una čuva, da se ne smije zagađivati. Unu ne treba čuvati od ljudi, već učiti ljude da čuvaju Unu – to je izreka čuvenog ekologa Boška Marjanovića koji nam je puno značio u životu. Još kao djeca pisali smo pjesme o Uni, svi u Bihaću su zapravo opčinjeni rijekom Unom i ona je nama žila kucavica. Kaže se da si postao Bišćanin ako si se Une napio, a Una je pitka voda, toliko je čista i prirodna. Od malena učimo o rijeci, pišemo o rijeci i Boško Marjanović Marjan je jedan od začetnika nacionalnog parka kao prvi i istinski ljubitelj rijeke Une. Borio se da Unu treba štiti od brana, fabrika, zagađenja, te da je ona naše nacionalno, ali i svjetsko blago. Bio je prvi koji je zahtijevao da se uvede u zaštitu. Kad je umro, kremirali su ga i prosuli mu pepeo u voljenu Unu, spojio se s njom – priča nam zaneseno Manuela dok uživamo u huki veličanstvenog Štrbačkog buka, okupanog finom izmaglicom od raspršenih kapljica.
- Tamo preko Une, s druge strane obale je Hrvatska, tako da je Una i granica, ali s vaše strane Hrvatska nekako ne djeluje zainteresirano za Unu procvat turizma uz nju. Mi smo oduševljeni, Una je nama sve, dok se s hrvatske strane ne događa ništa značajno, mada tim dijelom kanjona prolazi i unska pruga koja je probijena 50-tih godina, ali njom već odavno ne voze vlakovi iako bi mogla biti i izvanredna turistička atrakcija. Dosta je nas Bišćana ipak ostalo u Bihaću i ne mislimo odseljavati, tako da su nam Una i turizam kojega privlači, vrlo bitni. Ovo je naše blago – pokazuje Manuela.
Ulaznica u NP Una stoji oko 4 eura po osobi što je otprilike 10 puta jeftinije od ulaznice u NP Plitvička jezera. I rafting je razgranat na Uni, osobito u srpnju i kolovozu. To nije samo spust, već i kupanje, fotografiranje, druženje... Cijena raftinga je 40 eura, odnosno 80 maraka, u što je uračunat prijevoz i spust, a traje oko 3 sata. Ima dijelova Une gdje je mirna i mora se veslati, ali uglavnom sve ostalo je spust. I uvijek je to oduševljenje, mada je temperatura Une ljeti oko 13 stupnjeva i za kupanje je potrebno ronilačko odijelo, čemu sigurno pridonose i Crna vrela koja izviru iz procijepa posred rijeke – tumače nam domaćini.
Vozimo se još dalje od Štrbačkog buka, prema Martin Brodu gdje je ušće Unca u Unu i gdje postoji veliko ribogojilište vrlo kvalitetne pastrve. Tamo se obnavlja velika pravoslavna crkva za koju kažu da je sedam puta rušena i sedam puta opet građena. U Martin Brodu će nas dočekati simpatični Mišo Knežević. Naselje se, kažu, nekad zvalo Rmanj, a Martin Brod je navodno povezano s legendom o prelijepoj djevojci Marti, koja se zaljubila u mladića s druge strane Une. Kako joj roditelji nisu pristali na tu vezu, odlučila je prijeći Unu i otići k momku u kojeg se je zaljubila. Prelazeći rijeku okliznula se na sedri koja se na tom dijelu raširila te je upala u rijeku. I tako je postao - Martin Brod.
U povratku prema Bihaću zaustavit ćemo se u Kulen Vakufu, u jednostavnoj mjesnoj gostionici i ručati nevjerojatno ukusnu pastrvu iz obližnjeg ribogojilišta. Obilne porcije svježih pastrva sa žara s krumpirom, salatom, pićima i kavama, stajat će oko 90-tak maraka, a pladnjom predjela sa sirom i neobično ukusnim goveđim pršutom vlasnik nas je prije glavnog jela počastio.
Uz cestu, na mnogim kućama natpis „for sale”. Puno se djedovine prodaje, ali uglavnom strancima, Austrijancima, Slovencima, Nijemcima, Norvežanima... kojima su bihaćke nekretnine znatno jeftinije od onih u svojoj zemlji. Hrvati baš i ne kupuju kuće u Bihaću, ali zato stranci iz zapadne Europe na bihaćkom području u očuvanoj prirodi pronalaze svoj umirovljenički mir, dok istovremeno mladi iz BiH iseljavaju. Otužna realnost.
Ipak, Bihać se ne da i pokušava živjeti u skladu s novim okolnostima koje su se kroz prošla desetljeća promijenila. U gradu će se još uvijek naći očuvani spomenici iz razdoblja NOB-a, pa čak i Titove biste, što su u Hrvatskoj posve iščezli prizori zbog sustavnog uništavanja. Bremenita prošlost u sjeverozapadnoj BiH nastavila se onim što je uslijedilo u zadnjem ratu, na što upućuju i spomen ploče novijih datuma o ratnim zločinima i stradanjima stanovništva. Simpatični Samir nas uvjerava da je Bihać grad u kojemu danas nema međunacionalne i međuvjerske mržnje. Uostalom od sjećanja i uspomena se ne živi, pa se Bihać sve više priklanja suvremenom načinu života i – turizmu, gledajući pri tom, čini nam se, više u pravcu Plitvica nego Sarajeva.
Jedan od dragulja bihaćkog turizma su Japodski otoci. Radi se o kulturno-arheološkom području u naselju Račić nadomak Bihaća, okruženom zelenilom i - rijekom Unom, u pradavna vremena naseljeno Japodima u njihovim sojenicama uz rijeku. Pet drvenih mostića povezuje pet riječnih ada, koje gledajući iz ptičje perspektive stvaraju jedinstvenu sliku - „srca prirode“.
Na Japodskim otocima može se spavati doslovno u kućicama na stablu ili u velikim drvenim šatorima uz rijeku opremljenim klima uređajima ili u prozirnim futurističkim kupolama u kojima se iz kreveta doslovno broji zvijezde dok jedinu zvučnu kulisu stvara šum brzaca Une koja hitro oplakuje otoke. Zečići, patke, mace, srne i druge pitome životinje također ljeti žive na Japodskim otocima, a smještaj je moguć i u obližnjem hotelu uz prostrano parkiralište. Japodski otoci imaju i restoran na obali rijeke, bar, ljetno kino na otvorenom, puno zelenih površina za šetnju i mogućnost raftinga i kajaka Unom. Gosti mogu uživati sami u prostoru oko svojih kućica poput Robinzona, ali opet s velikom dozom komfora za ugodan odmor. Vizija je to vlasnika Armina Amidžića, ujedno i direktora TZ Bihaća koji je predvodnik turističkog razvoja bihaćkog kraja.
- Ljudi su sve više zainteresirani za drugačije oblike smještaja, za poseban oblik turističkog sadržaja i neposredan doživljaj prirode. Kod nas u kućici spavate pored rijeke, doslovno gledate u noćno nebo, imate svoj mali djelić Une za sebe. Turisti sve više izbjegavaju klasičan smještaj hotelske sobe, žele doživljaj, nešto novo. A i vremena se mijenjaju, kao i turistička industrija. Idućih godina u planu nam je još proširiti kapacitete sa desetak drvenih bungalova i postati turističko naselje zatvorenog tipa smještaja, kako bi gosti mogli neometani uživati u svojoj privatnosti. Do 60 osoba kapacitet je Japodskih otoka, a cijene se kreću oko 30 eura po osobi u ljetnoj sezoni – kaže nam Manuela.
Nećemo otići iz Bihaća bez ukusnih ćevapa u somunu i teleće jetrice i salata bistroa Mujo Bejzin uz obalu Une koje ćemo s pićem platiti (za tri osobe) oko 25 eura. I šećera za kraj: ručno spravljenih baklava i hurmašica u slastičarnici Cakana, gdje dva poveća paketa kolača koštaju svega 12 maraka.
Još jedna bosanska kafa iz đezve i fildžana i – doviđenja Bihać, vraćamo se u Europsku uniju. I (preskupu) Hrvatsku.