Prije koji dan po društvenim se mrežama pokrenula priča o tome kako se u Zavali tobože ne može voditi pse na plažu. Već smo pisali o apsurdu te situacije i problemima koje apsolutna tolerantnost većine društva, iskombinirana s osobnom ogorčenošću pojedinca uzrokovanom nedostatkom ljudskih odnosa i nemogućnošću razumijevanja materinskog jezika, može dovesti do suludih rasprava...
Ali eto, otišli smo vidjeti kako se to u Zavali tobože mrzi pse i čim smo se spustili do plaže, vidjeli smo nasumičnog turista s obitelji kako stoji pokraj dva psa. Budući da su sisavci lina gamad, obradovali smo se vlasniku pasa jer je to značilo da nećemo morati dugo tražiti nekoga tko može podijeliti svoje mišljenje o situaciji sa psima na jugu Hvara.
– Nemam pojma. Nisu moji – odgovorio je gospodin iz susjedne zemlje dok su mu se psi veselo vrtjeli oko nogu.
Da, stvarno, ta Zavala... Nitko tamo ne podnosi pse. I jedan od ta dva psa bio je mokar, što znači da je maločas izišao iz mora. Nigdje nije bilo horde ljudi s vilama da ga istjeraju iz mora, vlasnicu nitko nije kamenovao.
Nakon što smo otkrili tko je vlasnica, a ona nam otkrila tko je ona, postalo je jasno da ovo više nije priča o ogorčenim Karolinama koje toćaju noge u kainu slane vode da bi mogle zamišljati da su u Zavali.
Ovo je postala priča o ženi koja je došla iz Argentine i prestala biti Bozikovich te ponovno, generacijama nakon što su njezini otišli s Hvara, postala Božiković. No ne živi na Hvaru. Živi na Šćedru. Hvar je prevelika civilizacija. Tu se pojavi svakih šest mjeseci.
Kakva je vaša povezanost s Hrvatskom?
– Dolazim iz Argentine, iz grada pored Buenos Airesa, ali imam hrvatske korijene. Moj pradjed bio je Hrvat iz Svirača. Tako da imam i hrvatsko državljanstvo. Zovem se Silvina Božiković. Silvina je španjolsko ime, a prezime je, naravno, hrvatsko.
Rekla je da je prije tri godine stigla u Hrvatsku te da joj se jako sviđa, a nas je zanimalo koliko su njezine dvije domovine slične. Zastala je da razmisli o odgovoru, a iz mimike se moglo pročitati da joj se više sviđa u zemlji iz koje joj potječe prezime.
Podsjeća li vas Hrvatska imalo na Argentinu?
– U nekim stvarima malo, ali zapravo ne. Hrvatska je stvarno posebna.
Što vam se ovdje posebno sviđa?
– Prije svega sigurnost. I, naravno, jako je lijepo.
A kako ste završili baš na Šćedru?
– Radim u restoranu na Šćedru i tamo živim šest mjeseci tijekom sezone.
Kako izgleda život šest mjeseci na tako malom i izoliranom otoku?
– Hvar je miran i udaljen od svega, ali Šćedro je još dvije razine iznad toga. Tamo stvarno živimo potpuno odvojeno.
Koliko često tijekom tih šest mjeseci uopće odete sa Šćedra?
– Možda jednom ili dvaput. Odem do Zavale ili negdje drugdje u trgovinu, ali vrlo rijetko.
Nedostaje li vam civilizacija?
– Ne baš. Danas mi je, primjerice, dan u civilizaciji. Dođemo kada trebamo u trgovinu, po stvari koje su potrebne restoranu i slično. To mi je sasvim dovoljno civilizacije.
Ne smeta vam što ste toliko dugo praktički odsječeni od ostatka svijeta?
– Ne. Možeš biti osoba koja najviše voli ljude na svijetu, ali kada jednom odeš tamo i navikneš se na takav život, jednostavno ti odgovara taj mir. Ja sam stvorena za to.
Pametna žena. Ona sigurno nije ni znala da se raspravljalo o psima u Zavali. Ponašala se kako se ponašala i do sada, njezin pas isto. Nitko nije rekao ništa. Ona nije skidala osmijeh s lica, kolege također. Pas je također bio sretan. Mjesto je oko njih uživalo u jugu i mirisu mora. Ljudi su se, neki sa psima, spuštali prema plažama da u miru guštaju u otoku o kojem milijuni sanjaju. Uh... Stvarno strašno mjesto ta Zavala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....